Na improvizovanoj konferenciji za štampu koju su talibani organizovali nakon preuzimanja vlasti, jedan od komandanata je ispričao da su ga "Amerikanci" osam godina držali u logoru Gvantanamo i tamo mučili.
Teško da je to bio slučaj. Ali, bilo je jasno da je američki "rat protiv terorizma" radikalizovao brojne ljude u Avganistanu – i da to mnogi do danas nisu zaboravili.
Za to vrijeme, na kabulskom aerodromu su se odvijale nemile scene. Tamo su mase ljudi pokušale da uđu u avione avijacije SAD koji su došli da evakuišu američke državljane. Ljudi su se držali za avion koji je polijetao i tako ginuli. Američki vojnici su pucali u masu okupljenih Avganistanaca.
"Jedan moj rođak je ubijen. Bio je ljekar", ispričao mi je kasnije Sangar Pajkar, holandsko-avganistanski novinar. A avganistansko-američka spisateljica i aktivistkinja Nadija Hašemi tvrdi da vojnici neke američke Avganistance nisu puštali u avion. Razlog: nisu bili bijeli Amerikanci.
Posljednje scene iz Kabula su jače nego ikada pokazale da je angažovanje Zapada u Avganistanu – neuspjeh.
U govoru koji je uslijedio, predsjednik SAD Džo Bajden ni riječju nije spomenuo Avganistance koji su ubijeni u američkom "ratu protiv terorizma". Umjesto toga, iz njegovih riječi je izbijalo odbijanje da se pogleda u oči realnosti. Pravi pobjednici rata ne sjede u Bijeloj kući, već u Kabulu.
Uzroci neuspjeha Zapada su godinama potiskivani i ignorisani – ne samo da bi Zapad sačuvao obraz, već i zato što on ni poslije tolikih godina nije poznavao Avganistan.
Praktično svi distrikti provincijskih prijestonica koji su pali prije Kabula, već godinama su bili pod kontrolom talibana. Oni su se tamo zapatili i djelali – pa i vladali – iz sjenke. U tim seoskim regionima ekstremisti su učvrstili pozicije, između ostalog i zbog velike korupcije u glavnom gradu i brojnih operacija NATO i njihovih avganistanskih saveznika.
Jer, u napadima dronovima i brutalnim noćnim racijama redovno je bilo mnogo civilnih žrtava u avganistanskim selima. Mnogi članovi porodica žrtava su se – na ovaj ili onaj način – priključili talibanima.
Tako je bilo i nadomak Kabula. Mnogo prije svega ovoga, bilo je dovoljno da se iz prijestonice krene automobilom – i poslije 20 do 30 minuta vožnje je već moglo da se stigne do teritorije koju kontrolišu talibani.
Sa takvim realnostima predstavnici zapadnih vlada nisu htjeli da se suoče.
Umjesto toga, uljuljkivali su se u samohvalisanju, govorili o "našim ubjedljivim vrijednostima" i fokusirali se na navodne tekovine koje su u Avganistanu uvođene od 2001. naovamo.
Govorili su o demokratiji, iako u posljednjih dvadeset godina u Avganistanu nije bilo ni jedne jedine demokratske smjene vlasti.
To svakako nije bilo tako zbog Avganistanaca koji su rizikovali život i išli da glasaju, već zbog korumpirane elite koju su u Kabulu na vlast dovele SAD.
Ljudi kao Hamid Karzai ili odbjegli Ašraf Gani koristili su nov sistem za svoje svrhe i stalno pribjegavali falsifikovanju izbornih rezultata da bi ostali na vlasti.
Slično su se ponašali i drugi akteri, na primer, brojni lokalni gospodari rata i narko-bosovi koji su postali najvažniji saveznici Zapada na Hindukušu. Oni su, zahvaljujući obilatoj novčanoj pomoći iz inostranstva, uspjeli da se obogate i prebace milijarde dolara u druge zemlje.
Novac su "zarađivali" i zahvaljujući privatnim firmama za obezbjeđenje koje su stvorili kako bi branili jedinice NATO od napada – koje su sami fingirali. Tako su potpisivali unosne ugovore sa NATO.
Za sve to je znao i Vašington, a znali su i drugi. Krajem 2019. je Vašington post objavio takozvane "Avganistanske papire" u kojima oko 400 visokih američkih zvaničnika manje ili više jasnim riječima priznaje da su SAD u Avganistanu potpuno zakazale. Detalji o tome su godinama držani pod ključem.
Ali, ni danas o tome niko neće da govori. Umjesto toga se tvrdi da su talibani, kao da su došli niotkud, odjednom pregazili državu.
Poslije pogrešne intervencije koja je trajala dvije decenije, koštala života stotine hiljada Avganistanaca i milione ljudi pretvorila u izbeglice i gurnula u siromaštvo, Zapad ne samo što je izgubio interesovanje za Avganistan, već se ne osjeća ni odgovornim za bijedu.
"To je naprosto tako. To nije naša krivica!" – tako se mogu sažeti komentari koji ovih dana posvuda horski odzvanjaju.
*Emran Feroz je Austrijanac sa avganistanskim korijenima. Godinama izvještava za medije na njemačkom jeziku kao što tu Cajt, Tagescajtung, ili međunarodne poput Njujork tajmsa ili CNN.
Bonus video:
