Kako možemo sumirati kovid godinu iz široke istorijske perspektive? Mnogi ljudi vjeruju da užasan danak koji je uzeo koronavirus pokazuje da je čovječanstvo bespomoćno pred snagom prirode. Zapravo, 2020. je pokazala da je čovječanstvo daleko od bespomoćnog. Epidemije nisu više nekontrolisane sile prirode. Nauka ih je pretvorila u izazov sa koji se može izaći na kraj.
Zašto je onda donijela toliko smrti i patnje? Zbog loših političkih odluka. U ranijim erama, kada su se ljudi suočavali sa kugama poput “crne smrti”, nisu imali pojma šta ih izaziva niti kao da ih zaustave. Kada se pojavio grip 1918, najbolji svjetski naučnici nisu mogli identifikovati smrtnonosni virus, mnoge kontramjere su bile beskorisne i propali su pokušaji da se napravi djelotvorna vakcina.
Sa kovidom-19 je bilo potpuno drugačije. Prva zvona na uzbunu o potencijalnoj novoj epidemiji oglasila su se krajem decembra 2019. Do 10. januara 2020, naučnici su ne samo izolovali virus, nego su i sekvencirali njegov genom i objavili informacije na internetu. U roku od nekoliko mjeseci, postalo je jasno koje mjere mogu usporiti i zaustaviti lanac infekcije. Za manje od godinu, nekoliko efikasnih vakcina našlo se u procesu masovne proizvodnje. U ratu između ljudi i patogena, ljudi nikad nisu bili tako moćni.
Zajedno sa dostignućima bez presedana u biotehnologiji, godina kovida je naglasila moć informacione tehnologije. U prošlim erama, čovječanstvo je rijetko moglo da zaustaviti epidemije jer ljudi nisu mogli da prate lance zaraze u realnom vremenu i zato što su ekonomski troškovi produženog zaključavanja bili preveliki. Ljude koji su oboljeli od strašnog gripa 1918. bilo je moguće staviti u karantin, ali ne i pratiti kretanje predsimptomatskih ili asimptomatskih nosilaca. A da ste naredili cjelokupnom stanovništvu neke zemlje da ostane kod kuće nekoliko nedjelja, to bi rezultiralo ekonomskom propašću, socijalnim slomom i masovnom glađu.
Nasuprot tome, digitalni nadzor 2020. je uveliko olakšao praćenje prenosilaca bolesti, što znači da je karantin mogao biti selektivniji i efikasniji. Što je još važnije, automatizacija i internet su učinili održivim produžene lokdaune, makar u razvijenim zemljama. Dok je u nekim djelovima svijeta u razvoju ljudsko iskustvo i dalje podsjećalo na kuge iz prošlosti, u većem dijelu razvijenog svijeta, digitalna revolucija je promijenila sve.
Uzmimo za primjer poljoprivredu. Proizvodnja hrane je hiljadama godina zavisila od ljudskog rada i oko 90 odsto ljudi je radilo u poljoprivedi. Danas to nije slučaj u razvijenim zemljama. U SAD, samo oko 1,5 odsto ljudi radi na farmama, ali je to dovoljno ne samo da nahrani svakoga kod kuće, nego i da učini SAD vodećim izvoznikom hrane. Skoro sve poslove na farmi obavljaju mašine, koje su imune na bolest. Stoga lokdauni imaju samo mali uticaj na poljoprivredu.
Zamislite žitno polje na vrhuncu “crne smrti”. Da je farmerima rečeno da ostanu kod kuće u vrijeme žetve, zavladala bi glad. Da im je rečeno da dođu i žanju, mogli su zaraziti jedni druge.
Sada zamislite isto polje pšenice 2020. godine. Jedan kombajn vođen GPS-om može da požanje cijelo polje sa daleko većom efikasnošću - i sa nultom šansom zaraze. Dok je 1349. prosječni radnik žnjeo oko pet bušela dnevno, kombajn je 2014. postavio rekord sa 30.000 bušela dnevno. Stoga kovid-19 nije imao značajnog uticaja na globalnu proizvodnju osnovnih usjeva kao što su pšenica, kukuruz i pirinač.
Da bi se ljudi prehranili, nije dovoljno samo žnjeti žito. Ono se mora i transportovati, ponekad i hiljadama kilometara. Tokom većeg dijela istorije, trgovina je bila jedan od glavnih zlikovaca u priči o pandemijama. Smrtonosni patogeni su se kretali širom svijeta trgovačkim brodovima i karavanima na velike daljine. “Crna smrt” je, na primjer, putovala od istočne Azije do Bliskog istoka duž Puta svile, a đenovski trgovački brodovi su je potom donijeli u Evropu. Trgovina je bila tako smrtonosna prijetnja jer je svakom karavanu bio potreban vođa, desetine mornara je moralo da upravlja čak i malim plovilima, a pretrpani brodovi i gostionice bili su leglo bolesti.
Globalna trgovina 2020. mogla je da se odvija manje-više nesmetano jer nije bilo potrebno puno ljudi. Uveliko automatizovani današnji kontejnerski brod može da preveze više tona nego trgovačka flota čitavog ranog modernog kraljevstva. Engleska trgovačka flota je imala ukupnu nosivost 68.000 tona i bilo joj je potrebno oko 16.000 mornara. Kontejnerski brod “OOCL Hong Kong”, kršten 2017, ima nosivost od 200.000 tona i zahtijeva samo 22 člana posade.
Istina je da su kruzeri sa stotinama turista i avion puni putnika igrali glavnu ulogu u širenju kovida-19. Međutim, turizam i putovanja nisu od presudnog značaja za trgovinu. Turisti mogu da ostanu kod kuće, a poslovni ljudi da koriste zoom aplikacija, dok automatizovani brodovi i vozovi skoro bez ljudi održavaju funkcionisanje globalne ekonomije. Međunarodni turizam je pretprio strmoglav pad 2020, ali je globalna pomorska trgovina opala za samo četiri odsto.
Automatizacija i digitalizacija imale su još dublji uticaj na usluge. Godine 1918. nije bilo zamislivo da kancelarije, škole, sudovi ili crkve nastave da funkcionišu tokom lokdauna. Ako se đaci i nastavnici zatvore u domovima, kako možete držati časove? Danas znamo odgovor. Prelezak na internet ima mnogo nedostataka, naročito ogromnu štetu po mentalno zdravlje. Takođe je stvorio probleme koji su prije bili nezamislivi, poput toga da se advokat na sudu pojavi kao mačka. Ali činjenica da je to uopšte bilo moguće uraditi je zapanjujuća.
Tri obroka do varvarstva
Čovječanstvo je 1918. naseljavalo samo fizički svijet, a kada je smrtonosni virus gripa zahvatio ovaj svijet, čovječanstvo nije imalo gdje da pobjegne. Danas mnogi od nas naseljavaju dva svijeta - fizički i virtuelni. Kada se koronavirus proširio fizičkim svijetom, mnogi ljudi su veći dio života prebacili u virtuelni svijet, gdje virus nije mogao da dođe.
Naravno, ljudi su i dalje fizička bića i ne može se sve digitalizovati. Godina kovida je istakla ključnu ulogu koju mnoge slabo plaćene profesije igraju u održavanju ljudske civilizacije: medicinske sestre, sanitarni radnici, vozači kamiona, radnici na kasama, dostavljači. Često se kaže da svaku civilizaciju samo tri obroka dijele od varvarstva. Dostavljači su 2020. bili ta tanka crvena linija koja je držala civilizaciju na okupu.
Kako se čovječanstvo automatizuje, digitalizuje i prebacuje aktivnosti na internet, to nas izlaže novim opasnostima. Jedna od najzanimljivijih stvari u vezi sa godinom kovida je ta što se internet nije pokvario. Ako iznenada povećamo količinu saobraćaja preko fizičkog mosta, možemo očekivati gužve, a možda čak i urušavanje mosta. Škole, kancelarije i crkve su se 2020. gotovo preko noći prebacile na mrežu, ali je internet izdržao.
Trebalo bi da zastanemo i razmislimo o ovome. Nakon 2020, znamo da se život može nastaviti čak i kada je čitava država u fizičkoj blokadi. Pokušajte sada da zamislite šta će se dogoditi ako se sruši naša digitalna infrastruktura.
Informaciona tehnologija nas je učinila otpornijim na organske viruse, ali i daleko ranjivijim na kompjuterske viruse i sajber ratovanje. Ljudi često pitaju: “Šta je sljedeći kovid?” Napad na našu digitalnu infrastrukturu je vodeći kandidat. Bilo je potrebno nekoliko mjeseci da se koronavirus proširi svijetom i zarazi milione ljudi. Naša digitalna infrastruktura mogla bi se srušiti za jedan dan. I dok bi se škole i kancelarije mogle brzo prebaciti na internet, koliko je vremena potrebno da se vratimo sa elektronske na običnu poštu?
Kovid godina je otkrila još važnije ograničenje naše naučne i tehnološke moći. Nauka ne može zamijeniti politiku. Kada donosimo odluku o politici, moramo uzeti u obzir mnoge interese i vrijednosti, a pošto ne postoji naučni način da se utvrdi koji su interesi i vrijednosti važniji, ne postoji naučni način da se odluči šta bi trebalo da radimo.
Na primjer, kada odlučujemo da li ćemo uvesti lokdaun, nije dovoljno pitati: “Koliko ljudi će se razboljeti od kovida-19 ako ne nametnemo zaključavanje?”. Trebalo bi da pitamo i: “Koliko ljudi će pasti u depresiju ako nametnemo zaključavanje? Koliko ljudi će imati lošu ishranu? Koliko njih će propustiti školu ili izgubiti posao? Koliko njih će supružnici pretući ili ubiti?”
Čak i ako su svi naši podaci tačni i pouzdani, uvijek bi trebalo da pitamo: “Šta računamo? Ko odlučuje šta će se računati? Kako upoređujemo cifre?” Ovo je prije politički nego naučni zadatak. Političari su ti koji bi trebalo da uravnoteže medicinske, ekonomske i socijalne faktore i osmisle sveobuhvatnu politiku. Slično tome, inženjeri stvaraju nove digitalne platforme koje nam pomažu da funkcionišemo tokom lokdauna i nove alate za nadzor koji nam pomažu da prekinemo lance infekcije. Ali, digitalizacija i nadzor ugrožavaju našu privatnost i otvaraju put za pojavu totalitarnih režima bez presedana. Masovni nadzor je 2020. godine postao i legitimniji i češći. Borba protiv epidemije jeste važna, ali da li je vrijedna uništavanja naše slobode u tom procesu? Posao političara je, a ne inženjera, da pronađu pravu ravnotežu između korisnog nadzora i distopijskih košmara.
Spriječiti digitalnu diktaturu
Tri osnovna pravila mogu nas uveliko zaštititi od digitalnih diktatura, čak i u doba pošasti. Prvo, kad god prikupljate podatke o ljudima - posebno o onome što se dešava u njihovom tijelu - te podatke bi trebalo koristiti za pomoć tim ljudima, umjesto za manipulisanje, kontrolu ili nanošenje štete. Moj lični ljekar zna mnoge izuzetno privatne stvari o meni. To mi ne smeta jer u vjerujem da će te podatke koristiti u moju korist. Moj ljekar ne bi trebalo da prodaje ove podatke nijednoj korporaciji ili političkoj stranci. To bi trebalo da važi i za bilo koju vrstu “organa za nadzor pandemije” koji bismo mogli uspostaviti.
Drugo, nadzor mora uvijek ići u oba pravca. Ako nadzor ide samo od vrha prema dnu, to vodi u diktaturu. Stoga kad god pojačavate nadzor nad pojedincima, istovremeno bi trebalo da pojačate i nadzor vlade i velikih korporacija. Na primjer, u sadašnjoj krizi vlade distribuiraju ogromne količine novca. Proces dodjele sredstava trebalo bi učiniti transparentnijim. Kao građanin, želim da mogu lako da vidim ko šta dobija i ko je odlučio gdje novac odlazi. Želim da budem siguran da novac ide preduzećima kojima je zaista potreban, a ne velikoj korporaciji čiji su vlasnici prijatelji s ministrom. Ako vlada kaže da je previše komplikovano uspostaviti takav sistem nadzora usred pandemije, ne vjerujte joj. Ako nije previše komplikovano početi praćenje onoga što vi radite - nije previše komplikovano ni započeti nadzor onoga što vlada radi.
Treće, nikada ne dozvolite da se previše podataka koncentriše ni na jednom mjestu. Ni tokom epidemije, ni kada se ona završi. Monopol podataka je recept za diktaturu. Dakle, ako prikupljamo biometrijske podatke o ljudima kako bismo zaustavili pandemiju, to bi trebalo da radi nezavisno zdravstveno tijelo, a ne policija. A dobijene informacije bi trebalo držati odvojeno od ostalih podataka vladinih ministarstava i velikih korporacija. To će svakako stvoriti viškove i neefikasnosti. Ali, ako želimo da spriječimo uspon digitalne diktature, neka stvari budu bar malo neefikasne.
Jesmo li spremni da platimo cijenu pobjede
Naučni i tehnološki uspjesi bez presedana 2020. godine nisu riješili krizu kovida-19. Epidemiju su od prirodne katastrofe pretvorili u političku dilemu. Kada je “crna smrt” ubila milione, niko nije očekivao mnogo od vladara. Otprilike trećina svih Engleza umrla je tokom prvog talasa “crne smrti”, ali engleski kralj Edvard III zbog toga nije izgubio presto. Očigledno je bilo izvan moći vladara da zaustave epidemiju, tako da ih niko nije krivio za neuspjeh. Međutim, čovječanstvo danas ima naučne alate da zaustavi kovid-19. Nekoliko zemalja, od Vijetnama do Australije, dokazalo je da i bez vakcine, dostupni alati mogu zaustaviti epidemiju. Ovi alati, međutim, imaju visoku ekonomsku i socijalnu cijenu. Možemo pobijediti virus - ali nismo sigurni da smo voljni da platimo cijenu pobjede. Zbog toga su naučna dostignuća stavila ogromnu odgovornost na ramena političara.
Nažalost, previše političara nije doraslo ovoj odgovornosti. Na primjer, populistički predsjednici SAD i Brazila umanjivali su opasnost, odbijali da slušaju stručnjake i umjesto toga koristili teorije zavjere. Nisu smislili valjan savezni plan akcije i sabotirali su pokušaje državnih i lokalnih vlasti da zaustave epidemiju. Nemar i neodgovornost Trampove i Bolsonarove administracije rezultirali su stotinama hiljada smrtnih slučajeva koji su se mogli spriječiti.
Čini se da je vlada Velike Britanije u početku bila više zaokupljena breksitom nego kovidom-19. Uprkos svim svojim izolacionističkim politikama, Džonsonova administracija nije uspela da izoluje Britaniju od jedne stvari koja je zaista bila važna: od virusa. Moja domovina Izrael takođe je patila od lošeg političkog upravljanja. Kao što je slučaj sa Tajvanom, Novim Zelandom i Kiprom, Izrael je u stvari “ostrvska država”, sa zatvorenim granicama i samo jednom glavnom ulaznom kapijom - aerodromom “Ben Gurion2. Međutim, na vrhuncu pandemije, Netanjahuova vlada je dozvolila putnicima da prolaze kroz aerodrom bez karantina ili čak odgovarajućeg pregleda i zanemarila je sprovođenje sopstvenih politika zaključavanja.
I Izrael i Velika Britanija su sada predvodnici u vakcinaciji, ali su ih početne pogrešne procjene skupo koštale. U Britaniji je pandemija odnijela 120.000 života, što je svrstava na šesto mjesto u svijetu po prosječnoj stopi smrtnosti. Izrael ima sedmi najviši prosjek potvrđenih slučajeva, a da bi se suprotstavio katastrofi, sa američkom korporacijom Fajzer je potpisao sporazum “vakcine za podatke”. Fajzer je pristao da Izraelu obezbijedi dovoljno vakcina za cjelokupno stanovništvo, u zamjenu za ogromne količine dragocjenih podataka. To je izazvalo zabrinutost zbog privatnosti i monopola podataka i pokazalo da su podaci građana sada jedno od najvrednijih državnih dobara.
Naučnici sarađivali, političari se svađali
Iako su neke zemlje imale puno bolji učinak, čovječanstvo kao cjelina do sada nije uspjelo da obuzda pandemiju ili da osmisli globalni plan za poražavanje virusa. Rani mjeseci 2020. bili su poput gledanja usporenog snimka nesreće. Savremena komunikacija omogućila je ljudima širom svijeta da u realnom vremenu vide slike prvo iz Vuhana, zatim iz Italije, pa iz sve više zemalja - ali se nije pojavilo nijedno globalno liderstvo koje bi spriječilo da katastrofa zahvati svijet. Alati su bili tu, ali je prečesto nedostajala politička mudrost.
Jedan od uzroka jaza između naučnog uspjeha i političkog neuspjeha je taj što su naučnici sarađivali na globalnom nivou, dok su političari bili skloni svađi. Radeći pod velikim stresom i neizvjesnošću, naučnici širom svijeta su slobodno dijelili informacije i oslanjali se na međusobna otkrića i analize. Međunarodni timovi su sproveli mnogo važnih istraživačkih projekata. Na primjer, jednu ključnu studiju koja je pokazala efikasnost mjera zaključavanja sproveli su zajedno istraživači iz devet institucija - jedne u Velikoj Britaniji, tri u Kini i pet u SAD.
Nasuprot tome, političari nisu uspjeli da formiraju međunarodni savez protiv virusa i da postignu dogovor o globalnom planu. Dvije vodeće svjetske supersile, SAD i Kina, optužile su jedna drugu za skrivanje vitalnih informacija, za širenje dezinformacija i teorija zavjere, pa čak i za namjerno širenje virusa. Brojne druge zemlje su očigledno falsifikovale ili zadržale podatke o napredovanju pandemije.
Nedostatak globalne saradnje ne ogleda se samo u ovim informacionim ratovima, već još više u sukobima oko oskudne medicinske opreme. Iako je bilo mnogo slučajeva saradnje i velikodušnosti, nije napravljen nijedan ozbiljan pokušaj da se objedine svi raspoloživi resursi, pojednostavi globalna proizvodnja i osigura pravična raspodjela zaliha. “Vakcinalni nacionalizam” naročito stvara novu vrstu globalne nejednakosti između zemalja koje mogu da vakcinišu svoje stanovništvo i onih koje to nisu u stanju.
Tužno je vidjeti da mnogi ne razumiju prostu činjenicu o ovoj pandemiji: sve dok se virus i dalje širi bilo gdje, nijedna zemlja se ne može osjećati zaista bezbjedno. Pretpostavimo da Izrael ili Velika Britanija uspiju da iskorijene virus unutar svojih granica, ali se on i dalje širi među stotinama miliona ljudi u Indiji, Brazilu ili Južnoj Africi. Nova mutacija u nekom udaljenom brazilskom gradu mogla bi učiniti vakcinu neefikasnom i rezultirati novim talasom zaraze.
U trenutnoj vanrednoj situaciji, pozivanje na puki altruizam vjerovatno neće nadjačati nacionalne interese. Međutim, u sadašnjoj vanrednoj situaciji, globalna saradnja nije altruizam. Ona je od suštinske važnosti za osiguravanje nacionalnog interesa.
Antivirus za svijet
Rasprava o onome što se desilo 2020. godine odzvanjaće dugi niz godina. Ali, ljudi iz svih političkih tabora trebalo bi da se slože oko najmanje tri glavne lekcije.
Prvo, moramo zaštititi našu digitalnu infrastrukturu. Ona nam je bila spas tokom ove pandemije, ali bi uskoro mogla biti izvor još gore katastrofe. Drugo, svaka država bi trebalo da ulaže više u zdravstveni sistem. To djeluje samo po sebi razumljivo, ali političari i glasači ponekad ignorišu najočigledniju lekciju.
Treće, trebalo bi da uspostavimo moćan globalni sistem za nadzor i sprečavanje pandemija. U prastarom ratu između ljudi i patogena, linija fronta prolazi kroz tijelo svakog ljudskog bića. Ako se ova linija probije bilo gdje na planeti, to sve nas dovodi u opasnost. Čak i najbogatiji ljudi u najrazvijenijim zemljama imaju lični interes da zaštite najsiromašnije ljude u najmanje razvijenim zemljama. Ako novi virus pređe sa slijepog miša na čovjeka u nekom siromašnom selu u nekoj dalekoj džungli, taj virus bi u roku od nekoliko dana mogao prošetati Vol stritom.
Kostur takvog globalnog sistema protiv pošasti već postoji u obliku Svjetske zdravstvene organizacije i nekoliko drugih institucija. Međutim, budžeti koji podržavaju taj sistem su oskudni i on nema skoro nikakavu političku moć. Ovom sistemu moramo dati malo političkog uticaja i puno više novca, kako ne bi potpuno zavisio od hirova političara koji gledaju samo svoj interes. Kao što sam rekao, ne verujem da bi eksperti koji nisu izabrani trebalo da imaju zadatak da donose ključne političke odluke. To bi trebalo da ostane domen političara. Međutim, neka vrsta nezavisne globalne zdravstvene vlasti bila bi idealna platforma za prikupljanje medicinskih podataka, praćenje potencijalnih opasnosti, dizanje uzbune i usmjeravanje istraživanja i razvoja.
Mnogi ljudi strahuju da kovid-19 označava početak talasa novih pandemija. Ali, ako se primijene pomenute lekcije, šok od kovida-19 može zapravo rezultirati time da pandemije postanu rjeđe. Čovječanstvo ne može spriječiti pojavu novih patogena. To je prirodni evolutivni proces koji traje milijardama godina, a nastaviće se i u budućnosti. Međutim, danas čovječanstvo posjeduje znanje i alate neophodne da spriječi da se novi patogen proširi i postane pandemija. Ako kovid-19, ipak, nastavi da se širi 2021. godine i ubije milione, ili ako još smrtonosnija pandemija pogodi čovječanstvo 2030. godine, to neće biti ni nekontrolisana prirodna katastrofa niti božja kazna. Biće to ljudski neuspjeh i - preciznije - politički neuspjeh.
Autor je izraelski istoričar i filozof Članak je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa” Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
