U svijetu politike ovih dana ne važi pravilo bolje je da vas se plaše, nego da vas vole. Niti je bolje da vas vole. Ključ uspjeha u zapadnoj hiperpolarizovanoj političkoj kulturi zapravo je da ne budete ništa od toga.
Pogedajte samo Džoa Bajdena, ili Emanuela Makron, ili Marija Dragija, Ili čak Njemca Olafa Šolca (koga?).
Ono što ovi muškarci imaju zajedničko nije samo to što su bijelci, već i činjenica da ih većina birača u njihovim zemljama u najboljoj varijanti smatra manje više nezanimljivima.
Bajden, mada voljen od strane lojalista njegove partije, ima najnižu stopu podrške od bilo kojeg drugog predsjednika SAD u ovoj fazi mandata izuzev Donalda Trampa. Sa svega 41 procentom Makronova stopa podrške je još gora - mada nije loša po novim francuskim standardima. Poređenja radi, Dragi, bivši šef Evropske centralne banke, koji je na dužnost došao imenovanjem a ne izborima, djeluje kao čovjek iz naroda sa podrškom od 47 procanata.
Za ovo je kriv populizam. Ono što je zvjezdama vodiljama zapadne demokratije zajedničko jeste činjenica da su pod konstantnom paljbom populističke desnice. To znače da se njihova biračka baza ne sastoji samo od tradicionalnih pristalica, već i od birača koji smatraju da nemaju drugog izbora.
Prije svega par godina, ličnost je bila ključna za zapadno političko kraljevstvo. I to se ne odnosi samo na Trmpa. Makron, pro-EU bivši socijalista koji je obećavao da će obnoviti Francusku, Boris Džonson i Sebastijan Kurc su došli na vlast kao “one-man šou”.
Međutim, ispostavilo se da je klizavi populizam privlačan kao i veza za jednu noć. Tramp i Kurc su prošlost. Džonson je još tu, ali sa popularnošću od svega 32 procenta, britanski premijer više nije svemoćni bregzit lider koji preuzima kontrolu.
Da bi vas ozbiljno shvatili u 2021, od koristi je da vas vrijeđa polovina biračkog tijela. Činjenica da se Makron dobro drži u Francuskoj jednako ime veze sa njegovim političkim vještinama koliko i sa činjenicom da se neki od njegovih glavnih izazivača u najboljoj varijanti mogu opisati kao ekstremni desničar i krajnje ekstremni desničar.
Uprkos deficitu popularnosti, sva je prilika da će svaki od zapadnih lidera koji su prisustvovali samitu G20 ostati na vlasti u doglednoj budućnosti. To je uglavnom zbog toga što i za birače koji nijesu posvećene pristalice, alternativa je prosto previše strašna da bi o njoj i razmišljali. Bilo bi lako, možda čak i uzbudljivo, probati novu blještavu stvar, kada alternativa ne bi kao rezultat donijela kraj svijeta kakav poznajemo (sjetite se privlačnosti Ronalda Regana 1980, Tonija Blera 1997 i Makrona 2017).
Ukoliko je Trampov mandat ičemu naučio demokratije zapadnog svijeta, onda je to vrlina establišmenta. Stavite to u sadašnji kontekst, ukoliko je alternativa predvidivom dosadno sigurnom paru ruku vladavina ludaka koji poriču pandemiju u majicama Kamp Aušvic, onda nezanimljivo počinje da djeluje prilično privlačno.
Zbog toga, uprkos neprestanom naglabanju analitičara oko budućnosti demokratije, mi nijesmo na rubu armagedona.
Skup koji je tokom vikenda održan u Rimu je pokazatelj toga. Zaboravljen je i prije nego što je počeo. Teme agenda samita G20 (vakcinacija zemalja u razvoju i borba protiv klimatskih promjena) izuzetno su bitne. Međutim tu su ozbiljni lideri najbolji, I baš zbog toga većina građana zapadnog svijeta rado ignoriše takve samite. Bez drame i besmislenih tvitova, oni to mogu i da obave.
U eri nakon Trampa, cilj svakog razumnog zapadnog lidera jeste da bude što je moguće skromniji i krotkiji. Primjer: Angela Merkel.
Na prvu pogled, njemačka liderka, koja će ustupiti mjesto njenom nasljedniku čim se oformi nova vlada, djeluje kao izuzetak od pravila. Ona je dosadna, a ipak izuzetno popularna.
Međutim, nedavni izliv ljubavi pema Merkelovoj uslijedio je tek pošto je saopštila da odlazi. Njena odluka od prije tri godine da ne traži novi mandate izazvala je talas nostalgije koji je ravan beskrajnoj oproštajnoj turneji Eltona Džona. Pojačala ju je činjenica da njeni potencijalni nasljednici nijesu baš ispunjenje svih želja.
Uprkos nedavnoj Merkel maniji, svaka iskrena pohvala Merkelinoog 16-godišnjeg učinka mora zaključiti da njena dostignuća nijesu baš tako velika. Njeno pravo dostgnuće je zapravo to što je uspjela da sakrije tu realnost dajući Njemcima osjećaj stabilnosti.
Zbog toga bi današnjim liderima ipak bilo mudro da obnove Makijavelija.
”Svi vide ono što izgledate, malo ljudi osjeća ko ste”, napisao je on.
(Politico.eu)
Prevela: N. Bogetć
U eri nakon Trampa, cilj svakog razumnog zapadnog lidera jeste da bude što je moguće skromniji i krotkiji
Bonus video:
