Najznačajniji trend u globalnoj politici za 2023. je onaj koji ne dobija dovoljno pažnje. Globalni jug postaje sve vidljiviji - i uticajniji - u svakoj areni.
Najveći klimatski samit COP27, biće upamćen po istorijskom sporazumu o fondu za "gubitak i štetu" opredijeljenom za pomoć državama u razvoju kako bi se uhvatile u koštac sa klimatskim promjenama. Najveći sportski događaj 2022, Svjetsko prvenstvo održano u Kataru, je prvi put da je jedna arapska država bila domaćin i prvi put da je jedan afrički tim, Maroko, stigao do polufinala. (Takmičenje će takođe ostati zabilježeno po prisustvu navijača iz Afrike, sa Bliskog istoka, i Južne Azije, kojima je otežano da putuju na događaje u Evropi i Sjevernoj Americi). Pomislite i na to kako, dok Rusija vodi rat protiv Ukrajine, mnoge države u svijetu u razvoju odbijaju da učestvuju u sankcijama koje su inicirale SAD protiv Rusije. O moralnim aspektima te odluke može i treba diskutovati. Međutim, ako ostavimo po strani škakljivo pitanje etike u spoljnoj politici, lideri počev od Nju Delhija do Najrobija ispoljavaju sve veće samopouzdanje u nametanju svojih strateških interesa ispred interesa Zapada.
Nezapadni svijet - dugo ignorisani globalni jug, ili "ostatak", kako su ga često nazivali - postaje sve glasniji. Ti djelovi planete, mlađi i brže rastući od Zapada, ali i ranjiviji na klimatske promjene, postaju moćniji i nametljiviji igrač u globalnoj politici. Tvorci politika i biznisa na Zapadu će morati da se prilagode.
"Drugačiji" samit o klimi
Kada su globalni delegati stigli u egipatsko primorsko odmaralište Šarm el Šeik prošlog novembra, prisustvovali su prvom UN klimatskom samitu na afričkom tlu od 2016. Lokacija je doprinijela urgentnosti: Ujedinjene nacije smatraju Afriku kontinentom koji je najranjiviji na klimatske promjene i koji je najlošije opremljen da se izbori sa njima.
Decenijama, klimatski pregovori su slijedili utabani put. Bogate države bi saopštile da je potrebno smanjiti globalne emisije štetnih gasova. Zemlje u razvoju bi istakle da im je potrebna pomoć da pređu na čistije izvore energije. Uslijedila bi objava o manjim sumama za finansiranje, ali bi izuzetno mali dio obećanog novca bio zaista i dodijeljen. Godinu za godinom, taj ciklus bi se nastavljao.
Prošle godine, izgleda da se nešto promijenilo. Možda se radi o činjenici da širom svijeta, ali naročito na globalnom jugu, klimatske promjene nasilno potresaju sisteme ravnoteže. Više od 1700 ljudi je preminulo u Pakistanu nakon toksične mješavine suše, snažnih monsunskih kiša, otapanja himalajskog snijega usljed čega je trećina zemlje bila poplavljena. U međuvremenu, istočna Afrika prolazi kroz najtežu sušu posljednjih decenija. Možda je pandemija kovida naučila zapadne lidere da probemi u jednom dijelu planete mogu brzo uticati i na njihove birače. Ironično, možda je postalo politički izvodljivo za lidere, naročito u Evropi, da podrže progresivne politike u vezi sa klimatskim promjenama. Ili je možda bio potreban dolazak liderke kakva je Mija Motli, premijerka Barbadosa, čija "Bridžtaun inicijativa" sa moralnom jasnoćom predočava svjetski plan za finansiranje klimatskih potreba svijeta u razvoju.
Štogod da je od gore navedenog, lideri su postali svjesni sljedećeg: ne možete spriječiti nešto što je već stiglo. Klimatske promjene se dešavaju. Stoga, svijetu je potrebno da nastavi da radi na smanjenju emisija i strategija za ublažavanje i adaptaciju - što je i ranije bio slučaj - ali je sada takođe potrebno pozabaviti se jasnim i aktuelnim pitanjem. To znači, pomoći državama u razvoju da poprave štetu koja je nanijeta njihovom narodu.
Reakcija globalnog juga na rat u Ukrajini predstavlja mnogo veću promjenu globalog poretka nego što mnogi američki i evropski analitičari priznaju. Ovo nije Pokret nesvrstanih iz 20. vijeka. Ovo je grupa veoma važnih sila - Indije, Brazila, Južne Afrike i Saveza država jugoistočne Azije - koje kažu: ovo više nije naš rat, nas zapravo brinu naši regionalni konflikti
Kako je COP27 ulazio u prekovremeni rad, bogate zapadne zemlje koje su se godinama odupirale ideji o takozvanim isplatama gubitaka i štete, konačno su popustile.
Škotska, gdje je održan prethodni samit o klimi, jedina je 2021. godine obećala 2,2 miliona dolara za isplatu gubitaka i štete. Na egipatskom COP-u, obavezala se na 5,7 miliona dolara. Austrija, Belgija, Danska i Njemačka pridružile su se sa sličnim sumama. Čak su i Sjedinjene Države, koje su dugo strahovale da bi se takav fond ispriječio na putu naporima za smanjenje štetnih emisija, pristale na osnivanje međunarodnog fonda za štetu i gubitke.
Istina je da nije sve razrađeno do detalja. Klimatski pregovarači će potrošiti veći dio 2023. godine debatujući o tome koliko svaka država treba da opredijeli i kako novac treba da bude raspoređen. Sigurno je da novca neće biti dovoljno: istraživanja ukazuju da bi do 2030. godine države u razvoju mogle pretrpjeti štetu od 580 milijardi dolara na godišnjem nivou usljed klimatskih promjena. Siromašne države nemaju sredstava da poprave rane koje će nanijeti klimatska lutrija. Međutim, sada će možda imati neku vrstu osiguranja. Djeluje da je velika globalna debata sada riješena: mala grupa bogatih država, odgovorna za polovinu emisija štetnih gasova od 1850, konačno priznaje da mora da učini više kako bi zaštitila afričke i azijske zemlje koje su istorijski veoma malo doprinijele klimatskim promjenama. Samo ovo priznanje moglo bi promijeniti ton i prirodu globalnih pregovora koji će uslijediti.
Brušenje meke sile kroz uticaj u sportu
Ubrzo nakon COP27, pažnja javnosti je usmjerena na Katar, prvu arapsku državu domaćina Svjetskog prvenstva u fudbalu. Medijske organizacije sa pravom su ukazivale na kršenje ljudskih i radničkih prava u državi koja je u roku od jedne generacije postala globalna supersila na tržištu gasa. Kritike su još jednom upućene Dohi - ponovo sa pravom - zbog nazadnih zakona prema istopolnim vezama i slobodi medija. Ali posmatrano sa tačke gledišta globalnog juga - zemalja u Aziji, Africi i Latinskoj Americi koje možda imaju više zajedničkog sa Katarom nego sa Zapadom po pitanju ljudskih prava - ovo posljednje Svjetsko prvenstvo predstavljalo je rijedak trenutak pristupačnosti i pariteta. Konačno ljudi iz gradova poput Mombase i Mumbaja mogli su sebi da priušte da stignu avionom u mjesto poput Dohe i uživaju u spektaklu Argentinca Lajonela Mesija ili Kilijana Mbapea, reprezentativca Francuske. Bajkoviti put Maroka u polufinale pratile su hiljade marokanskih navijača, od kojih mnogi ne bi sebi mogli priuštiti da dođu u Njujork ili London. (Ne radi se samo o novcu; većina gostiju iz globalnog juga teško bi dobila britansku ili američku vizu usljed neravnopravnosti pasoša).
Sportswashing – nova riječ koja opisuje kako države kupuju sportski uticaj da bi maskirale njihove probleme i izbrusile svoju meku moć - postala je popularna u 2022. Katar je očigledan primjer kako to izgleda u praksi. Ne samo da je ta zemlja bila domaćin Svjetskog prvenstva, već je i vlasnik najboljeg francuskog fudbalskog kluba Pariz Sen-Žermena, za koji igraju Mesi, Mbape i Neimar. Dok je svijet pratio jedno od najboljih finala Svjetskog prvenstva u istoriji i pitao se hoće li pobijediti Francuska ili Argentina, jedna stvar je bila jasna: Katar nije mogao izgubiti. Na svom platnom spisku je imao dva "najbolja konja" u trci.
Katar nije jedini koji pokazuje svoju finansijsku snagu u sportu. Prije uvođenja zapadnih sankcija Rusiji prošle godine, oligarh Roman Abramović bio je vlasnik engleskog fudbalskog kluba Čelsi. Aktuelni šampion engleske Premijer lige, Mančester siti, igra na Stadionu Etihad, nazvanom po poznatom aerodromu u Abu Dabiju. Stadion Emirata je nazvan po aviokompaniji Dubaija. Državni fond Saudijske Arabije je većinski vlasnik Njukasl junajteda. Kristijano Ronaldo, portugalska fudbalska superzvijezda, prošlog mjeseca je potpisao ugovor vrijedan 200 miliona na godišnjem nivou dolara kako bi igrao za malo poznati saudijski klub.
Uticaj globalnog juga prostire se i još nekoliko sportova. Saudijska Arabija je takođe nova sila u golfu, podržavajući ligu koja je privukla nekoliko vrhunskih svjetskih igrača. Kina je, naravno dugo investirala u sportski uspjeh, što je kulminiralo Olimpijadom u Pekingu 2008.
Međutim, bilo bi netačno pomisliti da rast uticaja globalnog juga u sportu potiče isključivo od novca zarađenog na nafti ili zbog jadnostranih autoritarnih razloga. Indija je, obećavajući milijardu gledalaca, privukla rekordne ugovore za emitovanje Indijske Premijer lige (IPL), domaćeg turnira u kriketu osnovanog 2008. IPL je sada među najunosnijim godišnjim događajima u svijetu sporta, rival engleskoj Premijer ligi i američkom NFL-u.
Pitanje je šta će ove sportske sile u usponu uraditi sa novostečenim uticajem. U slučaju kriketa, sporta koji se uglavnom igra u bivšim britanskim kolonijama, Indija je preuredila globalni kalendar takmičenja kako bi ga prilagodila svojoj ligi. Sada većina država u kojima je kriket popularan izbjegava da organizuje nacionalna takmičenja tokom IPL-a kako njihovi vodeći igrači ne bi morali da biraju između njihove države ili unosnog takmičenja u Indiji. Rijetko ko se javno žali. Svaka država u kojoj je kriket popularan želi da ostane u dobrim odnosima sa Indijom i dijeli veliku medijsku pažnju koju donose velika publika i gledanost.
Poput sporta, zabava je takođe vodeći pokazatelj rasta uticaja globalnog juga. Pogledajte samo kako su se holivudski filmovi promijenili u posljednje tri decenije. Tako su na primjer 1995. godine, dva filma sa najvećom zaradom, Priča o igračkama i Apolo 13, ostvarili više od tri četvrtine globalne zarade od ulaznica u Sjedinjenim Državama. Međutim, Avatar iz 2022, i Top Gan su oba zaradila više novca u inostranstvu nego u Sjedinjenim Državama.
Promjena u vezi sa tim odakle dolazi najveći prihod uticala je i na prirodu sadržaja koji se kreira. Holivudska producentkinja Linda Obst, na primjer, detaljno je opisala kako američki studiji daju zeleno svjetlo za blokbastere koji će vjerovatno imati dobre rezultate na velikim inostranim tržištima kao što su Kina i Indija. (Ovo takođe objašnjava zašto su nastavci postali toliko popularni: brendovi i franšize zahtijevaju manje globalnog marketinga.)
Na kraju, veličina je bitna. U tom segmentu perspektiva globalnog juga kao sile u usponu djeluje kao nezaustavljivi trend.
Invazija na Ukrajinu - Roršahov test
Kada je 24. februara 2022. ruski predsjednik Vladimir Putin naredio trupama da napadnu Ukrajinu, svjetski lideri su se suočili sa onim što se može uporediti sa Roršahovim testom. Evropski lideri su vidjeli egzistencijalnu krizu na njihovim granicama. Američki lideri su vidjeli svijet podijeljen u tabore demokratija i autokratija. Poznavaoci geopolitike su vidjeli izbor između suvereniteta i anarhije. Međutim, lideri na globalnom jugu su gledali u mutnu sliku; oni prosto nijesu imali jasan crno-bijeli izbor.
Indijski ministar inostranih poslova S. Džaišankar je savjetovao zapadnim kritičarima da "prevaziđu stav da su evropski problemi svjetski problemi - a da svjetski problemi nijesu evropski problemi".
Naravno, ovo su široke generalizacije. Međutim, u nedjeljama i mjesecima koji su uslijedili, dok je Vašington mobilisao London, Pariz, Berlin i druge zapadne prijestonice da se pridruže sankcijama Moskvi, mnogi drugi djelovi svijeta su odlučili da čekaju sa strane. Ne samo to, pojedini su takvu situaciju i unovčili. Do kraja 2022, ruska nafta - kupovana sa velikim popustom između 20 i 30 dolara po barelu - predstavljala je samo 23 odsto od ukupne kupovine.
Odnos Nju Delhija i Moskve postoji od sovjetske ere, ali lideri su jasno stavili do znanja da ne uvoze iz Rusije kako bi pomogli prijatelju - bila je to čisto poslovna odluka. "Imam pravo da sam određujem svoj interes", kazao je indijski ministar inostranih poslova S. Džaišankar prošlog juna, govoreći na forumu u Slovačkoj. On je savjetovao zapadnim kritičarima da "prevaziđu stav da su evropski problemi svjetski problemi - a da svjetski problemi nijesu evropski problemi".
Diplomate od Tajlanda do Kenije imaju slične stavove na tu temu: Izgleda da zapad očekuje da se države pridruže inicijativama u koje on želi da investira; ali rijetko kada je tu za probleme svih ostalih. Povlačenje Sjedinjenih Država iz Avganistana, na primjer, možda je služilo interesima SAD, ali je uništilo nade prodemokratskih snaga u regionu. Konflikti i krize u svijetu u razvoju izgleda da privlače manje globalne pažnje od onih na zapadu, tvrde oni.
Reakcija globalnog juga na rat u Ukrajini predstavlja "mnogo veću promjenu globalog poretka nego što mnogi američki i evropski analitičari priznaju", kazala je En Mari Sloter, izvršna direktorica organizacije Nova Amerika i bivša direktorica za politička planiranja u Stejt departmentu. "Ovo nije Pokret nesvrstanih iz 20. vijeka. Ovo je grupa veoma važnih sila - Indije, Brazila, Južne Afrike i Saveza država jugoistočne Azije - koje kažu: ovo više nije naš rat, nas zapravo brinu naši regionalni konflikti".
Tu je, naravno, pitanje da li američke sankcije imaju podršku Ujedinjenih nacija. U slučaju sankcionisanja Moskve, to je nemoguće zbog toga što Rusija ima mjesto u Savjetu bezbjednosti. Mnoge zemlje, poput Indije, imaju stav da se pridružuju samo sankcijama koje imaju legitimitet rezolucije UN.
Spoljnopolitički stav Nju Delhija je naročito zanimljiv jer može služiti kao uvid u to kako druge sile u usponu posmatraju svijet. Indija je 1946. godine bila prva država koja je pozvala na sankcije protiv Južne Afrike zbog aparthejda. Od indijske nezavisnosti 1947, njenu spoljnu politiku je u velikoj mjeri kreirao premijer Džavaharlal Nehru, koji se u diplomatiji vodio osjećajem za moral.
Za vrijeme Nehrua, Indija je zagovarala nesvrstanost, odlučna da se kloni rivalstva velikih sila. Međutim, posljednjih godina, a naročito tokom mandata premijera Narendre Modija, Indija je postala više transakciona u njenoj spoljnoj politici. Fokusirala se na bilateralne odnose umjesto na diplomatiju kroz grupe poput Ujedinjenih nacija ili na regionalne organizacije poput Saveza država jugoistočne Azije. U pojedinim slučajevima Nju Delhi se oslanjao na takozvane minilateralne grupe: Kvadrilateralni bezbjednosni dijalog, koji uključuje Australiju, Japan i Sjedinjene Države, ili Grupu I2U2, nazvanu po Indiji, Izraelu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Sjedinjenim Državama.
Zanimljivo je da indijski poslovni pristup jedva da stvara talasanje na Zapadu - možda zato što Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje shvataju važnost domaćih imperativa za zemlje u razvoju. Dok Indija raste kao ekonomska sila - i potencijalno protivteža Kini - ona postaje sve važnija za Zapad kao potencijalni saveznik. Svjestan toga, Nju Delhi može da nastavi da traži najbolje poslove za sebe na globalnon tržištu, bilo da se radi o nafti, oružju, mineralima, radnoj snazi ili tehnologiji. Kada je u decembru preuzimao predsjedavanje G20, Nju Delhi je obećao da će izvoziti svoju spoljnopolitičku viziju drugim zemljama u razvoju. "Naša namjera je da postanemo predstavnik globalnog juga", kazao je Džaišankar. "Zemlja poput Indije, koja je nezavisna... ima određenu poziciju sredine i može okupiti različite strane za istim stolom".
Posljednjih godinu dana, na putovanjima od Davosa do Dohe i Najrobija do Nju Delhija, mogao se čuti hor političkih i poslovnih lidera svijeta u razvoju. Oni smatraju da je Zapad predugo dominirao globalnim ekonomskim narativom. Oni osjećaju da se era američke dominacije postepeno privodi kraju. U svijetu u kojem se SAD sve više trve sa Kinom, oni ne žele da biraju stranu. Na koncu, zašto bi poslovali samo sa jednim partnerom? I zašto dozvoliti Zapadu da oblikuje svoju globalnu politiku kada vam rast prihoda vaše srednje klase omogućava da budete glasniji?
Bilo da je riječ o sportu, biznisu, ili diplomatiji, više nijesmo u jasno definisanom unipolarnom ili bipolarnom svijetu. Ovo je multipolarni svijet, gdje se sve veći broj država nadmeće da bude dio te slike.
Članak je preuzet iz "Forin polisija"
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
