Za Nazanin Zagari Retklif, kojoj je život ponovo dat tek u martu, hrana je dugo bila pitanje preživljavanja a njeno obilje znači slobodu. Tokom sedam mjeseci koje je provela u samici, nakon što je 2016. uhapšena pod optužbama za špijunažu, jela je veoma malo. “Hrana je bila užasna. Tako da sam jela hljeb i sir i džem prilično dugo, za doručak, ručak i večeru.”
Kada su je premjestili u opšte žensko odjeljenje u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu, hrana je dobila novi smisao, širi od egzistencijalnog: ispunjavala je vrijeme - kojeg je imala na pretek - i učvrstila je osjećaj zajedništva među ženama zatvorenicama.
Porcije su i dalje bile oskudne, većinom žitarice, pasulj i zamrznuto meso, ali su zatvorenici imali kuhinju i kantinu u kojoj su kupovali svježe voće i povrće. “Nismo imali ništa slično rerni, ali je neko donirao neki novac i kupili su rernu, što je bilo fino, mogle smo peći hljeb, ponekad i picu, a vremenom smo dobile knjigu recepata i počele smo da pravimo slatkiše za Novruz (iranska Nova godina).”
Sastale smo se na 101. dan od njenog oslobođenja. Bio je 16. mart kada je 43-godišnjoj Zagari Retklif konačno dozvoljeno da se ukrca na avion iz Teherana, kako bi se ponovo našla s osmogodišnjom ćerkom Gabrijelom i suprugom Ričardom koji se neumorno borio za njeno oslobađanje, štrajkovao glađu po 15 dana tokom 2019, 2021. i 2022.
Pošto je odvedena s aerodroma u Teheranu kada je sa 22-mjesečnom ćerkom pokušala da se ukrca na povratni let iz Londona, nakon posjete porodici, Zagari Retklif je postala pion u geopolitičkom sukobu između Islamske Republike i Zapada. Proteklih godina veliki broj osoba sa dvojnim državljanstvom uhapšen je u Iranu i korišćeni su kao pregovarački ulog za razmjenu za Irance koji su zarobljeni u inostranstvu, ili, u njenom slučaju, za osiguravanje izmirenja 400 miliona dolara duga koji je Britanija dugovala Iranu.
Dok Zagari-Retklif nije puštena na slobodu, ljutnja njene porodice nije bila usmjerena samo na Iran, već i na britansku vladu, za koju su vjerovali da nije uradila dovoljno da osigura njenu bezbjednost. “Mislim da se to trebalo dogoditi ranije”, kaže ona. “Šest godina je veoma dugo.”
Kada govori o razdvajanju od svoje kćerke, prvo na aerodromu, kada su je uhapsili i tri godine kasnije kada su ona i njen muž odlučili da Gabrijela treba da se vrati u London da živi sa ocem, obuzimaju je emocije, a u jednom trenutku je briznula u plač. “Stvar koju nikad nisam mogla da prihvatim je razdvajanje od kćerke. Nikad nisam mogla da se pomirim s tim. Nikad nisam mogla da razumijem da živimo u svijetu koji dozvoljava majci da bude odvojena od svog djeteta šest godina.”
Premijer pogoršao situaciju
Rođena u religioznoj porodici i odrasla u Teheranu, Zagari Retklif je studirala englesku književnost i radila u Iranu za strane organizacije, uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju, prije nego što je 2007. otputovala u Ujedinjeno Kraljevstvo preko stipendije, na studije medijske komunikacije. Tada je upoznala i udala se za Ričarda, računovođu, i skrasila se u Londonu. Nakon što je diplomirala, radila je u međunarodnoj dobrotvornoj organizaciji koja je sarađivala sa BBC-jem, a zatim u Tomson Rojters fondaciji - što su poslovi za koje će Iran pogrešno tvrditi da su uključivali obučavanje iranskih novinara i, u njihovoj uvrnutoj logici, kovanje zavjere za rušenje režima.
Kada je, kao ministar inostranih poslova 2017. Boris Džonson pogrešno izjavio da je Zagari Retklif “jednostavno učila ljude novinarstvu”, nehotice je ojačao optužbe režima, možda i dodao više godina njenoj robiji. To je poruka koju je uputila Džonsonu kada ga je srela po oslobađanju iz zatvora. “Željela sam da zna da sam živjela u sjenci njegove greške četiri i po godine. Svaki put su mi rekli: “Ti si nas lagala, on (Džonson) nam je rekao istinu.”
Tokom prvih mjeseci zatočeništva, u ćeliji veličine dva sa dva u gradu Kerman, na jugoistoku Irana, bez pristupa advokatu i porodičnih posjeta, bila je ubijeđena da je u pitanju slučaj pogrešne identifikacije. “Samo sam govorila sebi… Ovo je greška. Uhapsili su pogrešnu osobu.”
Ubrzo su njeni tamničari ukazali na mogući razlog njenog zatvaranja: pritisak na Ujedinjeno Kraljevstvo da plati 400 miliona dolara duga Iranu za narudžbinu “chieftan” tenkova, koji nisu isporučeni nakon Islamske revolucije 1979. “Nisam mogla da shvatim da li su me uhapsili, pa onda to izmislili, ili su već znali za to, pa me uhapsili da podupru lažni narativ. Ne znam. Ali, vrlo, vrlo rano, otprilike dvije nedjelje, rekli su mi da žele nešto od britanske vlade.”
Britanski ministri spoljnih poslova su dolazili i odlazili, i svi su pokušavali da izdejstvuju njeno oslobađanje. Djelovi vlade protivili su se vraćanju duga Iranu, koji bi oni mogli iskoristiti da finansiraju radikalne grupe na Bliskom istoku. Drugi su bili zabrinuti povodom nalaženja kanala kojim bi poslali novac, a koji ne bi kršio režim međunarodnih sankcija protiv Irana. Kada je Liz Tras postala ministarka inostranih poslova u septembru 2021, djelovala je više nego odlučno da obezbijedi njeno oslobađanje. Na kraju, zajedno s oslobađanjem Zagari Retklif, dug je izmiren, mada zvanična verzija ostaje da ova dva događaja nisu povezana.
Ženska solidarnost
Ona je govorila i o mnogim impresivnim ženama koje je upoznala u Evinu. U zatvoru je bila sa Narges Mohamadi, aktivistkinjom za ljudska prava, koja se borila za prava žena zatvorenica, “divna osoba, stoik”, i sa grupom zaštitnica divljih životinja koje su 2019. protestovale protiv ubijanja demonstranata na ulicama. “Političko odjeljenje je bilo veoma snažno u jednom trenutku”, kaže ona. “Postojala je moć u… mobilizaciji žena u zatvoru da se bore za svoja prava, da dignu glas… žene su učile jedna od druge.”
Ta solidarnost joj je pomogla da preživi. Kao i njena vjera. Dok je bila u samici, u ranim mjesecima zatočeništva, čitala je Kuran, jedinu knjigu koju su joj stražari dozvoljavali. “Ne znam kako sam preživjela. Sigurna sam da mi je moja vjera pomogla. Morala sam da se uhvatim za nešto.”
Prvi dah slobode Zagari-Retklif došao je sa pandemijom kovida, koja je zahvatila Iran u prvom talasu. Nakon toga, pošto su zatvorenici umirali pod njihovim nadzorom, ili zato što bi im opala vrijednost, vlast je poslala u kućni pritvor one kojima je do odsluženja kazne ostalo malo. Kako je Zagari-Retklif bila ostala godina dana, dobila je nanogicu i poslali su je u kuću njenih roditelja u Teheran. Bila je prva politička zatvorenica kojoj je ikad data nanogica.
”Mogla sam da razgovaram sa kćerkom svakog dana, da je vidim (putem videa) svakog dana, ali sam morala i da zovem kancelariju tužioca svake nedjelje da kažem: da li moram da se vratim u zatvor ili ne? Oni bi rekli da ih nazovem sljedeće subote. I tako svake subote, godinu dana.”
Nanogica joj je skinuta kada se završila njena petogodišnja kazna. Mogla je da se nalazi s prijateljima, da posjećuje knjižare i večera u restoranima - iako nijedan nije služio japansku hranu za kojom je žudila. Ipak, kako dug od 400 miliona dolara još nije bio vraćen, otvaralo se novo traumatično poglavlje.
U aprilu 2021, iranski sud ju je osudio na godinu dana zatvora pod novim optužbama za širenje propagande protiv režima, na šta su dodali još jednu godinu zabrane putovanja, što je potvrđeno u žalbenom postupku par mjeseci kasnije. Nije bila zatvorena, ali nije bila ni slobodna. “Nova presuda je visila nad mojom glavom kako bi me uplašila. Oni su htjeli novac”, sumnjala je. Do tada je završen mandat Trampove administracije, čiji je neprijateljski stav prema kompromisu s Iranom predstavljao dodatnu prepreku za pokušaje Britanije da postigne dogovor o oslobađanju. U Londonu je Džonson sada bio premijer i riješen da vrati Zagari-Retklif.
Crna rupa u srcu
Tokom godina koje je provela u Iranu Zagari-Retklif je počela da se suočava s ljutnjom koju je osjećala prema svojoj rodnoj zemlji. Odlučila je da je ostavi u avionu do Londona. “Moram prosto da idem dalje”, rekla mi je. “Ne želim da zauvijek živim s tom crnom rupom u mom srcu.”
Prenijela je svoj spokoj i na kćerku, koja, iako svjesna tretmana kojem joj je majka bila izložena, s ljubavlju o njenom porijeklu. “Jako je ponosna na to što je polu Iranka, što je vrlo slatko. Veoma sam ponosna na nju. Jer sam mislila da je taj dio njene prošlosti pomalo okrnjen, zbog toga što se desilo meni.”
Na pitanje šta za nju danas znači normalnost, ipak, Zagari-Retklif mi govori o svojim košmarima. Dugo nakon što se vratila u London, budila bi se usred noći ne znajući da li je u zatvoru ili na slobodi. “U mojim noćnim morama, oni (vlast) mi govore da sam slobodna, a ja ne mogu da nađem svoje cipele. Tražim cipele. Ne mogu da ih nađem. Govore mi da čekaju autobus da dođe. Autobus nikad ne dođe. Želja se ne ispunjava tu”, kaže ona. “Mislim da podsvjesno i dalje nisam prihvatila da se sloboda desila.”
Ponekad osjeća da su njen život i njena porodica nadrealni, skoro kao praznik ili san. Ona je slučajno postala poznata ličnost, zaustavljaju je na ulici i pitaju da se slika sa strancima. Njeno ime se uzvikuje u Londonskoj željeznici kada je ljudi vide. “Slatko je... i ponizno”, kaže mi. Napokon je vidjela muža smirenog i nasmijanog, nakon što ga je gledala uzmenirenog toliko godina. “Svakog dana mi govori da je dobro što sam se vratila i podsjeća me da su ovo vrlo, vrlo dragocjeni momenti. Prošli smo kroz mnogo toga da bismo izašli jači. “Ona zna da oboje i dalje moraju da se oporave. “Mi smo različiti ljudi, ali dijelimo istu bol. Iako on nije bio u zatvoru, patio je na drugačiji način. Potrebno je strpljenje, fleksibilnost, razumijevanje.”
”Nisam ista osoba”
Kažem joj da je teško zamisliti kako se osoba prilagođava na život poslije zatvora, kada na površini izgleda kao da je povratila svoju normalnost, ali duboko u sebi, mora da i dalje pate. Ona klima glavom. “Mislim da ljudi često pričaju o tome da prođeš kroz zatvoreništvo, onda se sloboda desi i onda je sve dobro. To nije istina. Kada se sloboda desi, pogotovo kada si odsutan toliko dugo, počne cijela bitka prilagođavanja na novi život, desi se depresija”, kaže ona. “I šta je normalno? Šta je normalno za mene? Nisam ista osoba. Ričard nije ista osoba. Moja ćerka ima osam godina. Kada sam je ostavila, nije imala ni dvije godine. Svi smo se promijenili na različite načine.”
Njen život se promijenio od izuzetno sporog življenja do dana punih energije i uzbuđenja, što može biti iscrpljujuće. Za nju je bilo olakšanje kada je s još jednim oslobođenim zatvorenikom razgovarala o tome koliko je iscrpljena. On joj je rekao da ga čak i aktivnosti jednostavne koliko telefonski razgovor primoravaju da prilegne dva sata nakon toga. “Nisam sama. I drugi ljudi prolaze kroz to ... Svi mi kažu, nalakirala si nokte. Našminkala si se. Tako mi je drago da si se vratila svom normalnom životu. Kako znaš da je ovo moj normalan život?”
Govoreći o tome u čemu je najviše uživala kada se vratila u London, kazala je. “Povela sam kćerku na šišanje i veoma joj se dopalo. Imala je veoma dugu kosu i uvijek smo pričale da ćemo, kada se mama vrati, otići kod frizera. To je ono čemu sam se radovala dugo, dugo.” To je najnormalniji odnos između majke i kćerke, ali je i jednoj i drugoj bio onemogućen punih šest godina.
”Fajnenšl tajms”
Prevod: M. Ćorović
Bonus video:
