Vladimir Putin ima naziv za Zapad. On ga naziva “imperijom laži”.
Ruski lider je saopštenje o pokretanju njegove “specijalne vojne operacije” u Ukrajini začinio ljutitim podsjećanjem na zapadnu dvoličnost na Kosovu, u Iraku, Libiji i šire. Putinov bijes je iskren. Kako primjećuje politički analitičar Ivan Krastev: “Postao je opsjednut licemjerjem Zapada”. Međutim licemjerje i laži nijesu isto. Razlika možda djeluje kao semantička, čak i beznačajna – ali ipak je bitna.
Ruska vlada se specijalizovala za eksplicitne laži, u više navrata insistirajući da nije napala Ukrajinu, da nije otrovala opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, da nema nikakve veze sa obaranjem aviona MH17 i da njena vojska nije počinila ratne zločine.
Sa druge strane, Sjedinjene Države i njihovi saveznici specijalizovali su se za licemjerje.
Karakteristični porok zapada jeste da proglasi neki ideal ili politiku, a da ih zatim nedosljedno primjenjuje. Tako se zapadne države samoproglašavaju braniteljima ljudskih prava, ali se takmiče koja će prodati oružje Saudijskoj Arabiji. One su za državni suverenitet ali su SAD, Velika Britanija i Francuska podržale humanitarnu intervenciju u Libiji koja je direktno, a možda i namjerno, dovela do promjene režima i nasilne smrti libijskog lidera Muamera Gadafija.
Zapadne države tvrde za sebe da se odlučno protive širenju nuklearnog oružja, ali prave izuzetke u slučajevima Izraela i Indije, mada ne i Irana. Zapad je “imperija licemjerja”.
Rusija je zapravo ta koja je “imperija laži”. A kada dođe do okršaja snaga između sistema, licemjerje djeluje efikasnije od laži. U imperiji licemjerja, otvorena debata i kritike su i dalje moguće. Događaju se greške i zločini. Međutim na te zločine se može ukazati - bilo zvaničnim istragama ili u slobodnim medijima.
Karakteristični porok zapada jeste da proglasi neki ideal ili politiku, a da ih zatim nedosljedno primjenjuje.
”Njujork tajms” je nedavno dobio Pulicerovu nagradu za iscrpnu istragu o američkom ratovanju dronovima i užasavajućem danku u civilnim žrtvama. Pentragon je reagovao tako što se zahvalio listu i obećao promjenu. Samo dodatno licemjerje? Moguće - ali ne bi postojala mogućnost za reformu bez istrage i razotkrivanja.
Niko u Rusiji neće osvojiti nikakvu nagradu za istragu o ratnim zločinima počinjenim u Buči ili o razaranju Mariupolja. Svaki novinar dovoljno hrabar da pokuša tako nešto završio bi u zatvoru ili mrtav.
Umjesto toga, ruska vlada izbacuje laži - poput tvrdnje da su leševe vezanih ruku na ulice Buče postavili Ukrajinci. Društvo koje može da se suoči sa bolnim istinama nije samo moralno poželjnije. Ono je i efikasnije.
Imperija laži počiva na stanju konstantne kognitivne disonance.
Postoje neke oblasti društvenog života pod represivnim sistemima gdje je neophodno reći istinu: Kada polazi voz? Imam li rak?
Postoje druge oblasti u kojima je ključno sakriti istinu: Jesu li ovi izbori pokradeni? Koliko je Rusa poginulo u Ukrajini?
Problemi nastaju kada politika zahtijeva laž, ali funkcionalno društvo zahtijeva istinu. Društveno korozivni efekti laganja su sadržani u poznatoj sovjetskoj izreci: mi se pretvaramo da radimo, a oni se pretvaraju da nas plaćaju”.
Opasnost zasnivanja politike na lažima uveliko je demonstrirana u Ukrajini. Sve do posljednjeg trenutka, Kremlj je poricao da planira invaziju. Izgleda da su čak i visoki ruski zvaničnici saznali istinu nekoliko sati prije nego što su krenuli tenkovi.
Čak i sada opšti rat mora biti nazivan “specijalnom vojnom operacijom”.
Međutim, Putin i Rusija sada plaćaju visoku cijenu za laži koje je Kremlj pričao svijetu i sebi. Izgleda da na čelu ukrajinske vlade nijesu drogirani neonacisti. Narod na istoku Ukrajine nije očajnički čekao da ih ruska vojska “oslobodi”.
Društveno korozivni efekti laganja su sadržani u poznatoj sovjetskoj izreci: mi se pretvaramo da radimo, a oni se pretvaraju da nas plaćaju
Putinovi snovi o brzoj pobjedi srušili su se prilikom susreta sa realnošću.
Međutim, ni zapad se ne može pohvaliti svojom sposobnošću da se odupre politici velikih laži. Invazija na Irak je opravdana lažnom trvdnjom da režim Sadama Huseina razvija oružje za masovno uništavanje. Djeluje kao su SAD ubijedile sebe da je to istina. Poznato je da je direktor CIA kazao tadašnjem predsjedniku Džordžu Bušu da su dokazi o oružju za masovno uništavanje “gotova stvar”. Politički pritisak da se opravda invazija pomogli su u stvaranju lažnog narativa - sa katastrofalnim posljedicama.
Još ozbiljnije je to što je Donald Tramp uveo politiku “velike laži” u samo srce američke unutrašnje politike. Tramp nastavlja da insistira da su predsjednički izbori 2020. godine pokradeni. Veliki dio Republikanske partije podržava tu laž. I Tramp djeluje spremno da se 2024. godine ponovo kandiduje za predsjednika a ima i dobre šanse za pobjedu.
Najjasnija razlika između ruske imperije laži i američke imperije licemjerja često se ne nalazi toliko u njihovom ponašanju izvan njihovih granica, već u domaćim sistemima koje brane. Putinov sistem više nego ikada počiva na lažima i represiji. SAD i su i dalje slobodna zemlja. Sloboda govora je toliko ukorijenjena u Americi da čak i Tramp nakon reizbora ne bi mogao da insistira - kao što to čini Putin - da svaki građanin njegove zemlje mora prihvatiti njegovu laž ili će se suočiti sa zatvorom.
Međutim, kada bi se politika velike laži ponovo sipala iz Bijele kuće, to bi degradiralo Ameriku i ugrozilo svijet.
Članak je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
