Dok su talibani slavili prvu godišnjicu zauzimanja Kabula, njihove pristalice su na Tviteru odale poštu bombašima samoubicama, koristeći haštag “Tragači za mučeništvom” i objavljujući desetine snimaka napada i eksplozija.
”Volimo da ginemo na putu Alaha isto koliko vi volite vaš život” napisao je protalibanski korisnik Adžmal Mansur, “Nijesmo se žrtvovali samo za osnivanje ismalističke vlade, već smo i uvijek spremni da je očuvamo”.
Skoro 20 godina, Sjedinjene Države, Britanija i njihove NATO saveznice slale su vojsku i preko bilion dolara u Avganistan, samo da bi se preko noći srušile bezbjednosne strukture koje su izgradili.
Cijenu su platili obični Avganistanci, čija se zemlja promijenila do neprepoznatljivosti tokom NATO prisustva, a sada se suočavaju sa potpuno drugačijom budućnošću.
Lekcije prošlogodišnjeg poraza, međutim, sežu i izvan Avganistana. Ako ostavimo po strani povremene diskusije o “naučenim lekcijama”, nacionalni bezbjednosni establišmenti u Vašingtonu i saveznicama su se snažno preusmjerili, podstaknuti ruskom invazijom na Ukrajinu i rastom tenzija oko Tajvana, za koji Kina tvrdi da joj pripada. Na junskom samitu u Madridu, NATO lideri su ponovili posvećenost odbrani istočnih članica sa dramatičnim pojačanjem vojnog prisustva duž granica sa Rusijom i Bjelorusijom, a predsjednik SAD Džo Bajden je kazao da je član 5 Alijanse o samoodbrani “sveta obaveza” - ali sa šturim osvrtom na njen upravo završeni najduži rat.
Bivši američki odbrambeni zvaničnik Entoni Kordsmen naveo je u izvještaju ovog mjeseca da je američka strategija za Avganistan začeta u naletu emocija nakon napada 11. septembra 2001. i da nikada nije izrasla u nešto ostvarljivo.
Prošlogodišnji događaji u Kabulu odrazili su se na ove veće, novije sukobe.
Kina je u više navrata upozorila Tajvan da im je za nauk da će i oni kao i Avganistan biti napušteni.
Rusija je forsirala sličan narativ prije nego što je krenula na Ukrajinu - dok su američke obavještajne agencije izdavale slična upozorenja o neizbježnom padu, a zapadne vlade ponovo žurile da evakuišu svoje ambasade.
Takvi prizori su pružili Pekingu i Moskvi snažan narativ - da ono što se događalo tokom dvije decenije a zatim ponovo prošlog ljeta u Avganistanu ukazuje na duboko ukorijenjenu i katastrofalnu slabost zapadnih demokratija, kombinovanu da nevoljnošću da se suoče sa činjenicama i ostavljanjem saveznika na cjedilu.
Prošle srijede, portparol kineskog ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin pozvao je Sjedinjene Države da uče iz “neuspjeha” u Avganistanu, dok je Rusija dočekala avganistansku trgovinsku delegaciju u Moskvi.
Ni Kina ni Rusija nijesu još priznale islamističku grupu kao legitimnu vladu Avganistana. Međutim, mada obje zemlje nedvosmisleno slave poraz zapada, one su godišnjicu naglasile manje agresivno nego što se očekivalo.
Dijelom, razlog za to mogu biti komplikovane posljedice konflikta u UKrajini. Teško je ocijeniti u kolikoj mjeri su događaji u Kabulu doprinijeli da ruski predsjednik Vladimir Putin bude uvjeren da će ukrajinska vlada pasti sličnom brzinom. Međutim, otpor Ukrajine je pomjerio očekivanja o spremnosti zapadnih demokratija da se adaptiraju i bore u trenutku kada su istinski ugrožene.
Bivši američki odbrambeni zvaničnik Entoni Kordsmen - sada predsjedavajući za strategije u Centru za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu - naveo je u izvještaju ovog mjeseca da je američka strategija za Avganistan začeta u naletu emocija nakon napada 11. septembra 2001. i da nikada nije izrasla u nešto ostvarljivo.
Slične bojazni su izražene i uporno ignorisane tokom NATO intervencije, koja je prekinula veće borbene operacije krajem 2014 - i mada je ostala misija za obuku do prošlog ljeta, Alijansa je već preusmjeravala pažnju na Rusiju nakon Putinovog prvog eskaliranja konflikta sa Ukrajinom 2014.
Čak i na vrhuncu NATO borbenih misija između 2006-13, istočne evropske države su često prilično otvoreno govorile da je razlog njihovog prisustva izgradnja dobrih odnosa sa saveznicama za trenutak kada se vrati ruska prijetnja.
U početku ruske invazije na Ukrajinu, NATO istočne članice izrazile su zabrinutost da bi SAD, Britanija i Alijansa mogle na sličan način proklizati kada je u pitanju izgradnja novog “strateškog koncepta” NATO-a, naročito po pitanju obezbjeđivanja dovoljno logistike, municije i komande koji bi bili spremni za borbu protiv ruskih snaga ako bude neophodno.
Za Avganistance naravno, takva priznanja produbljuju osjećaj izdaje dok se bore protiv suše, nestašice hrane, finansijske krize i vlade koju još nijesu međunarodno priznali ni njeni najbliži saveznici u Pakistanu. I Moskva i Peking, u međuvremenu, imaju svoje brige povodom novih talibanskih vladara Avganistana.
Ranije ovog mjeseca, u napadu američkim dronom u Kabulu ubijen je lider Al Kaide Ajman Al Zavahiri, što je podsjetnik na sposobnost SAD da dođu do svojih neprijatelja bez kolosalno skupih vojnih intervencija - ali takođe i da nijesu ostvarile prvobitni cilj, protjerivanje ekstremizma iz Avganistana.
U komentarima povodom obilježavanja godišnjice pada Kabula, talibansko ministarstvo inostranih poslova ponovilo je obećanje da neće biti napada sa njihove teritorije na bilo koju stranu državu, rekavši da su presreli i zaustavili pokušaj ispaljivanja raketa na susjedni Uzbekistan.
Međutim Zavihirijeva smrt, i činjenica da je on živio u predgrađu Kabula koje preferiraju talibanski lideri, u više navrata je opisana čak i od strane avganistanskih medija sklonih samocenzuri kao “katastrofa” i “poniženje”.
To je podsjetnik na nekoliko zbunjujućih istina. Niti SAD niti saveznice ni talibani nijesu shvatili kako da izađu na kraj sa neočekivanom brzinom i realnošću prošlog ljeta. Međutim, to će morati da urade ako žele da se ubuduće zaštite od sličnog brutalnog neuspjeha.
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
