Mjanmarska liderka Aung San Su Ći je posljednja u dugačkom nizu laureata Nobelove nagrade koja je razočarala mnoge od onih koji su joj nekad aplaudirali, i vjerovatno neće biti posljednja, što bi trebalo da posluži kao upozorenje ovogodišnjem dobitniku, koji će biti imenovan sljedeće nedjelje.
Su Ći je suočena sa međunarodnim kritikama, koje joj je uputio i Dezmond Tutu, takođe dobitnik nagrade za mir, zato što nije učinila više da zaustavi ono što Ujedinjene nacije nazivaju masovnim ubistvima, silovanjima i paljenjem sela u državi Rakin. Nasilje je primoralo 421.000 pripadnika muslimanskog naroda Rohindža da pobjegnu u susjedni Bangladeš.
To je zaokret u odnosu na 1991, kada joj je Norveški Nobel komitet dodijelio nagradu i pohvalio „njenu nenasilnu borbu za demokratiju i ljudska prava“. Pošto se dodijeli, ova nagrada ne može biti povučena.
„Dešavalo se puno puta ranije da su laureati kritikovani“, kaže profesor Geir Lundestad, koji je bio sekretar Nobelovog komiteta od 1990. Do 2014.
Lundestad je rekao da snaga nagrade traje zauvijek, čak i ako neki dobitnici kasnije ne ispune njene ideale.
„Aung Sang Su Ći je bila veoma važna zagovornica ljudskih prava u Burmi i većem dijelu Azije. Ne možete joj to oduzeti“.
Nobelove nagrade je ustanovio Alfred Nobel, izumitelj dinamita, koji se obogatio i od proizvodnje i prodaje oružja. Nagrada za mir, vrijedna devet miliona švedskih kruna (1,1 milion dolara), biće objavljena 6. oktobra i može biti dodijeljena jednom ili više pojedinaca ili organizacija.
Određeni broj dobitnika nagrade za mir je kasnije pokrenuo ratove ili izazvao njihovu eskalaciju.
Izraleski lider Menahem Begin je naredio invaziju Libana 1982, četiri godine nakon što je podijelio Nobela sa Egipćaninom Anvarom Sadatom zbog njihovog mirovnog sporazuma u Kemp Dejvidu. Sadata je ubio oficir islamističke armije 1981.
Palestinski lider Jaser Arafat je 1994. podijelio nagradu sa Izraelcima Jicakom Rabinom i Šimonom Peresom za Sporazume iz Osla, koji nisu donijeli trajno rješenje za arapsko-izraelski sukob. Rabina je ubio jedan ultradesničarski nacionalista 1995, a Peres je smijenjen osam mjeseci kasnije. Arafat je kasnije bio predsjednik Palestinaca tokom druge intifade, nasilne pobune protiv izraelske okupacije.
Sovjetski lider Mihail Gorbačov, koji je dobio nagradu 1990. za doprinos mirnom okončanju Hladnog rata, poslao je tenkove 1991. u pokušaju da spriječi nezavisnost baltičkih država, iako je kasnije dopustio da se osamostale.
Američki državni sekretar Henri Kisindžer je 1973. podijelio nagradu sa Le Duk Toom iz Sjevernog Vijetnama za, kako će se ispostaviti, propale napore u cilju okončanja rata u Vijetnamu. To je odbio da primi nagradu, jedini laureat koji je to ikad učinio, optuživši Vašington za kršenje primirja. Rat je okončan 1975. padom Sajgona pod vladavinu Sjevernog Vijetnama.
Kada je američki predsjednik Barak Obama dobio prestižno priznanje 2009, samo nekoliko mjeseci po stupanju na dužnost, i on je rekao da je iznenađen. Dok je došao u Oslo da primi nagradu krajem godine, bio je naredio utrostručavanje broja američkih vojnika u Avganistanu.
„Bilo bi nesmotreno s moje strane ako ne bih priznao da je vaša velikodušna odluka stvorila veliku kontroverzu“, rekao je u govoru. „Odgovoran sam za raspoređivanje hiljada mladih Amerikanaca za borbu u dalekoj zemlji. Neki će ubiti, a neki će biti ubijeni. Tako da sam ovdje došao sa oštrim osjećajem troškova oružanog sukoba“.
Među kritičarima Su Ći je Tutu, koji je 7. septembra u pismu svojoj „dragoj voljenoj mlađoj sestri“ napisao: „Ako je politička cijena vašeg uspona do najviše funkcije u Mjanmaru vaše ćutanje, cijena je svakako previsoka“.
Su Ći je 19. septembra osudila zloupotrebu ljudskih prava u državi Rakin i kazala da će počinioci biti kažnjeni. Dok su zapadne diplomate i humanitarni zvaničnici pozdravili ton njene poruke, neki su se zapitali da li je učinila dovoljno da odagna globalne kritike.
Dan Smit, direktor Stokholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja, kaže da je Nobelova nagrada za mir iz 1991. možda čak naškodila Rohindžama.
„Ona ima auru“, rekao je o Su Ći, dodavši da je njena međunarodna reputacija zvijezde možda „maskirala istinsku jezivost“ zločina nad Rohindžama tokom godina.
„Kada je odgovarala na pitanja o Rohindžama govoreći 'zašto se fokusirate na njih, a ne na ostala pitanja?, ljudi su odlučili da joj vjeruju“.
Su Ći je bila rijetki dobitnik, poput Nelsona Mendele, koji je doživio uspon od političkog zatvorenika do nacionalnog lidera. Mendela je dao ostavku pet godina pošto je postao prvi crnac na funkciji predsjednika Južnoafričke Republike, sa uveliko neukaljanom reputacijom, ali su se neki od njegovih saveznika iz pokreta za oslobođenje iz ere aparthejda suočili sa skandalima tokom mandata.
„Možda je taj prelaz sa slike smjelog, herojskog branitelja ljudskih prava i običnog naroda...na neizbježno prljaviji svijet politike, gdje se kompromisi prave ono što ukalja reputaciju”, rekao je Smit.
Čak su i sveci suočeni sa kritikama. Majku Terezu, dobitnicu Nobela 1979, koju je papa Franjo prošle godine proglasio za sveticu, britanski medicinski časopis „Lanset“ je 1994. okrivio zato što nije ponudila ni dijagnozu ni jake ljekove protiv bolova pacijentima koji su umirali u njenom prihvatilišu u Kalkuti.
Odluka da se Evropskoj uniji dodijeli ta nagrada 2012. kritikovana je u to vrijeme. Brisel je tada Grčkoj nametao stroge uslove za finansijsku pomoć, što su mnogi ekonomisti kritikovali kao pogubno za običan narod. Tutu je, između ostalih, takođe kritikovao EU kao organizaciju koja koristi vojnu silu.
Rizik od razočaranja raste jer Nobelov komitet bira laureate na osnovu nade koju ulivaju ili skorašnjeg dostignuća, a ne na osnovu ukupne karijere, kaže Asle Sven, istoričar Nobelovih nagrada za mir.
„Uvijek je rizik kada promovišu nekoga jer se oni uključuju u politiku“, rekao je Rojtersu. A nemoguće je da predvide šta će se dešavati u budućnosti“.
„To je ono što Nobela za mir čini različitim od svih ostalih nagrada“, kaže Sven. „Inače bi se nagrada dodjeljivala veoma starim ljudima neposredno pred smrt“.
Među favoritima pregovarači u sporazumu sa Iranom
Među favoritima za ovogodišnju nagradu su pregovarači u nuklearnom sporazumu sa Iranom 2015, poput iranskog ministra spoljnih poslova Džavada Zarifa, šefice diplomatije EU Federike Mogerini i Džona Kerija, tadašnjeg ministra spoljnih poslova SAD.
Sporazum, na osnovu kojeg je Iran pristao da ograniči svoj nuklearni sporazum u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija, kritikovali su tvrdolinijaši i u Teheranu i u Vašingtonu. Američki predsjednik Donald Tramp ga je u govoru u Ujedinjenim nacijama ovog mjeseca nazvao „sramnim za SAD“ i nagovijestio da bi ga Vašington mogao odbaciti.
Eksperti za tu nagradu kažu da on predstavlja upravo onakav napredak među neprijateljima koji komitet nastoji da uvaži.
„To je prvi put da je u jednoj državi koja je podvrgnuta Poglavlju VII (Povelje UN) situacija mirno riješena“, rekao je Henrik Urdal, direktor Instituta za mirovna istraživanja u Oslu, misleći na to da Savjet bezbjednosti UN više ne vidi iranski nuklearni program kao prijetnju.
„Fokusiranje na EU i Iran bi takođe bio signal SAD da iranski nuklearni sporazum ima široku bazu podrške“, rekao je Urdal novinarima.
Među ostalim favoritima su papa Franjo, sirijske spasilačke ekipe „Bijeli šljemovi“, agencija UN za izbjeglice UNHCR i njen visoki komesar Filipo Grandi. UNHCR je već dva puta dobio nagradu.
Prošlogodišnje priznanje je otišlo kolumbijskom predsjedniku Huanu Manuelu Santosu za napore u cilju okončanja rata koji je trajao pola vijeka i odnio 250.000 života.
Prevela i priredila: A. Šofranac
Bonus video:
