Više od milion djece ozbiljno je neuhranjeno, a polovina avganistanskog stanovništva gladuje. Sankcije protiv talibana pogoršavaju humanitarnu katastrofu u toj zemlji. Kako pomoći kada su na vlasti talibani?
„Pakao na zemlji.“ Tako je situaciju u Avganistanu krajem prošle godine opisao Dejvid Bisli, direktor Svjetskog programa za hranu UN. Istina, otkako su talibani u avgustu 2021. preuzeli vlast, gotovo da nije bilo pucnjave, bombardovanja ili borbi, ali je istovremeno privreda te zemlje od tada doživjela strmoglavi pad. Međunarodna krizna grupa sa sjedištem u Briselu izrazila je bojazan da bi „glad i bijeda, nakon što su zemlju preuzeli talibani, mogla da ubije više Avganistanaca nego sve bombe i meci u posljednje dvije decenije“.
Nora Hasanijen, zamjenica direktora avganistanskog ogranka humanitarne organizacije „Save the Children“ za DW kaže da „očajne porodice“ moraju da pribjegavaju „sve ekstremnijim strategijama preživljavanja“. Šta to konkretno znači? „To uključuje i da prodaju svoju djecu, ali i druge stvari, koje inače nikada ne bi prodavali“, kaže Hasanien.
Kriza bez presedana
Brojevi su dramatični koliko i pojedinačne sudbine koje stoje iza njih. Prema podacima Svjetskog programa za hranu, devet od deset Avganistanaca suočava se s nedostatkom hrane i glađu. Od 18 miliona ljudi, polovina ima toliko malo hrane da im je hitno potrebna pomoć.
Ali nedostaje novca. Samo deset miliona ljudi trenutno može da dobije pomoć, rekla je krajem jula na jednoj onlajn-konferenciji za novinare Meri-Elen Mekgroarti, direktorka Svjetskog programa za hranu zadužena za Avganistan. Prednost bi, naglašava, trebalo dati onima koji gladuju. Ona je govorila o „ekstremno teškom i često srceparajućem“ procesu odlučivanja o tome kome treba dati pomoć.
Posebno su pogođeni mališani. Prema brojkama UNICEF-a, više od milion djece mlađe od pet godina toliko je neuhranjeno da im je potrebno liječenje. Ali za to često nema mogućnosti zato što je i zdravstveni sistem u kolapsu.
Samira Sajed Rahman obišla je jednu bolnicu u jugoistočnoj avganistanskoj pokrajini Paktiji i ovako opisuje situaciju: „Nema dovoljno ljekara, ni medicinskih sestara. Doktori s kojima smo razgovarali nijesu primili platu posljednjih šest mjeseci. Odjeljenja su bila puna žena koje su u naručju držale neuhranjenu djecu. U slučaju prijevremenih porođaja, po tri bebe morale su da dijele jedan inkubator“, priča Sajed Rahman, saradnica humanitarne organizacije Međunarodni komitet spasa (IRC).
Zemlja mnogih kriza
Avganistanci se bore s mnogim krizama: razaranja i pustošenje tokom decenija rata, klimatske promjene koje već tri godine dovode suše u velikim djelovima zemlje, dok su u nekim drugim krajevima sredinom juna zabilježene poplave ili čak snijeg, zemljotresa je bilo i ove godine… Ali, najveći izazov, procjenjuje Samira Sajed Rahman, jeste izostanak platnog prometa i uplata iz inostranstva.
Zapad je dvadeset godina bio snažno uključen u dešavanja u Avganistanu: kako vojno i politički, tako i u oblasti razvoja. Tri četvrtine javne potrošnje pokrivala je međunarodna zajednica. Mnoštvo razvojnih projekata donijelo je puteve, škole, bolnice i obezbijedilo njihovo održavanje. Nakon što su talibani preuzeli vlast, protok novca preko noći je obustavljen. „Bilo je oko 400.000 zaposlenih u javnom sektoru, plus oko 200.000 u osiguranju“, kaže Sajed Rahman. „Mnogi od tih poslova su nestali. Nezaposlenost je ogromna, kao i inflacija.“
Uz haos – još i sankcije
Talibani su zaista bili partneri SAD u mirovnim pregovorima, koji su brzo mutirali u pregovore o povlačenju. Ali vlada koju su talibani formirali je izolovana i nije međunarodno priznata. To je zaustavilo protok novca. Osim toga, sankcije koje su uvedene protiv islamističkih terorista, sada utiču i na vladajući aparat predvođen talibanima – a time i na čitavu zemlju.
Na snazi su dvije vrste sankcija. Ujedinjene nacije i Evropska unija uveli su sankcije pojedinim pripadnicima talibana – uključujući i članove „de facto vlade“, što je izraz koji koristi njemačko Ministarstvo spoljnih poslova. Osim toga, Sjedinjene Države jednostrano su uvele sankcije talibanima koje je Vašington od 1999. godine uvrstio na spisak posebno opasnih globalnih terorističkih organizacija (SDGT).
Sve u svemu, te sankcije su imale za cilj ekonomsku izolaciju Avganistana, ukazuje Konrad Šeter iz Međunarodnog centra za studije sukoba iz Bona (BICC). „Svi privredni tokovi su prekinuti. Sve što nije humanitarna pomoć je obustavljeno. Prekinuti su i svi razvojni projekti u zemlji. Avganistan je potpuno odsječen od ekonomskih i finansijskih tržišta. Avganistanci su katapultirani nazad u samoodrživu ekonomiju.“
Centralna banka bez deviza
Tome je doprinijela i odluka američke administracije da zamrzne oko sedam milijardi evra Centralne banke Avganistana i zadrži polovinu iznosa za eventualnu odštetu žrtvama terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine. To je pravno upitan korak, ocjenjuje specijalna izvjestiteljka UN za jednostrane mjere prisile Alena Duan: „S gledišta međunarodnog prava, novac Centralne banke ne pripada vladi, nego zemlji“, naglašava Duan za DW.
Bez pristupa deviznim rezervama, Centralna banka može samo u veoma ograničenoj mjeri da obavlja svoj zadatak u okviru avganistanske privrede. Sankcije i nedostatak deviza čine gotovo nemogućim transfer novca u Avganistan. U teoriji je moguće dobiti specijalnu dozvolu u humanitarne svrhe, ali ju je u praksi teško nabaviti. To se odnosi i na njemačku pomoć Avganistanu. Na pitanje DW, portparol njemačkog Ministarstva za razvoj je kao „veliki izazov u sprovođenju mjera“ naveo „nefunkcionisanje bankarskog sektora, zbog čega je teško prebaciti novac u Avganistan“.
Ljudi s koferima novca
Humanitarne organizacije zato moraju da pribjegavaju neuobičajenim sredstvima. Kako za DW kaže Elke Gotšalk, direktorka azijskog ogranka organizacije „Pomoć gladnima u svijetu“, transferi novca moraju da se obavljaju drugim kanalima, recimo preko tzv „haval-mreža“. To praktično znači da „Pomoć gladnima u svijetu“ novac najprije prebaci na račun „havala-agenta“, a ti agenti zatim obezbijede da novac stigne u Kabul, u gotovini. Mi ga tamo prebrojimo i onda možemo da ga koristimo.“
I Međunarodni komitet spasa se oslanja na „havala-mreže“, kaže Samira Sajed Rahman. Međutim, dodaje, „to nije pouzdan i održiv način“ finansiranja. Kada je riječ o gladi u Avganistanu, ona je uvjerena u sljedeće: „Ovu krizu je napravio čovjek, izazvala ju je međunarodna zajednica.“ To je ocjena s kojom se slaže i Nora Hasanijen iz organizacije „Save the Children“: „Nikakva količina humanitarne pomoći neće stvarno riješiti problem. Potrebno je kompleksnije rješenje.“
Okončati izolaciju
To tako vidi i Međunarodna krizna grupa. Početkom juna je Graem Smith, njihov stručnjak za Afganistan, nakon posjete Kabulu napisao: „Da bismo spasili zemlju od ponora i još veće katastrofe, moramo okončati njenu izolaciju, podstaći razvojnu pomoć i uvjeriti zapadne i regionalne vlade da pruže pomoć u cilju privrednog oporavka.“
Ostaje međutim pitanje da li je to moguće kroz saradnju sa režimom koji masovno krši ljudska i manjinska prava, posebno žena i djevojaka. Ahim Štajner, direktor Razvojnog programa UN, o tome ima jasan stav. On je krajem maja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu poručio: „Pa ne možemo zbog moralnog zgražavanja da ostavimo na cjedilu 40 miliona ljudi u Avganistanu!“
Bonus video:
