Tokom mjeseci prije nego što je optužen za upad u Kapitol, Dag Džensen je širio teorije zavjere koje je konzumirao na internetu. Međutim, nije uvijek bilo tako, kaže njegov brat, koji se prisjeća kako je nekada objavljivao fotografije porodice sa odmora kao i većina korisnika društvenih mreža.
Na drugoj strani svijeta, Vahab nije uvijek dane provodio udubljen u džihadistička učenja. Ovog člana bogate pakistanske porodice i najmlađe od četvoro djece zanimali su automobili i videoigrice, imao je svoj motor i studirao je u Japanu.
Ne postoje dvije identične ideologije, niti dvije grupe koje se sastoje od istovjetnih klonova. Ne postoji jedna iskra koja će označiti prelaz na radikalizaciju. Jaz između različitih vrsta ekstremista - u vjerskim i političkim ubjeđenjima, u željenim svjetskim porecima, u načinu na koji prihvataju nasilje zbog ostvarenje svog cilja - ogroman je.
Međutim, fokusiranjem na razlike promiču sličnosti, ne samo u načinu na koji ljudi upijaju ekstremističke ideologije već i kako hrane svoje nezadovoljstvo i kreću u akciju.
Za svakog Amerikanca koji ekstremizam smatra stranim problemom, događaji od 6. januara su bili otrežnjenje koje pokazuje kako isti uslovi za zablude i politički motivisano nasilje postoje u njihovom kao i u bilo kojem društvu.
Agencija Asošijetid pres je pokušala da pronikne u puteve i mehaniku radikalizacije kroz studije slučaja na dva kontinenta: 20-godišnjeg mladića koji je spasen iz talibanskog kampa za obuku na granici sa Avganistanom, i muškarca iz Ajove čiji je brat posmatrao kako on pada pod uticaj besmislenih teorija zavjere i na kraju igra značajnu ulogu u upadu pristalica Donalda Trampa u Kapitol 6. januara.
Dva mjesta, dva muškarca, dvije prilično različite priče ispričane kroz vizuru bliskih rođaka. Međutim, ukoliko za trenutak sklonimo ideologije i posmatramo psihološki proces, korijene i iskustva vidjećemo da “postoji mnogo više sličnosti nego razlika”, kazao je za AP Džon Horgan, istraživač nasilnog ekstremizma.
Amerikanac
Amerika i svijet su upoznali Daga Džensena preko snimka koji je u jednom trenutku preplavio Internet, a koji je jednog policajca pretvorio u heroja razotkrivajući mentalitet rulje unutar Kapitola 6. januara.
Džensen je muškarac u crnoj majici sa natpisom “Vjeruj u plan” i dukserici sa kapuljačom, koji sa drugim izgrednicima juri Judžina Gudmena, policajca iz Kapitola uz stepenice. Na jednoj od fotografija vidi se Džensen kako stoji blizu policajca širokom raširenih ruku sa prijetećim izrazom lica.
Kada se sve završilo on je kazao FBI-u da je on “pravi vjernik” u Kjuanonu, da je otišao u Vašington zbog toga što je Tramp “pozvao sve patriote” i da je očekivao hapšenje potpredsjednika Majka Pensa. Kazao je da se progurao na čelo rulje jer je želio da “Kju” dobije zasluge za ono što je trebalo da se dogodi.
Bratu je kazao da su fotografije lažirane, da ga je policija praktično pustila unutra na ulazna vrata (tužioci tvrde da je u Kapitol ušao kroz polomljeni prozor) a da su se pojedini policajci čak i fotografisali sa okupljenima.
Vilijam Rut iz Klarksvila u Arkanzasu imao je loš osjećaj povodom tog dana čak i prije izgreda i tvrdi da je upozorio svog mlađeg brata. “Rekao sam, ako odeš tamo i budete mirno protestovali onda je to u redu. Ali rekao sam mu da se čuva i da ne radi ništa glupo”.
U intervjuima za AP u danima i mjesecima nakon hapšenja njegovog mlađeg brata, Rut je opisao Džensena - 42-godišnjaka iz De Mojna i oca troje djece koji je radio kao zidar - kao čovjeka koji je živio običnim američkim životom. Išao je sa porodicom na izlete, prisustvovao sportskim takmičenjima svoje djece, radio kako bi platio koledž sinu, objavljivao uobičajene postove na Fejsbuku.
”Imam prijatelje koji konstantno pričaju o teorijama zavjere”, kazao je Rut za američku agenciju. “Ali ovo me je šokiralo jer nijesam mislio da će se to dogoditi mom bratu Dagu pošto je on dobar, vrijedan porodični čovjek sa ispravnim vrijednostima”.
Odgovor na pitanje ko je Džensen i koliko je poznavao svijet oko njega zavisi od toga sa kim razgovarate.
U dokumentima Ministarstva pravde navodi se da Džensen ima krivični dosije i da je vozio hiljadu milja kako bi “čuo predsjednika Trampa kako proglašava ratno stanje” i onda preuzeo stvar u svoje ruke kada se proglašenje nije dogodilo. Takođe se navodio da kada ga je FBI ispitivao, on je kazao da je u Vašington otišao zbog toga što je “Kju”, glas pokreta Kjuanon, predvidio da “oluja” dolazi.
Sa druge strane njegov advokat, Kristofer Dejvis, predstavio je Džensena kao “žrtvu brojnih teorija zavjere” i kao posvećenog porodičnog čovjeka čija je početna posvećenost Kjuanonu potekla iz “misije da se eliminišu pedofili iz društva”.
Šest mjeseci nakon pobune, ovaj argument je prevagnuo kod sudije koji je pristao da pusti Džensena u kućni pritvor. Sudija Timoti Keli, kao razlog svoje odluke naveo je snimak Džensena koji o Kapitolu priča kao o Bijeloj kući. Sudija je kazao da ne vjeruje da je Džensen mogao planirati napad unaprijed “kad očigledno ni ne zna gdje je bio tog dana”.
Ipak, manje od dva mjeseca nakon što je pušten, Džensenu je naređeno da se vrati u zatvor zbog kršenja uslovne slobode. Mada mu je bio zabranjen pristip mobilnom telefonu, on je gledao simpozijum koji je sponzorisao Majk Lindel, izvršni direktor MyPillow na kojem su predstavljene lažne teorije da su ishod predsjedničkih izbora izmijenili kineski hakeri. Policajac koji je došao u prvu nenajavljenu posjetu Džensenu našao ga je u garaži kako na telefonu gleda vijesti na platformi “Rumble” koja je popularna kod konzervativaca.
Dejvis, koji je nekoliko nedjelja ranije tvrdio da se njegov klijent osjeća “obmanutim i da priznaje da je nasjeo na laži”, uporedio je njegovo ponašanje sa ovisnošću. Sudija je bio nepokolebljiv.
”Sada je jasno da se nije promijenio i da nastavlja da traži one teorije zavjere koje su dovele do njegovog opasnog ponašanja 6. januara”, kazao je Keli.
Rut ne može da shvati kada je precizno i kako Džensen počeo da upija zavjere koje su ga dovele do Kapitola. On kaže da se brinuo o Džensenu tokom problematičnog djetinstva koje je uključivalo i boravak u hraniteljskim porodicama i da sada osjeća obavezu da priča u njegovo ime.
Jedan agent FBI je kazao da je Džensen tokom ispitivanja kazao da se posljednjih godina poslije osam sati na poslu vraćao kući i upijao informacije od Kjuanona. Četiri mjeseca prije nereda, braća su razgovarala o Kjuanonu pošto je Džensen dijelio snimke i ostale zavjereničke poruke u kojima bi on nalazio smisao.
Bio je to period neosnovanih teorija, koje su objavljivane na internetu i mejnstrim medijima, da su legitimni izbori na neki način pokradeni u korsit demokrate Džoa Bajdena. “Prosto je bilo tu. Svuda na internetu”, kazao je Rut.
Rut, koji kaže da je republikanac i da podržava Trampa, tvrdi da su njegov brat i njemu slični bili uplašeni zbog mogućnosti Bajdenove pobjede. “Prije 6. januara, stalno su nam govorili da ukoliko demokrate dobiju kontrolu, mi gubimo zemlju. To je mnoge uplašilo”, kazao je on za AP.
On kaže da razumije uznemirenost Trampovih pristalica koji strahuju da će zemlja radikalno skrenuti lijevo. On ima prijatelje na naftnim poljima koji ne znaju da li će moći da prehrane svoje porodice.
Kada Rut gleda fotografije Džensena i grupe sa kojom je bio 6. januara, on ne vidi odlučnost da se nekome fizički naudi ili da se vandalizuje zgrada. I uprkos tvrdnjama FBI, Rut insistira da je njegov brat bio više sljedbenik nego lider.
”Mnogi su uticali na njega tog dana”, kazao je Rut ljetos dok je čekao odluku sudije na žalbu njegovog brata. “On je oduvijek bio povodljivo dijete koje kaže: mogu ja to”.
Dva dana nakon nereda, kod kuće u Ajovi, Džensen je pješačio skoro deset kilometara do policije u De Mojnu nakon što je vidio sebe na snimcima nereda, kazao je jedan agent FBI. U policiji je dao izjavu u kojoj je priznao da je jurio Gudmena uz stepenice i da je vikao: “Udari me. Podnijeću to” kada je policajac podigao palicu da ga pomjeri, i da je tražio hapšenje državnih lidera.
Mada tužioci tvrde da je bio dovoljno razuman da izbriše potencijalno inkriminišući materijal sa društvenih mreža, djelovao je nesigurno - možda čak i zbunjeno - tokom susreta sa policajcima. Prema izjavi jednog agenta FBI on je tokom ispitivanja rekao: “Da li sam nasamaren”.
Pakistanac
Vahab je imao sve. Najmlađi sin od četvoro djece iz bogate pakistanske porodice, rane godine je provodio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima a neko vrijeme je bio i u Japanu, gdje je studirao. Vahab je volio automobile, imao je svoj motocikl i bio je strastveni gejmer.
Njegov stric, koji je spasao ovog 20-godišnjaka iz jednog talibanskog kampa za obuku na granici Pakistana i Avganistana ranije ove godine, tražio je da njegovo puno ime ne bude otkriveno jer na sjeverozapadu zemlje gdje živi porodica, ekstremisti su veoma uticajni. Štaviše, zabrinut je i za reputaciju njegove porodice. U razgovoru za AP pristao je da ga citiraju koristeći srednje ime Kamal.
Porodica ima poslovne interese širom svijeta. Kamal je jedan od braće koji upravlja porodičnim konglomeratom za uvoz i izvoz. Svaki od braće je pripremao sinove da uđu u posao. Vahabova starija braća već upravljaju inostranim filijalama porodične firme.
Ni Vahabova budućnost nije trebalo da bude drugačija. Vratio se u Pakistan kao tinejdžer iz inostranstva. Kao najmlađe dijete u porodici koja prioritizuje mušku djecu, bio je razmažen. Njegova starija braća su mu davala džeparac, kazao je njegov ujak. Osim škole, Vahab gotovo da nije imao nikakve druge odgovornosti i obaveze.
Njegov stric za radikalizaciju okrivljuje tinejdžere iz kvarta sa kojima se Vahab družio u gradu na sjeverozapadu Pakistana - kao i videoigrice i internet sajtove.
Vahaba su prijatelji upoznali sa desetinom sajtova, tvrdi njegov stric. Na njima se priča o napadu na muslimane, silovanju žena, brutalnom ubijanju beba. Mada Kamal kaže da ne postoji način na koji se može utvrditi da li su informacije na sajtovima tačne, za Vahaba ti prizori su bili krajnje uznemiravajući.
”Osjećao je kao da nije znao šta se događa, kao da je proveo život u mraku i smatrao je da treba da reaguje. Njegovi prijatelji su insistirali da to i učini. Govorili su mu da je bogat i da treba da pomogne ljudima”, kazao je njegov stric.
Kamal tvrdi i da je Vahab postajao sve agresivniji i fiksiraniji na nasilje nakon beskrajnih sati provedenih igrajući videoigrice. Naročito je igrao igricu poznatu kao PUBG.
”Svi dječaci su je voljeli”, kazao je Kamal. “Satima bi igrali kao tim protiv računara”.
Na sajtu, igrica je opisana kao da se fokusira na “vizuelni kvalitet, mape, pucanja... pružajući igračima nadrealno iskustvo borbe.
Vahabov ujak kaže da je on vikao dajući instrukcije drugim saigračima.
Odjednom, ranije ove godine, Vahab je nestao. Njegovi roditelji su u panici tragali za njim. Vahab nije prvi u porodici koji je koketirao sa ekstremizmom. Njegov rođak Salman pridružio se lokalnim pakistanskim talibanima nekoliko godina ranije. Međutim on je bio drugačiji: nikada ga nije zanimala škola i poslat je u vjersku školu, medresu, kako bi se obrazovao. Porodica je od njega davno digla ruke.
Salman se kleo da nije vidio Vahaba i da ne zna gdje bi on mogao biti - niti da li se pridružio džihadu.
Sumnja je zatim pala na Vahabove prijatelje. Porodični prijatelji su bili ubijeđeni da su ga oni nagovorili da krene u odbranu od napada za koje su Vahab i njegovi prijatelji bili ubijeđeni da se sprovode protiv muslimana, samo zbog njihove religije.
Porodica je iskoristila uticaj i novac kako bi izvršila pritisak na roditelje Vahabovih prijatelja i pronašla 20-godišnjeg mladića. Konačno su ga locirali u jednom talibanskom kampu za obuku, gdje je Kamal kazao da se Vahab obučava za upotrebu oružja malog kalibra.
Takvi kampovi se često koriste za pronalaženje mogućih bombaša samoubica i obučavaju ih za upotrebu eksploziva. Pakistanski talibani su izveli užasne napade; 2014. godine naoružani mitraljezima napali su jednu javnu školu ubivši preko 150 osoba, od kojih su većinom bila djeca, neka čak i petogodišnjaci.
Kada je Vahabov otac otkrio da je mladić u kampu za obuku bio je bijesan, kazao je njegov stric.
”Govorio je: ‘Ostavite ga tamo, više mi nije sin’”, kazao je Kamal. “Međutim ja sam odlučio da ga vratim”. Kaže da nije pitao Vahaba ništa o kampu. “Nijesam želio da priča o tome. Nijesam želio da znam zašto je otišao tamo jer sam znao da bi me to iznerviralo i da bih o tome neprestano razmišljao”, kazao je Kamal. Umjesto toga kazao mu je da ima još jednu šansu - posljednju.
”Rekao sam mu. Sada je ovo moja odluka. Preuzeo sam odgovornost. Nećeš dobiti drugu priliku. Ukoliko ponoviš nešto slično, ubiću te”, kazao mu je stric. Na sjeverozapadu Pakistana, gdje plemenski zakoni i običaji često rješavaju porodične sporove i svađe, ovakva prijetnja je realna.
Danas, Vahab se bavi porodičnim biznisom, ali je pod budnim okom. Nije mu dozvoljeno da se bavi finansijama kompanije, a ograničeno mu je sa kim se druži. “U ovom trenutku mu ne vjerujemo. Biće potrebno vrijeme”, kazao je Kamal za AP.
U strahu da bi se drugi Vahabovi rođaci mnogli okrenuti ekstremizmu, porodica je uvela stroga pravila. “Sada pomno pratimo sve dječake, i uglavnom prije mraka moraju biti kući ukoliko tačno ne znamo gdje se nalaze”.
Vjeruju da imaju insajderske informacije
Bijes i osjećaj nepravde. Osjećaj da se stvari mogu popraviti kroz hitnu, potencijalno nasilnu aktivnost. To je najčešće motivacija osoba koje se okreću ekstremizmu, tvrdi Horgan, koji upravlja Grupom za istraživanje nasilnog ekstremizma na državnom Univerzitetu u Džordžiji. On kaže da se takva akcija često smatra neophodnom kako bi se otklonila navodna prijetnja po određeni stil života - i obezbijedila bolja budućnost.
”Ovakve sličnosti ćete naći širom svijeta, neovisno od toga da li govorimo o ekstremnim desničarskim milicijama u Oklahomi ili o talibanskom ogranku na sjeverozapadu Pakistana”, kazao je Horgan.
Stavovi prema svijetu koji pokreću ekstremističke grupe većini ljudi mogu djelovati nerealno i zapanjujuće. Međutim, istinskim poklonicima koji konzumiraju propagandu i povezuju se sa istomišljenicima to ne izgleda tako. Oni vjeruju da posjeduju insajdersko znanje koje ostali prosto ne vide.
”Postoji određena protivrječnost, jer su oni posvećeni insajderi ali dio njihovog insajderskog status definisan je sukobom sa autsajderima čije samo postojanje navodno predstavlja prijetnju za njih”, kazao je Horgan. “Oni se ponose tvrdeći da se protive autoritarizmu, a ipak komformizam je ono što ih povezuje”.
Istraživanja pokazuju da su osobe koje su podložne uticaju teorija zavjera zapravo manje sklone kritičkom mišljenju. Oni svode kompleksne svjetske probleme - na primjer pandemiju - na pojednostavljene odgovore, kazao je Ziv Koen, forenzički psihijatar i ekspert za ekstremistička uvjerenja na Medicinskom fakultetu Kornel univerziteta.
Na primjer, umjesto da gubitak posla pripišu efektima globalizaciji, takve osobe to mogu smatrati rezultatom zavjere koju je neko osmislio. “To im pruža odgovor koji je emotivno mnogo privlačniji od istine”, kazao je Koen.
Upravo tu se prepliću priče Džensena i Vahaba. Obojica su tragali za nečim. Obojica su pronašli odgovore koji su bili uzbudljivi, privlačni - i poremećene verzije realnosti.
”Iz razloga koje ni danas ne razumije, on je postao “pravi poklonik” i bio je ubijeđen da postupa plemenito postajući digitalni vojnik za “Kju”, napisao je Dejvis, Džensenov advokat u podnesku iz juna mjeseca. “Možda je riječ o sredovječnoj krizi, pandemiji ili ga je poruka možda prosto odvojila od njegovog svakodnevnog života, uzigla ga i dala mu častan cilj”.
Međutim, da li je taj cilj ikada postignut? Da li je komfor pronađen? Neobično, a možda i nelogično, jeste to što istraživanja pokazuju da kada se ekstremističke teorije zavjere pojačaju, nivo uznemirenosti raste umjesto da pada, kazao je Koen. On to poredi sa drogom, koja uvijek traži veću dozu da bi imala efekta.
”Izgleda da ljudima nikada nije dosta teorija zavjere, a opet nikada nijesu sasvim zadovoljni ili uvjereni”.
Bonus video:
