Istorija je puna neplaniranih posljedica, a malo ih je bilo od značaja. To nije slučaj s predsjednicom američkog Predstavničkog doma Nensi Pelosi i njenom nedavnom posjetom Tajpeju, glavnom gradu Tajvana. Putovanje, koje je dobilo rijetku dvostranačku podršku u Vašingtonu, imalo je za cilj da pokaže povjerenje Sjedinjenih Američkih Država u rukovodstvo Tajvana.
Umjesto toga, posjeta i reakcija Kine na nju, potresli su region, sa Pekingom očigledno samouvjerenijim nego ikad da bi mogao da povrati samoupravnu ostrvsku naciju, ako treba i silom.
Prosto rečeno, ovaj loše tempiran potez obio se o glavu Pelosijevoj. Još gore, njegovi destabilišući efekti su bili u potpunosti predvidivi i mogli su biti spriječeni, što objašnjava zašto su Bijela kuća i službenici Ministarstva odbrane SAD-a više puta zahtijevali da odloži, ne otkaže, svoje putovanje u Tajpej. Naravno, Pelosi se suočila s političkim pritiskom da istraje, kada su njeni planovi postali javni. Ipak, uvijek je bilo jasno da će Kina zahtijevati visoku cijenu za njen sastanak s predsjednicom Tajvana Cai Ing Ven, koji se nije morao održati u Tajvanu ili poklopiti sa 95. godišnjicom osnivanja kineske Narodnooslobodilačke armije (PLA), kako bi ostvario svoj navedeni cilj.
Uprkos njenim dobrim namjerama, popravljanje situacije nakon Pelosine taktičke greške neće biti lako. Razumljivo, Bajdenova administracija je umanjivala značaj putovanja i ponovo potvrdila svoju privrženost američkoj politici “jedne Kine”, koja prepoznaje Peking kao “jedinu legalnu vlast u Kini”, ignorišući činjenicu da tvrdi da vlada Tajvanom. Mada se u Vašingtonu “ništa nije promijenilo”, isto se ne može reći za Tajvanski moreuz, gdje dramatičan, ekspertski orkestriran šou kineske vojne sile, nije bio samo odstupanje od normale.
Kina ne može staviti veto na to da li će, kada ili kako će strane vlade, kompanije ili druga tijela uključiti Tajvan. Ali ne sumnjajte: Peking zasigurno ima pravo glasa, što se pokazalo u satima prije nego što je Pelosi napustila Tajpej. Kina je dugo nastojala da uruši status kvo u moreuzu, ciljajući na to da natjera Tajpej da prihvati da put do mira i prosperiteta prolazi kroz Peking, a ne Vašington. Bez obzira na to, vojni spektakl koji je uslijedio nakon posjete Pelosijeve je bez presedana u obimu i razmjeru. Manje je strateško taktiziranje, a više taktika šoka i strahopoštovanja. A ovi manevri se nisu pojavili iz čista mira. Najvjerovatnije su bili isplanirani u skorijim godinama od strane PLA planera, svjesni da će Peking jednog dana moći da uživa, koliko god kratko, političko pokriće da opravda ovakve provokacije.
Ipak, putovanje Pelosijeve se nije dogodilo u vakuumu. Peking i Vašington ponavljaju svako svoju priču o tajvanskom problemu od kad je američki predsjednik Džo Bajden stupio na dužnost, vjerujući da suprotna strana jednostrano teži da izmijeni status kvo. Nesumnjivo, Kina je nastojala da nađe razlog - bilo kakav - da opravda svoju rastuću ratobornost prema Tajvanu. Ipak, sve veći skepticizam Pekinga po pitanju odanosti Vašingtona politici “jedne Kine”, najvećim dijelom može biti pripisan Bajdenovim višestrukim pogrešnim karakterizacijama bezbjednosnih odanosti SAD koje su opisane u Zakonu o odnosima s Tajvanom, uključujući i njegovu tvrdnju da SAD ima obavezu da pomogne Tajvanu u slučaju kineske invazije - dok zakon samo zahtijeva da Vašington “opremi Tajvan oružjem odbrambenog karaktera”, bez ikakve garancije da će SAD vojno intervenisati. Ovi gafovi zasigurno ne opravdavaju ponašanje Pekinga. Ipak, odgovor režima na posjetu Pelosijeve - samo nekoliko mjeseci prije velike reorganizacije unutar rukovodstva kineske Komunističke partije - teško da je iznenađujući.
Ono što je iznenađuje je koliko su se razvile sposobnosti PLA od njenog drugorazrednog nastupa u toku Tajvanske raketne krize 1996. Ovoga puta PLA je napravila gotovo besprekornu predstavu iz četiri čina, dok su njena vazdušna i pomorska sredstva nekažnjeno prelazila suverenom teritorijom Tajvana. Prvo, Kina je jasno definisala područja operacije, nakon čega su civilne letjelice i komercijalni brodovi brzo napustili ove zone. Zatim je, u naletima, PLA lansirala 11 “dongfeng” balističkih projektila u vode koje okružuju sjeverni, južni i istočni Tajvan. Četiri ih je preletjelo direktno iznad Tajpeja. Više od 120 kineskih letilica takođe je prešlo neformalnom pomorskom granicom duž Tajvanskog moreuza.
Ne nailazeći na otpor, udružene snage PLA su potom sprovele, takođe po prvi put, simulirani napad na Tajvan u stvarnom vazdušnom prostoru i teoritorijalnim vodama, gdje bi takav napad vjerovatno počeo. Konačno, Kina je obavila dodatne vježbe u Žutom moru, sjeverno od Tajvana. Cilj: demonstrirati da bi PLA mogla spriječiti američke snage stacionirane na japanskom ostrvu Okinava ili u Seulu da priteknu u pomoć Tajvanu u slučaju krize. To je bila lekcija o strategiji i taktikama - ona koja je uključivala hiljade članova osoblja koje će provesti narednih par godina usavršavajući svoje operativne pretpostavke, kalkulišući sve do decimale koliko goriva, hrane i ostalih zaliha bi moglo biti potrebno da bi se izveo pravi napad u budućnosti. Dok se ruska invazija Ukrajine odužila, dijelom zbog trećerazrednog planiranja Moskve i loših pretpostavki, Peking možda neće biti osuđen na istu sudbinu.
Naravno, ove vježbe imale su i psihološke efekte. Kina je potvrdila da bi mogla, u vrijeme i na mjestu po svom izboru, jako poremetiti - ako ne i blokirati - kritične globalne, vazdušne i morske, trgovinske rute, uključujući i one koje sadrže poluprovodnike proizvedene u Tajvanu. Vježbe su poslužile i da poljuljaju povjerenje Tajvana u sami izvor njihovog političkog i ekonomskog opstanka, povećavajući uloge za prijateljske vlade koje možda razmišljaju o tome da li i kako da prodube veze s Tajpejem. Neke američke firme već razmišljaju o napuštanju Tajvana, a ostale će ih vjerovatno pratiti. Mješovita reakcija regiona takođe govori sama za sebe, s Udruženjem južnoazijskih nacija koje je proslijedilo saopštenje nakon vježbi, a u kojem je uspjelo da izostavi riječi “Tajvan” i “Kina”. Jednako zaglušujuća bila je i tišina iz Nju Delhija povodom vježbi Pekinga.
Prevod: M. Ćorović
Bonus video:
