Da li SAD treba da brane Tajvan? To nije apstraktna debata. Peking je tokom vikenda simulirao bombaške napade na ostrvo, a njegova mornarica je opkolila Tajvan.
Kao odgovor na stalnu eskalaciju kineskog vojnog pritiska na ostrvo, predsjednik Džo Bajden je obećao - četiri puta - da će SAD braniti Tajvan od napada Kine.
Za neke u Americi, Bajdenova obećanja se graniče sa ludilom. Dag Bendou iz Instituta Kejto kaže da je "većina (američkih) kreatora politike spremna da rizikuje nacionalno samoubistvo kako bi zaštitila Tajvan". Zašto bi Amerika, umorna od rata, prijetila da će se boriti protiv Kine, druge nuklearne sile, da bi branila ostrvo od 24 miliona ljudi koje je otprilike 160 km udaljeno od kineske obale?
Postoje tri glavna argumenta da se stane u odbranu Tajvana. Prvi se odnosi na budućnost političke slobode u svijetu, drugi na globalni odnos snaga, a treći na svjetsku ekonomiju
Skepticizam u vezi sa odbranom Tajvana još je izraženiji u djelovima Evrope. Vraćajući se iz posjete Kini prošle nedjelje, predsjednik Emanuel Makron je nagovijestio da Francuska neće ni prstom mrdnuti da zaštiti ostrvo. Govoreći o Tajvanu, on je za "Politiko" rekao da je "veliki rizik" za Evropu da bude "upetljana u krize koje nisu naše".
U stvarnosti, malo ko očekuje da će se evropske vojske direktno uključiti u sukob oko Tajvana. Ali stavovi evropskih političara kao što je Makron su važni jer će uticati na kineske proračune ekonomskih i diplomatskih troškova svakog napada.
Evropljanima i američkim liderima bi svakako olakšalo život da nemaju razloga da brinu za sudbinu Tajvana. Ali realnost je da bi nasilna kineska aneksija ostrva imala duboke globalne posljedice koje bi se brzo osjetile u Parizu, kao i u Pioriji.
Postoje tri glavna argumenta da se stane u odbranu Tajvana. Prvi se odnosi na budućnost političke slobode u svijetu, drugi na globalni odnos snaga, a treći na svjetsku ekonomiju. Oni zajedno čine ubjedljiv argument da se Tajvan drži podalje od kandži Pekinga.
Komunistička partija Kine tvrdi da je jednopartijska vladavina savršen sistem za Kinu. SAD, kako tvrdi, treba da prestanu da pokušavaju da promovišu liberalne, demokratske vrijednosti - koje ne funkcionišu dobro na zapadu i koje bi predstavljale katastrofu za komunitarističku kulturu kao što je kineska. Ali Tajvan, napredno i prosperitetno društvo, je živi dokaz da je kineska kultura potpuno kompatibilna sa demokratijom. Njegovo postojanje održava u životu alternativnu viziju o tome kako bi se jednog dana moglo upravljati i Kinom.
Peking je već uništio nade za postizanje demokratije u Hong Kongu. Ako bi Si Đinpingu bilo dozvoljeno da uradi isto na Tajvanu, autokratija bi pustila korijene širom svijeta kineskog govornog područja. Pošto je Kina supersila 21. vijeka u usponu, to bi imalo mračne političke implikacije za svijet. Oni koji su cinični po pitanju američkog promovisanja demokratije, mogli bi još manje uživati u kineskoj zaštiti autokratije.
Ideja da će kontinentalna Kina jednog dana prihvatiti političku slobodu ostaje daleka perspektiva. Ali indo-pacifički region u cjelini ima nekoliko naprednih demokratija, uključujući Japan, Južnu Koreju i Australiju. Sve one u izvjesnoj mjeri zavise od bezbjednosnih garancija SAD.
Ako bi Kina slomila autonomiju Tajvana, bilo invazijom ili prisiljavanjem ostrva na nevoljnu političku uniju, američka moć u regionu bi pretrpjela ogroman udarac. Suočene sa izgledom nove hegemonističke sile u Indo-Pacifiku, zemlje regiona bi odgovorile. Većina bi odlučila da se prilagodi Pekingu promjenom spoljne i unutrašnje politike. Želja da se izbjegne vrijeđanje hirovitog novog hegemona brzo bi ograničila slobodu govora i djelovanja kineskih susjeda.
Implikacije kineske dominacije u Indo-Pacifiku takođe bi bile globalne, pošto taj region čini oko dvije trećine svjetske populacije i bruto domaćeg proizvoda. Ako bi Kina dominirala regionom, bila bi na dobrom putu da istisne SAD kao najmoćniju svjetsku državu. Ideja da ta promjena globalne moći ne bi uticala na Evropu je apsurdna. Sada, više nego ikada, Evropa zavisi od spremnosti Amerike da se suoči sa Rusijom, despotskim saveznikom Kine.
Neki bi mogli tvrditi da apstraktni pojmovi poput "hegemonije" ne znače puno običnim ljudima. Ali osobenost ekonomskog razvoja Tajvana znači da bi kontrola nad tim ostrvom brzo imala velike implikacije na životni standard širom svijeta.
Ako bi Kina dominirala indo-pacifičkim regionom, bila bi na dobrom putu da istisne SAD kao najmoćniju svjetsku državu. Ideja da ta promjena globalne moći ne bi uticala na Evropu je apsurdna
Tajvan proizvodi više od 60 odsto svjetskih poluprovodnika i oko 90 odsto onih najsofisticiranijih. Sprave koje omogućavaju funkcionisanje savremenog života, od telefona do automobila i industrijskih mašina, rade pomoću tajvanskih čipova. Međutim, invazija bi mogla ugasiti fabrike koje ih proizvode.
Ako bi tajvanske fabrike čipova opstale, ali potpale pod kinesku kontrolu, ekonomske implikacije bi bile ogromne. Kontrola nad najnaprednijim svjetskim poluprovodnicima omogućila bi Pekingu dominaciju nad svjetskom ekonomijom. Kao što su SAD već otkrile, repliciranje tajvanske industrije poluprovodnika je mnogo teže nego što zvuči.
Svi ovi faktori - ekonomski, strateški, politički, čine ubjedljiv argument za SAD i njihove saveznike da zaštite Tajvan. Niko pri zdravoj pameti ne želi rat između Amerike i Kine. Ali i sada, kao i u prošlosti, ponekad je potrebno pripremiti se za rat - da bi se sačuvao mir.
Članak je preuzet iz "Fajnenšl tajmsa"
Prevod: A. Šofranac
Bonus video:
