Upad u američki Kapitol 6. januara lako je pogrešno protumačiti. Uzdrmani tim teškim iskušenjem, članovi Kongresa su izdali saopštenja objašnjavajući da je Amerika država zakona, a ne rulje. Poruka je da je metež koji je podstakao predsjednik Donald Tramp nešto novo. Ali, nije. Sjedinjene Države imaju dugotrajnu istoriju nasilja rulje koje podstiču bijeli političari u korist bogatih bijelih Amerikanaca. Ovoga puta je neobično to što je bijela rulja krenula na bijele političare, a ne na obojene ljude koji su obično žrtve.
Naravno, okolnosti ovih nereda su od ključnog značaja. Cilj je bio da se Kongres zastraši i zaustavi mirna predaja vlasti. To je pobuna i Tramp je njenim podsticanjem počinio težak prekršaj.
U prošlosti je takvo nasilje rulje bilo upereno protiv tradicionalnijih meta mržnje bijelaca: Afroamerikanaca koji pokušavaju da glasaju ili se bore protiv segregacije u autobusima, restoranima i školama; meksičkih radnika na farmama koji su tražili zaštitu na radu; kineskih imigrantskih radnika koji su prethodno gradili željeznice i radili u rudnicima. Te grupe su bile mete nasilja rulje koje su podsticali Amerikanci, od predsjednika Endrua Džeksona i graničara Kita Karsona u devetnaestom vijeku do guvernera Alabame Džordža Volasa u dvadesetom.
Gledano u tom istorijskom svjetlu, gomila s pravom ogorčenih “starih dobrih momaka” koji su zauzeli Kapitol, djeluje poznato. Kako je rekao Tramp u govoru kojim je podstakao nerede, oni su htjeli da “spasu” Ameriku. “Neka slabi (političari) izađu. Ovo je vrijeme za snagu”, poručio je, izgovarajući poznate fraze. “Oni takođe žele da indoktriniraju vašu djecu. Sve je to dio sveobuhvatnog napada na našu demokratiju”.
Kroz američku istoriju, veći dio nasilja rulje nije nailazio kao eksplozija protesta odozdo, već prije kao strukturno nasilje odozgo, podstaknuto od političara bijelaca koji su igrali na strahove, mržnje i neznanje niže klase bijelaca. Kako istoričarka Heder Koks Ričardson navodi u svojoj briljantnoj novoj knjizi, “Kako je jug dobio građanski rat”, ova vrsta nasilja rulje čini važan dio odbrane hijerarhijskog društva koji bijela Amerika više klase koristi duže od 150 godina.
Američka kultura nasilja bijele rulje ide ruku pod ruku sa njenom kulturom oružja. Stotine miliona komada vatrenog oružja u privatnom vlasništvu u SAD nesrazmjerno pripada bijelcima. I kao što kaže istoričarka Roksen Danbar-Ortiz, bande bijelaca se odavno pozivaju na “pravo na oružje” u vršenju represije nad američkim starosjediocima.
Podsticanje nasilja rulje protiv obojenih ljudi je tipičan način na koji bogati bijelci iskorištavaju probleme siromašnih bijelaca. Daleko od toga da je to samo Trampova taktika, to je najstariji trik u američkoj političkoj strategiji. Želite da usvojite regresivno smanjenje poreza za bogate? Samo recite bijelcima koji su pogođeni ekonomskim nedaćama da crnci, muslimani i imigranti dolaze da nametnu socijalizam.
Tramp je tokom mandata radio upravo to, upozoravajući da će bez njega na funkciji, Amerikanci “morati da nauče kineski”. Na mitinzima redovno zagovara drugi amandman i grmi protiv nebijelaca, govoreći obojenim članicama Kongresa da se “vrate” u “potpuno propala i kriminalom poharana mjesta iz kojih su došle”. Poziva sljedbenike da se obračunaju sa rivalskim demonstrantima i da ih izbace, ne samo sa njegovih skupova, nego i iz zemlje. Bijele suprematiste je pohvalio kao “veoma fine ljude”. Nakon što je njegova rulja mašući zastavama Konfederacije upala u Kapitol, rekao je “Volimo vas, vi ste veoma posebni”.
Republikanska stranka je u potpunosti podržavala Trampa i njegovu politiku raspirivanja sve do 6. januara popodne, kada je rulja upala u Kapitol. Međutim, odanost republikanskih lidera Trampu ne podstiče samo njegova kontrola nad bazom stranke. Tramp predstavlja suštinu američke desnice. Njegova dodijeljena uloga uvijek je bila jasna: da namješta sastav pravosuđa, kreše poreze korporacijama i bogatima, i odbija zahtjeve za socijalnu potrošnju i regulativu u oblasti zaštite životne sredine, istovremeno podstičući razjarenu masu da se bori protiv “socijalizma”.
Stvari su pošle naopako šestog januara zato što je bijela rulja krenula na političare bijelce. To je bilo neprihvatljivo, ali ne i nepredvidivo. Tramp je svojim pristalicama stalno govorio da gube Ameriku, a to što su republikanci na izborima u Džordžiji izgubili dva mjesta u Senatu u korist jednog Afroamerikanca i jednog Jevreja, nesumnjivo je pojačalo taj bijes.
Tramp je možda bio neobično grub u podsticanju rasne mržnje, ali je njegov pristup bio u potpunom skladu da pristupom Republikanske stranke makar od njene “južne strategije” na izborima 1968, u svjetlu zakona o građanskim pravima te decenije. Tramp je do prošle godine završavao posao za plutokratske donatore svoje stranke, šefove i poslovne saveznike. Razlog zbog kojeg je izgubio na izborima 2020. nije taj što je bio previše rasistički nastrojen prema obojenim ljudima, nego zato što je bio nadasve zloban i nesposoban u borbi protiv smrtonosne pandemije.
U velikom zamahu istorije, Amerika zaista raskida sa prošlošću rasizma i nasilja bijelih rulja. Barak Obama je dva puta biran za predsjednika, a kada je 2016. pobijedio Tramp, dobio je manje glasova od svog protivkandidata. U izboru Kamale Haris za potpredsjednicu i izbora za Senat u Džordžiji ove nedjelje, postoje snažni dokazi da Amerika postepeno pravi otklon od vladavine bijele oligarhije. Do 2045. godine, bijelci koji nisu hispano porijekla, činiće samo oko polovinu stanovništva, što je pad sa oko 83% 1970. godine.
Nakon toga, Amerika će postati zemlja sa “većinskom manjinom”, a bijelci koji nisu Hispanoamerikanci činiće oko 44% stanovništva stanovništva do 2060. Mladi Amerikanci su svjesniji rasizma nego prethodne generacije, što je dobro. Trampovska pizma koja je demonstrirana u Kapitolu možda je obeshrabrujuća. Ali, to bi trebalo posmatrati kao očajnički, patetični posljednji trzaj. Na svu sreću, Amerika rasističke bijele rulje odlazi, iako previše sporo, u istoriju.
Autor je profesor održivog razvoja i zdravstvene politike i menadžmenta na Univerzitetu Kolumbija Copyright: project-syndicate.org Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
