Prokazana na Zapadu zbog agresije na Ukrajinu, Rusija nije imala izbora do da se okrene Kini. U partnerstvu Pekinga i Moskve, zna se ko je džin, a ko posrnula sila, piše novinar DW Miodrag Šorić.
Neki novi tonovi: kineski šef države Si Đinping je na marginama Nacionalnog narodnog kongresa optužio Sjedinjene Države da pokušavaju da ugnjetavaju njegovu zemlju.
Govorio je o „izolovanju“ Kine, a komunističko partijsko rukovodstvo i svoj narod upozorio je da se Kina nalazi pred "neviđenim izazovima“. Kina mora imati "hrabrosti za borbu“, rekao je Si. A njegov šef diplomatije Ćin Gang je upozorio Ameriku na konflikt s "katastrofalnim posljedicama“.
Radi se o prijetnjama koje su mogle izaći i iz usta ruskog predsjednika Vladimira Putina. Šef Kremlja je invaziju na Ukrajinu opravdao borbom protiv NATO, SAD i "kolektivnog Zapada“. Radi se o izvrtanju činjenica, o nečemu za šta Kina javno pokazuje razumijevanje, ali ipak ne podržava u potpunosti.
Putin i Si su sa svojih 70 i 69 godina otprilike vršnjaci. U proteklih deset godina oni su se, sudeći po medijskim navodima, sastali skoro četrdeset puta. Njihov stil vođenja zemlje je diktatorski. Već odavno su neprikosnoveni na vlasti.
Stalno ponavljaju mantru o "prijateljstvu“ dvije atomske velesile, o "strateškom partnerstvu“. Putin i Si uopšte ne skrivaju da odbacuju dosadašnji svjetski poredak koji se temelji na pravilima, odnosno da u stvari žele privesti kraju navodnu dominaciju Zapada.
Ipak, između te dvije zemlje postoje velike razlike. Kina je, ako u obzir uzmemo bruto domaći proizvod – nakon SAD druga najveća ekonomija svijeta. Kina je uspješna izvozna nacija. Ruska privreda je otprilike deset puta slabija od kineske.
Moskva već decenijama živi od izvoza sirovina. Do sada se nije uspjelo u modernizaciji zemlje. Putin se napadom na Ukrajinu očigledno prevario: politički, vojno i ekonomski je imao pogrešnu računicu.
Jedinstvo Zapada, njegova sposobnost da u najkraćem roku znatno redukuje zavisnost od ruske nafte i uglja, prisililo je Kremlj da fokus ruske privrede usmjeri prema azijskim zemljama, prije svega prema Kini. On u vezi sa tim i nema nekih drugih opcija.
Situacija u Kini je sasvim drugačija, ta zemlja profitira od moskovske zavisnosti, jer Kina sada ruski gas i naftu kupuje po posebnim uslovima. Što duže bude trajala ta zavisnost od Kine, to bolje za Peking.
Kina je već 2014. "zaobišla“ zapadne sankcije protiv Rusije, kad je protivpravno aneksiran Krim. Istovremeno se Kina trudila oko nastavka ekonomskih veza sa Zapadom.
Si ne zavisi od Rusije. Predsjednik Kine doduše preti Amerikancima. Ali Peking i dalje ima mogućnost da se s Vašingtonom dogovori.
Strategija "nula kovida“ tokom pandemije uticala je na pad stope rasta kineskog BDP u 2022. To pokazuju i zvanične statistike iz Kine. Ali, kineska ekonomija se stabilizovala.
Si verovatno nema interesa da otpočne trgovinski rat protiv Sjedinjenih Država, što bi kao logičnu posljedicu donijelo isti takav rat sa Evropljanima. Peking, baš kao što je to do sada činila i Moskva, pokušava da unese razdor u transatlantske odnose. Za sada bez uspjeha. Rat u Ukrajini je, na kraju krajeva, Evropljanima pokazao u kojoj su mjeri zavisni od američkog vođstva.
Rusija i Kina – to nije ravnopravno partnerstvo. Si je dovoljno pametan da Ruse ne ponižava javno. Ne postoji nijedna njegova javna izjava iz koje bi se moglo pročitati kako on Rusiji demonstrira u kojoj mjeri je ta zemlja ekonomski slaba i zavisna od Kine.
Ekonomisti predviđaju da će životni standard u Rusiji u idućim godinama nastaviti da opada – pa i zbog toga što je od invazije na Ukrajinu stotine hiljada stručnjaka informacione tehnologije napustilo zemlju.
Putin se možda pomirio s privrednom propašću svoje zemlje. Si i dalje ima cilj da jednoga dana ekonomski možda i pretekne SAD.
Nova studija berlinske Fondacije za nauku i politiku podsjeća na posjetu budućeg kineskog lidera Sija Vašingtonu. Bilo je to 2012. Tada se govorilo o "novoj vrsti odnosa velikih sila u 21. vijeku“. Amerika i Kina, kako se govorilo, trebalo bi da budu ravnopravne sile. O Rusiji se u tom kontekstu nije govorilo.
U međuvremenu je, kako tvrdi rukovodstvo u Pekingu, Rusija postala "najvažniji strateški partner“ Kine. Dvije zemlje, kako se dodaje, ujedinjuje isti pogled na američkog antipoda.
U navedenoj studiji Fondacije govori se i o kineskim stavu prema pitanju konflikta u Ukrajini, tu se citira mišljenje kineskog politikologa Jana Suetonga. A on je mišljenja da bi Kina mogla ofanzivno stati na stranu Rusije samo u slučaju kada bi Vašington vojnim sredstvima podržao tajvansko proglašenje nezavisnosti.
Bonus video:
