Djevojčicama konstantno govore da se osmjehuju, počev od majica sa natpisima „svi vole sretnu djevojku“ do osoba koji dobacuju djevojkama na ulici i govore im da se nasmiju.
Odri Hepbern je jednom kazala da su „sretne djevojke najljepše djevojke“ - sada se taj citat rabi u postfeministtičkom tržištu na majicama, jastučnicama, kancelarijskom materijalu.
Možda najglasniji poziv jednoj djevojci da se nasmije je bio maliciozni sarkastični tvit Donalda Trampa da klimatska aktivistkinja Greta Tunberg „izgleda kao veoma sretna mlada djevojka koja se raduje svijetloj i divnoj budućnosti. To je lijepo vidjeti“.
Međutim, ako podignemo veo ovog pritiska da treba odavati utisak bezbrižne i srećne osobe i pogledamo ispod vidjećemo da se događa nešto istinski uznemiravajuće.
Proučavala sam iskustva djevojčica, naročito blizankinja uzrasta od osam do 12 godina u kontekstu potrošačke kulture proteklih 15 goduina.
Pritisak na djevojčice da budu zabavne, vesele i nasmijane otkriva puno o kulturološkim očekivanjima koje se projektuju na njih.
Ovo konstantno očekivanje da djevojčice budu nasmijane depolitizuje žene i pozicionira ih kao saučesnike u njihovom sopstvenom podređivanju.
„Zabava“ djeluje kao odvlačenje od dubljih političkih tema, obeshrabruje djevojke da razmišljaju o izrabljivanju i nasilju sa kojima se suočavaju žene širom svijeta.
Usmjeravanje njihove pažnje na mnoštvo socijalnih i političkih tema sa kojima se suočavaju, poput klimatske krize i otmica, ubijanja i tlačenja djevojčica i žena, narušilo bi sreću i zabavu djevojaštva.
Feministička akademkinja Sara Ahmed piše da je sreća obećana onima koji se posvete životu koji neće dovesti u pitanje status kvo.
Ugrožavanje statusa kvo skretanjem pažnje na ove teme remeti fantaziju.
Ako svi vole veselu djevojku, kao što piše na majici, onda djevojke koje nijesu vesele nije moguće voljeti: to je jasno upozorenje djevojkama da po svaku cijenu budu vesele ili će u suprotnom biti „psihološki i estetski neprivlačne“.
Zabavu je moguće imati sa drugima, ali je u njenom korijenu individualni napor da smo sami odgovorni za svoju zabavu.
Poziv na osmijeh nije poziv za slavljenje odlučnosti mizogenih i patrijarhalnih struktura koje su često u korijenu nesrećnosti.
Sreća i zabava su oblici popularnog feminizma koji uokviruje jednakost polova kao individualno osnaživanje koje nadmašuje feminističku strukturalnu kritiku.
Nezadovoljstvo je devijacija iz postfeminističkog narativa u kojem žena - koja je odgovorna za svoju sreću i emancipaciju - treba da razmišlja pozitivno i da bude inspirisana da nešto mijenja.
Naglasak je na aktivnosti pojedinca, a ne na kolektivnoj svijesti.
Moralni imperativi sreće i zabave podrivaju građanski aktivizam i obaveze prema zajednici.
Poziv na osmijeh i zabavu omogućava patrijarhalnim strukturama i institucijama da izbjegnu odgovornost za nepravde, nezadovoljstvo i patnje djevojčica širom svijeta, i stavlja odgovornost za njihovu sreću na ramena djevojčica. Međutim, djevojčice više nijesu poslušne, uključujući i Gretu Tunberg, koja je briljatno uzvratila Trampu.
Njena opaska Trampu skida fasadu sa mizogene i snishodljive retorike starijih koji poručuju djevojčicama da budu vesele.
Globalni pokret mladih na čijem čelu su djevojčice - poput aktivistkinja Otomn Peltije i Mari Kopeni, Malale Jusufzai i Venese Nakate - suprostavljaju se ovom narativu. One se bore i zalažu za promjene u društvu koristeći cijeli složeni niz emocija, uključujući i radost i zabavu.
Djevojčice odbijaju da se pokore mizogenim kritičarima koji im poručuju da se „više osmjehuju“.
Autorka je profesorka komunikologije i direktorka Instituta za istraživanje digitalne pismenosti na Univerzitetu Jork u Kanadi
Tekst je preuzet sa portala theconversation.com
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
