Imala sam 19 godina kad mi je neko prvi put rekao da ne postojim. Bila sam na fakultetu i stajala blizu postavke o civilnim žrtvama u okupiranom pojasu Gaze tokom izraelskog napada. Ne sjećam se lica studenta koji mi je prišao, ali se sjećam podsmijeha u njegovom glasu, načina koji se to urezalo u moja nezaštićena prsa. Nisam bila spremna da budem izbrisana.
„Palestinci ne postoje“, rekao je. Taj momenat se vremenom zamagljivao, ali nije izblijedio, i miješao se da nebrojenim interakcijama u kojima bi me stranci isto tako obavještavali da ne postojim. U tom trenutku, međutim, to je bilo potpuno novo iskustvo. Osjetila sam kratak treptaj smijeha prije nego mi se mučni osjećaj bijesa spustio u stomak. Prije nego što sam uspjela da pronađem riječi da odgovorim, optužilac je otišao.
Kako je čudno reći živom ljudskom biću u lice da je „nestvarno“. I kakva bi bila odgovarajuća odbrana? Kako se odgovara na obmanu?
Naravno, nije istina da ne postojim: imam tijelo od krvi i mesa. Ipak, na mnogo načina, taj stranac je bio u pravu.
Zato što se nešto desi na pomen te riječi - Palestinac. U trenutku kada se izgovori, ja postajem nešto više, i utoliko manje, od ljudskog bića.
Palestinci, kao narod su vidljivi, ali rijetko viđeni. Mi ne „postojimo“ kao ostali; nemamo ni formalnu zemlju ni bilo kakvu ekonomsku ili vojnu moć o kojoj bismo mogli da govorimo. Imamo istoriju i kulturu, ali oni se iz godine u godinu sve više potkopavaju i prisvajaju. Uglavnom smo kolektivno zamagljeni onim što ljudi misle da znaju, onim što misle da jesmo: prijetnje, problematične osobe, teroristi.
Tako se možemo naći u toliko puno naslova, a opet beskrajno umirati. Umiremo dijelom zato što to svijet očekuje od nas. Naše ime se pominje samo u vezi sa brutalnošću i borbom, koji se predstavljaju kao neizbježni, kao naše prirodno stanje. Izvještaji se čitaju poput vremenske prognoze: „Atmosfera“ se „zagrijava“, zatim „proključa“ u „novi talas nasilja“. Naše žrtve su poput godišnjih doba - žetva mrtvih svakih nekoliko godina, obično u Gazi.
Javne slike o nama otkrivaju svijet prašine, tenkova i vojnika. Te prijeteće ulice miješaju se u zapadnoj mašti sa drugim žrtvama - Avganistancima, Iračanima, Sirijcima - i to dodatno čini neprimjetnim sve nas. Klišeji umotavaju pojedinačne tragedije u kolektivno ponavljanje, nepreglednu arhivu nezapamćenih.
Sve ovo zato što smo među ljudima čiji su životi najjeftiniji. Ne ubija nas samo nasilje izraelske države nego i kolektivni neuspjeh međunarodne zajednice da nas zamisli kao ljudska bića. To je isti neuspjeh koji je omogućio da toliko crnaca bude ubijeno usred bijela dana, sa tako malo sistemskih promjena. Kao što je napisala Elizabet Aleksander, „Crna tijela u bolovima, za javnu potrošnju, vjekovima su američki nacionalni spektakl“. Sa tako nasilnim kolektivnim sjećanjem, nije ni čudo što su američki bijelci izuzetno spori i nesigurni u odgovoru na nasilje nad crncima. Jer ko je u SAD vidljiviji od crnaca? Ipak, ko je najrjeđe viđen?
Ovo je smrtonosna kontradikcija koju generacije crnih intelektualaca i aktivista pokušavaju da demontiraju. „Problem linije boje“, kako ga je nazvao kaže Vilijam Edvard Bergart Du Bojs, biće riješen tek kada SAD, kao cjelina, shvate punu ljudskost crnaca, koji su sistematski dehumanizovani. Ukratko, ne može se ići naprijed sve dok SAD ne prihvate najosnovniju istinu da su životi crnaca bitni.
Na ovaj način, SAD i Izrael suočavaju se sa sličnom moralnom slabošću: godine namjerne obespravljenosti, zloupotrebe i krađe od naroda u ime prevlasti druge grupe - u jednom slučaju pod zastavom bijele rase, a u drugom, cionizma.
I jedni i drugi su računali na svoju sposobnost da uguše napore ovih naroda da se odupru ugnjetavanju, putem masovnog zatvaranja, državnog nasilja i pravne diskriminacije. I jedni i drugi su vidjeli da čak i najbrutalniji obračun ne može zauvijek poraziti ljudski duh.
Kada sam bila apsolvent, imala sam posebno prijeteći susret sa pijanim neznancem, koji me je poznavao kao Palestinku. Uhvatio me je za ruku, prisiljavajući me da se pridružim krugu njegovih prijatelja i nastavio da mi se ruga zbog mog uvjerenja „da su Arapi i Jevreji jednaki“ i da bi „Palestinci trebalo da imaju prava“. Njegovo uznemiravanje pretvorilo se u seksualne prijetnje, što je uveseljavalo njegove prijatelje. Ipak, nakon što sam se napokon izvukla iz njegovog stiska, najviše me je progonilo što sam ćutala pred njegovom tiradom. Zašto se uvijek smrznem?
Postoji određena parališuća reakcija na potpuno negiranje nečijeg postojanja. U tom trenutku se brišu specifičnosti života - ljubavi i strahovi i glad, porodične istorije i tajne nade. To može osobu ostaviti bez riječi, uznemiriti, natjerati da izgubi kontrolu nad svojim osjećajem moći. Pijani ljudi koji su mi prišle nisu tražili od mene da raspravljam o politici, nego du doveli u pitanje sam legitimitet mog postojanja. To zadire u skriveno srce izraelsko-palestinskog „sukoba“: Da li su životi Palestinaca bitni?
Parola „Životi crnaca su važni“ rođena je nakon pobuna u Fergusonu i brutalnog odgovora policije - događaja koji su Anđelu Dejvis podsjetili na ulice Gaze. Ideja da životi crnaca vrijede je moćna jer se čini očiglednom, ali nas tjera da se suprotstavimo svim materijalnim stvarnostima koje joj protivurječe. Ako su životi crnaca važni, zašto je šest puta veća vjerovatnoća da će crnci prije biti zatvoreni nego bijelci i tri puta veća da će ih policija ubiti? Ako su životi crnaca bitni, zašto su ogromne rasne razlike u resursima, bogatstvu i zdravlju? Na ovaj način, ta jednostavna parola se usuđuje da demaskira anticrnačke i snage nadmoći bijelaca u samim temeljima ove nacije.
Slično tome, materijalna stvarnost Palestinaca jasno pokazuje da izraelska država malo cijeni njihove živote. Više bi voljela da nas tamo uopšte nema. Nacija koja je osnovana nasilnim raseljavanjem stotina hiljada Palestinaca, uključujući moju porodicu, 1948. godine i proširena ratovima koji su uslijedili, te oduzimanjem imovine i naseljavanjem područja kao što su Zapadna obala i Jerusalim. Svakodnevno se negira postojanje onih koji ostanu, namjerno dehumanizujućim susretima sa izraelskom državom, od samovoljnih kontrolnih punktova preko vansudskog nasilja i ekonomske isključenosti do zatvorsko-industrijskog kompleksa u kojem svake godine završe hiljade Palestinaca, uključujući maloljetnike.
Nedavne „eskalacije“ u Jerusalimu samo potvrđuju tu nerealnost mog naroda. Mediji izvještavaju o tim događajima statističkim tonom, na koji ne utiče ogroman nesklad u broju žrtava na palestinskoj i izraelskoj strani. Reporteri se kao sportski komentatori klade na sljedeći Hamasov potez, Tomas Fridman se šali na račun palestinske omladine i Tik Toka. Mladi ljudi koji gađaju kamenicama i smrtonosne vojne snage prikazuju se kao ravnopravni protivnici, ili još gore, obrnuti David i Golijat, civilizovani protiv bijesne gomile smeđe kože.
Nikada vam neće reći kako se svako od nas jedinstveno lomi i krvari, koliko su specifične patnja i otpornost svakog pojedinca. Nikada nećete čuti, kao što sam ja ove nedjelje kad sam putem telefona razgovarala sa Jerusalimom, detalje zbog kojih je ovo tako ljudska drama. Jedna porodica iz Šeik Džare ne može da podnese da izgubi svoju baštu, šalje mi fotografije drveća posađenog prije više decenija. Još jedan mladić koji ne može da se pomiri s tim što je vidio u džamiji Al Aksa: ne krvoproliće, već sve te vojne čizme koje kaljaju sveto tlo.
Američki crnci su nam, iznova i iznova, pokazivali da neće dopustiti da ih učine nestvarnim - a prošle godine se činilo da ih čuje puno više ljudi. Za američke crnce koji se rutinski suočavaju sa državnim nasiljem, ubistvo Džordža Flojda bilo je tragično predvidivo. Ipak, činilo se da je ova konkretna smrt prodrla u širu američku maštu, uspijevajući nekako da probije sjaj ravnodušnosti pukom snagom emocija, svojom specifičnošću. Flojd je viđen kao pojedinac, ljudsko biće i njegovo ime je postalo pokret. „Životi crnaca su bitni“ ponovo je oživio, djelimično zahvaljujući iznenadnom prepoznavanju života i smrti jednog crnca od strane američkih bijelaca.
Palestinci su brzo reagovali na pokret “Džordž Flojd”, protestujući u znak solidarnosti, povlačeći paralele između sopstvenih iskustava masovnog zatvaranja, militarizovanog sprovođenja zakona, pravne diskriminacije, koljena na vratu civila. Flojdovo lice ukrašavalo je djelove izraelske betonske barijere, zajedno sa muralima Palestinaca koje su ubili izraelska policija i vojnici, uključujući Ijada Halaka, nenaoružanog muškarca sa autizmom, koji je upucan kada se vraćao iz škole. Flojdova smrt je podstakla i rasprave u palestinskoj i široj arapskoj zajednici o njihovim sopstvenim anticrnačkim osjećanjima. Ovaj internacionalizam nije nov: palestinski aktivisti su godinama crpili inspiraciju iz američkog pokreta za građanska prava, južnoafričke borbe protiv aparthejda i drugih. Takođe su pružili podršku pokretima u inostranstvu, uključujući proteste “Standing Rock” i druge napore za prava starosjedilaca.
Palestinci su koristili ova iskustva u nedjeljama prije nedavnih „eskalacija“. U prisustvu rulje koja je uzvikivala „Smrt Arapima“, policijskog nasilja u svetom kompleksu džamije Al Aksa i flagrantnog kršenja prava naseljenika u Šeik Džari, palestinski protesti su ostali „uglavnom mirni“, objavio je Amnesti internešnal. Ova duga patnja prikrivena je sve brutalnijim „čarkama“ oko džamije Al Aksa, u kojima su izraelske oružane snage koristile šok-bombe i gumene metke protiv vjernika, ranivši više od hiljadu, uključujući 170 na molitvi u petak tokom svetog mjeseca Ramazana.
Sad, uz uključenost Hamasa koji pruža opravdanje Izraelu da upotrijebi arsenal svjetske klase, određeni moralni ulozi događaja pretočili su se u poznati, opšti narativ: Izrael se brani, Palestinci umiru. Naslovi će za većinu čitalaca postati zamjenljivi; broj žrtava biće upakovan u sterilni jezik vojnih kalkulacija i diplomatskog žargona.
U međuvremenu, branioci prava Palestinaca na otpor biće preplavljeni zahtjevima da se osudi nasilje - što se nikad neće tražiti od beskrajno moćnije izraelske vojske. Naprotiv, izraelski premijer Benjamin Netanjahu pohvalio se da je ubistvo u Gazi „...samo početak. Udarićemo ih kako nisu ni sanjali da je moguće“.
U međuvremenu, kritičari će koristiti bilo kakve žrtve ili imovinsku štetu na izraelskoj strani da diskredituju cio pokret, baš kao što su etikete „spoljni agitatori“ i „izgrednici“ korištene da se diskredituju crnački aktivisti od 1960-ih do danas. Neće se spominjati nezakonitost okupacije. Pregovarači i novinari će tražiti od Palestinaca da se obavežu na nenasilje, nikada ne priznajući godine mirnog otpora u kojem su istrajali uprkos svim očekivanjima.
Dok komentatori recikliraju retoriku „obje strane“, broj žrtava će, kao i uvijek, eksponencijalno rasti na jednoj strani. Desetkovanje Gaze pravdaće se potrebom da se zaustavi „terorizam“, uprkos likvidaciji desetina civila, uključujući djecu. Na kraju, možda će biti priče o „uslovima“ za prekid vatre - pauza u ubijanju Palestinaca uvijek mora imati uslove. Niko neće pretpostaviti da su životi Palestinaca jednostavno važni.
Ovoga puta, nešto bi moglo biti drugačije. Uz novootkrivenu sumnjičavost prema policiji i zatvaranju koju je pokrenuo pokret “Džordž Flojd”, čini se da su mnogi u „probuđenom“ svijetu uočili paralelu sa scenama palestinskih civilnih protesta širom teritorija i Izraela, pokrećući sopstvene marševe širom svijeta. Možda će, nakon godine u kojoj su riječi „dekolonizacija“ i „intersekcionalnost“ postale mimovi, u kojoj su društveni mediji postali efikasan kanal za bijes i mobilizaciju, ovaj „sukob“ biti konačno prepoznat po onome što jeste: borbi za pravo Palestinaca da budu ljudi.
To bi bio veliki pomak: Baš kao što će SAD ostati progonjene sve dok životi crnaca ne budu u potpunosti, istinski i podjednako vrednovani, ne može biti mira u Izraelu - Palestini dok se životi svih koji su uključeni ne budu računali kao ljudski. Takvo računanje je razumljivo zastrašujuće za nacije izgrađene na sistematskom poricanju određenih ljudskih rasa, ali nema drugog načina. I ako nas je posljednja godina nečemu naučila, to je da nikakva nadmoć ne može nadmašiti potrebu pojedinca za dostojanstvom.
Autorka je novinarka
Članak preuzet sa portala The Intercept
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
