Sedam godina nakon genocida nad Jezidima, mnogi preživjeli i dalje žive u izbjegličkom kampu u Kurdistanu.
Nazad na ognjišta ne smiju ili neće. Reporterka Dojče velea (DW) je na sjeveru Iraka potražila razloge za to.
Široki makadamski put uzdiže se ka horizontu i stapa se s njim, lijevo je more zbijenih kontejnera od rebrastog metala.
Kontejnerski krajolik uokviruju stubovi za struju. Desno uz drum je ograda. Iza nje ništa – tu se završava kamp.
Veliko terensko vozilo iz kojeg izlazi Jan Jesen čini se malim u poređenju sa izbjegličkim kampom Mam Rašan u sjeverozapadnoj oblasti Ninava u autonomnoj regiji Kurdistana. Kamp je maltene gradić za sebe, tu živi više od 1.500 jezidskih porodica.
Novinar iz Esena Jan Jesen je humanitarac i sprovodi projekte u ovom regionu. Redovno dolazi ovdje u sjeverni Irak.
On je u posjeti porodici Mezafara Bergesa Matoa. Jezid, na kraju tridesetih, izraz lica mu je prijateljski, ali život je ispisan na tom licu. Bore ga čine starijim.
On i njegova porodica jedva su uspjeli da pobjegnu od terorističke paravojske Islamska država (ID). U Mam Rašanu su od decembra 2015. – već šest godina.
Plavo, neugodno svjetlo, PVC pod u boji orahovog drveta. Na njemu su, uz zidove, poređani tanki smeđi dušeci sa zlatnom mustrom. Na njih su sjeli Berges Mato i njegov gost. Na jednom od zidova je lajsna na koju su okačeni ključevi. Ovdje sve ima svoje mjesto.
Malu prostoriju – dnevni boravak – ne veću od deset kvadratnih metara, brzo popunjava sve više ljudi. Prije svega pristižu djeca. Neka od njih su djeca Mezafara i njegove supruge, ostala su iz komšiluka. Velikim, radoznalim očima posmatraju posjetioce i slušaju razgovore odraslih. Domaćica servira vodu i čaj – stalno provjeravajući da li nekome od gostiju nešto fali.
Uvijek prisutna sjećanja
Jan Jesen, koji često dolazi ovdje u službi Karitasove pomoći izbjeglicama, zamolio je Mezafara Bergesa Matoa da ispriča priču o svojoj porodici.
Berges Mato sklapa ruke, duboko udiše, stiska usne – i klima glavom.
Tišina prožima sobu, ispunjenu gustim dimom cigareta. Čuje se samo zujanje klima-uređaja dok Mezafar Berges Mato, sjedjeći prekrštenih nogu, priča kako je bilo kada je došao Daeš – tako ovdje nazivaju ID.
U to vrijeme, bili su u jednom selu u regijonu Šingal.
"Daeš je došao i zarobio nas, htjeli su da nas natjeraju da promijenimo vjeru“, kaže on.
No, kao nekim čudom, uspjeli su da pobjegnu u planine.
Porodica Berges Mato je imala sreće, za razliku od mnogih drugih.
Oko 12.000 ljudi je, prema podacima humanitarne organizacije Jazda, kidnapovano ili ubijeno u prvoj sedmici genocida.
A nakon toga, mnogi su umrli od posljedica bijega i raseljavanja. Stari, slabi i svi koji nisu htjeli da pređu na islam.
Djeca su indoktrinirana. Dječaci su obučavani u kampovima za ID borce, a djevojčice su ili držane kao seksualne robinje ili udavane za teroriste.
Veliki je broj onih koji se vode kao nestali, a i brojne žrtve nisu još ekshumirane iz masovnih grobnica.
To je sada bolna istorija. ID je poražena u Iraku 2017. godine. Zašto onda oko 300.000 Jezida žive kao interno raseljene osobe u Kurdistanu? Zašto se ti ljudi ni danas, skoro pet godina kasnije, ne mogu vratiti na svoja ognjišta?
Rat je završen i još su tu
Do odgovora se može doći kada se napusti Kurdistan i krene se na zapad prema Šingalu.
Šingal – koji se naziva i Sindžar – domovina je Jezida iz koje su protjerani 2014. godine.
Pejzaž se iznenada promijenio čim je terensko vozilo, nakon prelaska granice, ušlo u dio zemlje koji kontroliše Bagdad. Bodljikava žica, mitraljezi, karaule.
Jedva se može vidjeti pokoja vlat trave, nema drveća – smeđi pustinjski pejzaž na kojem se nalaze bombardovane i polupane školjke automobila, prazne kuće, gomile šuta i plastičnog otpada.
Stiče se utisak da se došlo u sasvim drugi kosmos.
U sjevernom Iraku se na svakih nekoliko stotina metara nalazi kontrolni punkt.
Na svakom drugom se mora zaustaviti i čekati. Ponekad to traje satima. Jan Jesen uvijek izlazi iz auta da zapali cigaretu. Teško naoružani ljudi ga ne uznemiravaju previše.
Vojnici u rukama drže američke jurišne puške M16 ili kalašnjikove. Ručne bombe i šaržeri vise na njihovim prslucima. Torbice za municiju su ukrašene zakrpama sa lobanjama. Samovolja ovdje odlučuje da li će neko nastaviti put ili će ostati da čeka.
"U različitim regionima postoje različiti problemi", kaže Tomas Šmidinger u intervjuu za DW.
Austrijski politikolog sprovodi istraživanje o etničkim i vjerskim manjinama na Bliskom istoku.
Sigurnosna situacija u regionu Šingal je napeta i komplikovana, jer je u njoj prisutan veliki broj paravojski pod kontrolom raznih strana.
Recimo, Jedinice narodne odbrane bliske Radničkoj partiji Kurdistana, koju SAD i EU klasifikuju kao terorističku organizaciju.
Ili Jedinice narodne mobilizacije (Hašd-al-Šabi) koji su delom bili pod uticajem Irana i borci Pešmerge.
Među njima je i regularna iračka vojska. Istovremeno, Turska redovno bombarduje ovaj kraj.
Bezbjednosna situacija je veliki problem za jezidske povratnike.
"Činjenica je da je na jugu postojao relativno veliki broj pristalica i aktivnih boraca takozvanog ID koji su živjeli u arapskim selima i gradovima neposredno uz jezidska naselja i djelimično još uvijek tu žive", kaže Šmidinger.
Za mnoge koji su preživjeli genocid, nezamislivo je da se vrate tamo gdje njihovi mučitelji i sada žive.
No, neke porodice su se već vratile u mali grad Sinun u sjevernom Šingalu.
Tu je relativno sigurno, kaže Šmidinger.
Iz tog razloga je Karitasova pomoć izbjeglicama prošle godine ovdje uspješno pokrenula projekat izgradnje staklenika za uzgoj povrća. I to je sljedeća stanica na Jesenovom putovanju.
Humanitarna pomoć kao prvi korak
"Pokušavamo da sprovedemo projekte kako bismo povratnicima omogućili lakši početak života na svojim ognjištima“, kaže Jan Jesen.
Popodnevno sunce mu obasjava lice, a iza njegovih ramena se prostire planinski lanac Šingal.
Pored njega, pod bijelom plastičnom folijom, raste povrće: uglavnom krastavci i začinsko bilje. Glineno tlo na kojem Jesen stoji ispucalo je poput isušenog rječnog korita. Crijeva za vodu isprepletana su između plastenika.
Novim projektom staklenika Karitasova pomoć izbjeglicama iz Esena želi da se suprotstaviti jednom od najvećih problema u regionu. "Ljudi nemaju posao kada se vrate. Osim što je infrastruktura uništena i sigurnosna situacija nešto teža, oni prije svega nemaju radna mjesta."
Pomoć izbjeglicama pilot-projektom želi da pokaže da je moguće – da se ovdje može raditi i da je relativno sigurno.
Prije svega se, iako ne puno, može nešto i zaraditi. Jedna porodica može zaraditi oko 150 dolara od berbe iz staklenika. A i sama može živjeti od roda.
Projekat izgradnje staklenika će nekima olakšati povratak. Ali, prije svega, regijonu Šingala treba političko rješenje, kaže stručnjak za Bliski istok Šmidinger.
"U svakom slučaju, svi lokalni akteri moraju se dogovoriti. Bez toga neće biti mirnog rješenja."
Sve dok se politička situacija ne razjasni i ne bude garantovana bezbjednost, porodica Mezafara Bergesa Matoa ostaće u kampu Mam Rašan. On, njegova supruga i djeca više vole da žive u izbjegličkom kampu u skučenom kontejneru nego da se vrate u svoj dom, jer svjesni su da su ovdje u kurdskom sjevernom Iraku sigurni.
Njegov desetogodišnji sin Ajad, u trenerci FK Barselone, sa digitalnim satom na ruci, na prvi pogled se ne razlikuje od djece bilo gdje na zapadu. Ali, razlikuju mu se snovi. "Samo želim da preživim", kaže Ajad, uz stidljivi smješak, kao da traži previše.
Bonus video:
