Mi u Evropi trebalo bi da smo već odmakli toliko daleko da osuđujemo rasizam. Ali, to nažalost nije slučaj. U čitavom nizu evropskih zemalja desnoradikalne i rasističke stranke zastupljene su u parlamentima ili čak u vladama.
Neprijateljstvo prema nekim grupama ljudi, koje podrazumijeva rasizam, antisemitizam, antimuslimanski rasizam, anticiganizam, ali i homofobija ili transfobija, i dalje je nažalost sastavni dio brojnih evropskih društava.
Smrt u Sredozemnom moru
Nigdje se to jasnije ne pokazuje nego kod zatvaranja granica Evrope za one iz Afrike, Azije i arapskih zemalja koji traže zaštitu. Nema više nikakve mogućnosti da se nesmetano doputuje u Evropu i da se tu podnese zahtjev za dobijanje azila – a to je nešto što je zagarantovano međunarodnim pravom i spada u osnovna prava svih ljudi.
Posljedica je da se, samo od početka ove godine, u Sredozemnom moru utopilo najmanje 350 ljudi. To su ljudi koji su bježali od rata i ugnjetavanja, toliko očajni da su bili spremni da uđu u gumene čamce u nadi da će tako doći do obala Evrope i dobiti zaštitu.
Prema podacima Međunarodne organizacije za migraciju (IOM), 2022. je u Sredozemnom moru život tako izgubilo 2.406 ljudi. Godinu dana ranije više od 3.000.
Od 2014. godine utopilo se ili nestalo najmanje 26.000 ljudi koji su htjeli da preko Sredozemnog mora stignu u Evropu. A broj stradalih za koje se i ne zna, vjerovatno je mnogo veći. To ne samo da je skandalozno, to je zločin protiv čovječnosti.
Stalna obaveza
Njemačka je zemlja koja je u Evropi primila najviše izbjeglica, po milion iz Sirije i Ukrajine. Druge zemlje, recimo Mađarska ili nedavno Velika Britanija, hvale se time što na svojoj teritoriji potkopavaju pravo na azil.
Desni populisti se tomu raduju, jer njihov diskurs je jasno podijeljen na „mi“ i „oni“: „mi Njemci“ nasuprot „onih drugih“, migranata i izbjeglica.
Rasizam je dobio novi, moderni izgled. Sada se više ne govori o „manje vrijednim rasama“, nego o kulturama koje su navodno „nekompatibilne sa zapadnim vrijednostima“. To ne važi samo za izbjeglice, već i za mješovite porodice koje već generacijama žive u Evropi.
Njima se nameće stalna obaveza da još nešto učine. Govori se da one nisu spremne na integraciju, da je njihova religija okrenuta prošlosti, da im je obrazovanje loše. Da, upravo ovo posljednje ima veze sa strukturnim rasizmom, a to često nije jasno ni političarkama i političarima.
Strah za privilegije
Mi u društvu uočavamo dva suprotstavljena kretanja. S jedne strane, imamo društvo koje je sve raznolikije, u kojem manjine samouvjereno zahtijevaju da i one u njemu učestvuju.
Ali istovremeno postoji i trend u suprotnom smjeru, koji podržavaju oni koji se boje za svoje dosadašnje privilegije. Neki tvrde da ništa više ne smiju da kažu, štaviše da doživljavaju rasističke napade.
To se posebno često može čuti iz onih društvenih grupa koje u rukama čvrsto drže sve pozicije na kojima se u Njemačkoj donose odluke. I upravo ti ljudi imaju utisak da ne smiju više ništa da kažu i da su diskriminisani? Zašto?
Jedan razlog je to što manjine koje do sada nisu imale glasa, sad zastupaju svoje stavove, pa i postavljaju zahtjeve, kao što je recimo onaj za jednakim tretmanom i jednakim učešćem u odlučivanju. To su u svakom slučaju žene, ali i crnci i „People of Color“, kvir-osobe i brojni drugi. I oni žele da odlučuju – i na to imaju pravo.
Kritika nije zabrana govora
Neki ljudi, naročito bijeli muškarci, to što im se neko odjednom suprotstavlja doživljavaju kao oduzimanje prava. Za njih je novo to da im se neko protivi i zato neki imaju subjektivni osjećaj da im se zabranjuje da govore.
Upravo je suprotno. Oni i dalje imaju pravo da kažu šta god žele. Mediji su puni intervjua sa starijim, bijelim muškarcima. Ali, isto tako je dozvoljeno i njih kritikovati. Kritika nije zabrana govora, već znak živog demokratskog društva u kojem svi glasno raspravljaju.
S druge strane, zahtjev za učešćem znači da grupe koje su do sada bile premalo zastupljene insistiraju na tome da dobiju pristup svim pozicijama. Tako nastaje veća konkurencija.
Tamo gdje je, recimo, ranije bilo normalno da je šef uvijek muškarac, sada ima više šefica. Ne izlaze na kraj sa tim baš svi muškarci. Ako neko mora da se odrekne nekih privilegija, on to onda doživljava kao gubitak, a u stvari se samo stvara pravedna situacija. Takozvani „obrnuti rasizam“ je zato još jedna od omiljenih optužbi.
Ali, sve to što je samo po sebi razumljivo, stalno se dovodi u pitanje kako bi se zamaglila stvarna rasprava o rasizmu i pitanjima moći. O vrlo realnom lošijem položaju manjina suviše dugo se nije razgovaralo. A mora da se radi o sledećem: o učestvovanju i poštovanju, i o pravdi.
U Njemačkoj ipak postoji mnogo pojedinaca i organizacija koje su aktivne u borbi protiv rasizma. Mnogi od njih su Njemci iz migrantskih zajednica.
Autorka teksta, Šejla Mizorekar, je predsjednica mreže „Nove njemačke organizacije“ (Neue deutsche Organisationen), koordinacije udruženja iz čitave zemlje koja se bore protiv rasizma i za društvenu raznolikost.
Bonus video:
