Testirali su ih, provjeravali, procjenjivali i ocjenjivali od djetinjstva; govorili im da moraju biti najbolji, da se moraju takmičiti i pobijediti. Međutim, zahvaljujući kovidu-19, širom Evrope generacija svršenih maturanata i diplomaca sa koledža suočena je sa tmurnom današnjicom i neizvjesnom budućnošću.
Kada je „Gardijan“ pitao Evropljanje u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama kako se osjećaju zbog pandemije, svi su očekivali izliv frustracije: zbog izgubljenih radnih mjesta, naprasno prekinutih prijateljstava, otkazanih ljubavnih sastanaka. Umjesto toga uslijedila je kritika kapitalizma.
Kao i njihovi prethodnici u bunama koje su uslijedili nakon krize 2008. godine, i ova generacija mladih ljudi je spremna da izvede sistemske zaključke iz načina na koji su političke elite postupale tokom pandemije. Oni su svjesni da će plaćati veći porez, biti zaduženi i suočiti se sa većom neizvjesnošću nego bilo koja generacija od Drugog svjetskog rata.
Oni su svjesni da će u doglednoj budućnosti pored posljedica kovida-19 morati da se bave urgentnim klimatskim problemima. Jednako su uvjereni da ne mogu uticati na političku sadašnjost.
Ovo, kao što ćemo vjerovatno vidjeti ovog ljeta, je eksplozivna mješavina. Od Dablina do Kardifa, Barselone do Berlina, mladi ljudi reaguju na popuštanje ograničavajućih mjera demonstrativnim zabavama: masovne rejv žurke, masovni odlasci na plaže, iznenadna okupljanja u četvrtima za noćni provod. Gdjegod je održan politički protest - poput propalestinskih demonstracija u Londonu prošlog mjeseca - oni su se pojavili u velikim, glasnim i prkosnim grupama.
Međutim, njihove priče pokazuju da je sve to izduvni ventil za ogromnu frustraciju. Dok su starije osobe nosile uglavnom fizički rizik od kovida, mladi su nosili mentalne zdravstvene rizike. „Prošla godina je bila drvena bina i ja sam propao kroz nju“, kazao je jedan od učesnika „Gardijanove“ ankete. Drugi je kazao da je sa svojih 22 godine iskusio nešto što je uporedio sa „krizom srednjih godina“. Ljutnja i očaj su očigledni, ali i politički zaključak do kojeg su došli mnogi: društvom upravljaju stari ljudi za stare ljude.
Mladima je praktično naređeno da pauziraju sa svojim životima kako bi zaštitili generaciju koja je već proživjela svoj život. Da je to praćeno novcem, podrškom i prije svega makar simboličnim saosjećanjem prema duštveno liberalnim stavovima i kulturi onih mlađih od 24 godine, udarac je mogao biti ublažen. Umjesto toga, njihovi stavovi i stil života su ismijavani kao „isprazni“, a političari sa svih strana su opsesivno udovoljavali društvenom konzervativizmu i ispunjavali potrebe vlasnika nekretnina, preduzeća i onih koji su već na stabilnom profesionalnom putu.
Generazcija Z je već znala da će biti siromašnija od njihovih roditelja. Njihovi milenijalni srodnici su tu lekciju naučili nakon krize 2008. Međutim budućnost, tmurna kakva je izgledala generaciji koja je izlazila na trgove 2011, makar je obećavala binarnu i izvjesnu borbu - pritiv rasizma, seksizma, štednje i negiranja klimatskih promjena.
Lajtmotiv svjedočenja pripadnika generacije Z je neizvjesnost. Oni su, kako je to kazao jedan ispitanik, spremni da povjeruju da bi „svijet sjutra mogao nestati“, da bi civilizacija mogla propasti, da se „sadašnji sistem drži na staklenim nogama“, da je sadašnjost „jednako nepredvidiva koliko i monotona“.
I oni su u pravu. U poređenju sa rizicima, svjetski napori protiv klimatskih promjena su smiješni. Neizgovorena poruka ovogodišnje konferencije o klimi je jasna mladim ljudima, a glasi da ćemo mi, generacija u odijelima koja se vozi u džipovima, dati sve od sebe u okviru ograničenja koja mogu tolerisati velika preduzeća i onoga što će prihvatiti stariji birači. Spremni smo na neuspijeh jer nećemo doživjeti da snosimo posljedice.
Što se tiče ublažavanja rizika od novih pandemija, u većini država iz kojih su stigli odgovori ispitanika, mladi ljudi postupke onih na vlasti smatraju nesposobnim, korumpiranim i kratkoročnim.
U retrospektivi, cijeli politički ciklus od 2008 može se tumačiti kao odgovor na finansijsku krizu. I tada su 18-godišnjaci smatrali da im je budućnost otkazana. Izašli su na ulice, suočili sa vodenim topovina i kao odgovor na to ušli u političke pokrete poput „Podemos“, „Siriza“, „Korbinizam“ i uključili se u Sandersovu kampanju.
Kovid šok je na mnogo načina veći od šoka 2008. godine. Razotkrio je cijeloj jednoj generaciji da kada nastane haos, nema nikoga da vam pomogne, a zahvaljujući demografskoj starosnoj strukturi - politika se okreće protiv vas.
Dakle, postavlja se pitanje, kako mladi reaguju? Svuda će organizovati žurke, a na nekim mjestima i pobune. Tražiće i političke alternative.
Kada bih morao da predvidim šta će uslijediti, ne bih išao u pravcu anarhizma ranog antiglobalističkog pokreta, već u pravcu jedne vrste „klimatskog boljševizma“ koji zagovara švedski ekolog Andreas Malm.
Socijalna demokratija, tvrdi Malm, nema teoriju katastrofe: isto se može reći za liberalizam i mejnstrim politiku Zelenih. Oni nijesu dizajnirani za iznenadne i hitne akcije. Njihova zamjena mora da bude radikalna, centralistička i bez milosti.
Ova generacija ima teoriju katastrofe. Oni su vidjeli kako se efikasno može iskoristiti centralizovana moć, kako je brza nepravda, koliko su šuplje tvrdnje o legitimitetu vlade koja ne može organizovati zaključavanje ili kampanju vakcinacije. Ukoliko otkriju novi, kolektivni projekat, ne vjerujem da će to biti postepeno ili neambiciozno.
Tekst je preuzet iz „Gardijana”
Autor je novinar, pisac i reditelj
Prevela i priredila: N. Bogetić
Bonus video:
