Najbolje u vezi sa kinesko-sovjetskim razlazom bila je to što je pomogao zapadu da pobijedi u Hladnom ratu. Druga najbolja stvar bilo je vrhunski kvalitet tog neprijateljstva. Vodili su naučne svađe oko tumačenja marksističko-lenjinističkog učenja. Tu je i možda apokrifni, mada bih volio da je istinit, odgovor Džou Enlaja, mandarinskog sina, Nikiti Hruščovu, radničkom sinu, kada su ga prozivali zbog luksuza.
”Obojica smo izdajnici naše klase”. Autokrate su sklone svađama. Šovinizam koji ih okreće protiv zapada ne nestaje naprasno u njihovim međusobnim odnosima. Od operacije Barbarosa do iransko-iračkog rata, ono što je spasilo liberalni cilj u 20. vijeku, osim američke moći, jeste izostanak zajedničkog fronta protiv njega. Zapad se mora pobrinuti da se isto dogodi u 21. vijeku.
To povremeno znači njegovanje odmetičkih režima. To znači podsticanje tenzija između njih. Autokratije nijesu manje podložne svađama nego što su to bile prije 50 godina, kada se Ričard Nikson rukovao sa Džouom tokom spora između Pekinga i Moskve. Pitanje je da li zapad i dalje ima vještine i cinizma da iskoristi tu činjenicu.
Ljetos, Džo Bajden se pozdravio sa saudijskim prijestolonasljednikom kojeg je 18 mjeseci izbjegavao kao brutalnog. Nezadovoljstvo američkih liberala je glasno izraženo. Međutim, ono bi bilo nečujno u poređenju sa bijesom desnice ako bi napravio sličan gest sa Iranom.
Oprezno, Bijela kuća testira domaće javno mnjenje uoči moguće obnove nuklearnog sporazuma. Postoji dovoljno jakih argumenata protiv jednog ili oba ova zbližavanja. Međutim, neophodno ih je uporediti sa činjenicom da i Saudijska Arabija i Iran imaju alternativne udvarače u vidu Kine i Rusije. I jedni i drugi takođe imaju sredstva da olakšaju energetski problem Zapada.
Američko državništvo je kombinacija briljantne taktičke fleksibilnosti i odbijanja da je prizna u restrospektivi, a “liberalni poredak zasnovan na pravilima” je nastao iz brojnih moralnih kompromisa u prošlosti
Čak i ako je, prilagođavajući se svemu tome, i dalje ispravno da ih zamrznu, SAD će u budućnosti morati da formiraju prigodne odnose sa drugim neprijatnim režimima. Ili da zadrže postojeće. To ne mogu učiniti ako se opredijele za svjetski okvir “demokratije protiv autokratija”. Strahovi rastu zbog zapadne iscrpljenosti ukrajinskim ratom. Istorija nas uči da će se autoritarni svijet prvi slomiti: ako ne zbog ovoga, onda zbog nečega drugog. Dok liberalne države teže da budu liberalne na prilično isti način, autokratije imaju više nijansi, i one ne idu zajedno. Etnički šovinista mrzi univerzalnog marksistu. Sveštenik mrzi pukovnika. Dvije teokratije različitih denominacija mrze jedna drugu.
Dok liberalne države teže da budu liberalne na skoro isti način, autokratije imaju više nijansi, i one ne idu zajedno. Etnički šovinista mrzi univerzalnog marksistu. Sveštenik mrzi pukovnika. Dvije teokratije različitih denominacija mrze jedna drugu
”Osovina” je bila blaga riječ za grupu ratnika u Drugom svjetskom ratu - Njemačku, Italiju i Japan - koje su rijetko gledale jedna na drugu kao na sebi ravne u rasnom i civilizacijskom smislu. Čak i tamo gdje su se njihove ideologije pokalape, sirovi egoizam je to kvario. Kremlj zamjera Vašingtonu što ne smatra Rusiju velikom silom. Odgovor na to: udružiti se sa Kinom koja ima deset puta veću populaciju i koja nije pretjerano obzirna prema mlađim partnerima.
Kinesko-sovjetski razlaz je počeo u roku od deset godina od početka Hladnog rata. Ko misli da će ovaj rusko-kineski dogovor još dugo potrajati? Ipak SAD ne mogu čekati. One moraju biti aktivni pokretač podjela. Međutim, to zahtijeva unutrašnju politiku koja se ne raspada svaki put kada predsjednik iskoristi cinična sredstva za liberalni cilj.
Najčudnija stvar u vezi sa američkim državništvom jeste kombinacija briljantne taktičke fleksibilnosti i odbijanja da je prizna u restrospektivi. Uvriježeno je mišljenje da je Amerika tu gdje jeste zahvaljujući tome što se “branila naše vrijednosti”. Zapravo, “liberalni poredak zasnovan na pravilima” je takođe nastao iz brojnih moralnih kompromisa u prošlosti.
Sa nuklearnim monopolom i ogromnim udjelom u svjetskoj ekonomskoj proizvodnji, može se reći da je Hari Truman sredinom 1945. godine bio najmoćniji čovjek koji je ikada živio. Ipak, on se nije osjećao dovljno moćnim da očisti njemačku od njenog režima. Zadržao je japanskog cara na Tronu hrizanteme. CIA koju je osnovao nije bila iznad kupovine izbora ili državnih udara. Ako su SAD pravile moralne kompromise i prilagođavale se na vrhuncu svoje moće, šta bi tek danas morale da rade?
Povici sa ljevice (prodaja) i desnice (dodvoravanje) su različiti, ali u jednako ograničavaju spoljnu politiku. SAD, uključujući i Niksona, rasipale su resurse i intelektualni napor početkom Hladnog rata na pogrešnom poimanju “monolitnog komunizma”. Ne treba nasijedati ni na monolitnu autokratiju. Eventualna pobjeda leži u prepoznavanju, a zatim iskorištavanju pukotina unutar iliberalizma.
Mada je etička gadljivost prirodna, viša etika će je pobijediti.
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
