U Njemačkoj je zakonska minimalna cijena rada uvedena tek 2015. godine – to je bio uslov Socijaldemokrata da još jednom postanu mlađi partner Demohrišćana Angele Merkel.
Minimalna plata – tada uvedena na 8,5 eura bruto po satu, a do danas porasla na 9,6 eura - izazvala je opštu kuknjavu među poslodavcima i ekonomskim liberalima. Te ko će to da plati, te biće masovnih otpuštanja, te umrijeće čitave branše koje se bave uslugama, a temelje na jeftinoj radnoj snazi…
Ništa od toga se nije desilo. Svojevremeno je berlinski ljevičarski list Tagescajtung zamolio sva pokrajinska udruženja poslodavaca da ih povežu sa firmama koje će zbog povećanja plata morati da otpuste ljude. Ali, nije se našla nijedna takva firma.
Kritičari su to mogli da znaju, samo da su ranije čitali studije kanadskog stručnjaka za tržište rada Dejvida E. Karda. Taj istraživač prestižnog Univerziteta Kalifornije (UCLA) je još početkom devedesetih dokazao da povećanje minimalne cijene rada ne vodi nužno većoj nezaposlenosti. Za taj svoj rad je Kard u ponedjeljak odlikovan Nobelovom nagradom za ekonomiju.
Saznanja iz Nju Džersija
Kard je sa kolegom Alanom Krugerom (koji je umro 2019. godine) zapravo posmatrao kako povećanje minimalne satnice u američkoj državi Nju Džersi – tada sa 4,25 na 5,05 dolara na sat – utiče na broj zaposlenih u restoranima brze hrane, gdje su plate tradicionalno mizerne. Posebno jer te 1992. godine u susjednoj Pensilvaniji nije postojala minimalna plata pa je stvar bila zgodna za poređenje.
Nalazi ovog ekonomiste bili su prava mala revolucija: uprkos podizanju minimalne plate, u Nju Džersiju se povećala zaposlenost – jer je ojačala kupovna moć ljudi. Time je opovrgnuta teza, koja se među tvrdoglavima čuje i danas, da zakonski nametnuto povećanje plata vodi povećanju nezaposlenosti.
Tako je bilo i u Njemačkoj te 2015. godine. Od četrdesetak miliona zaposlenih, preko tri miliona je direktno profitiralo od uvođenja minimalne satnice, a nezaposlenost se čak smanjila.
U tekućim pregovorima o novoj Vladi, koju bi trebalo da predvode njemačke Socijaldemokrate, traži se znatno povećanje minimalne satnice na 12 eura bruto, što bi, za puno radno vrijeme, bilo 2.088 eura mjesečno. Tome se protive Liberali koji bi trebalo da budu dio tročlane vladajuće većine.
Promijenjeno dominanto shvatanje
Kard je u istraživanju pokazao da niske plate donose veliku fluktuaciju radne snage – ljudi naprosto traže bolje plaćen posao i napuštaju firmu. Pristojna minimalna plata pak čini zaposlene lojalnim.
"Ta saznanja su svojevremeno izazvala žučne rasprave o minimalnoj plati i izazvale dominantno shvatanje da minimalna plata uništava radna mjesta", kaže Veronika Grim iz njemačkog savjeta takozvanih "ekonomskih mudraca" koji savjetuju Vladu. "Zahvaljujući istraživanju ovih nobelovaca, danas se diskusije vode diferencirano i na temelju empirijskih nalaza".
Kanadski novopečeni nobelovac je veliki zagovornik uvođenja minimalne satnice svuda u svijetu. Ipak, nije bio među favoritima za nagradu jer su podaci iz njegovih istraživanja komplikovani i često teški za razumijevanje.
Švedska kraljevska akademija nauka je uprkos tome bila ubijeđena te dala Kardu polovinu novca za njegov empirijski doprinos ekonomiji tržišta rada.
Društvo kao laboratorija
Kard dijeli nagradu sa američkim profesorom Džošuom D. Angristom sa Masačusetskog instituta za tehnologiju (MIT) i Gidom V. Imbensom koji potiče iz Holandije, a radi na američkom Univerzitetu Stanford. Ta dvojica su nagrađeni za "metodološki prilog analizi kauzaliteta".
U Stokholmu je rečeno da mnoga pitanja društvenih nauka imaju veze sa uzrocima i njihovim posljedicama, recimo kako imigracija utiče na nivo plata i zaposlenosti.
Sva trojica lauerata bave se onim što se naziva "prirodnim eksperimentom". Kako se realan život i ekonomija ne mogu ispitati u laboratorijskim pokusima, naučnici pokušavaju da odvoje niz faktora koji bi mogli da utiču na promjene recimo ekonomske delatnosti, te da izdvoje one koji utiču ovako ili onako.
U pitanju je pokušaj da se, uz mnogo rudarskog posla, statistike i matematike, društvene nauke približe metodu prirodnih nauka.
U triviju Nobelove nagrade za ekonomiju spada i to da nije u pitanju baš prava Nobelova nagrada. Naime, nju Alfred Nobel nije predvidio i uvedena je tek 1969, skoro sedam decenija otkako se dodjeljuju ostale Nobelove nagrade.
Bonus video:
