Da li ste čuli za milijardere i multimilionere zarobljene u podmornici nakon što su platili 250 000 dolara da bi vidjeli olupinu Titanika? Naravno da jeste. To je udarna priča u anglofonim zemljama od trenutka kada je plovilo, po imenu Titan, nestalo. Ogromni resursi su uloženi u pokušaje da se spasu putnici. Mediji su iscrpno izvještavali o svakom detalju. Milioni ljudi, uključujući i mene, pomno su pratili blogove i izvještavanje. I to je sasvim prirodno, budući da je to velika priča. Okolnosti su nezamislivo užasne da djeluju nerealno. Sve je podsjećalo na film - poput novog nastavka iz serijala "Nož u leđa". Zamislite, uključen je i milijarder Hamiš Harding. Kompanija koja proizvodi podmornicu zove se "OceanGate" (Kapija okeana): kao da su se pripremali za ogromnu kontroverzu.
Izvršni direktor kompanije OceanGate - koja je po svoj prilici hvatala dosta krivina u težnji da pravi stvari ne mareći previše za dosadne stare sigurnosne regulative - zove se Stokton Raš. Priča djeluje skoro previše nevjerovatno da bi bila istinita. Djeluje apsurdno da ljudi plaćaju opscene sume novca da bi ušli u nešto što bi moglo biti nazvano i "malena smrtonosna zamka".
Spasilački napori u slučaju brodoloma i potonuća podmornice su potpuno različiti: panična žurba da se spasi petoro bogatih ljudi naspram sleganja ramena na pomisao da je 100 djece mrtvo na dnu mora
Mada je prirodno pomno pratiti priču o Titanu, to nije jedina pomorska tragedija koja se dogodila zadnjih nedjelja. A ipak, ona je privukla neproporcionalno veliku pažnju svijeta, empatiju i resurse. Prošle nedjelje, dogodila se i jedna od najgorih tragedija u Mediteranu ikada: ribarski brod sa oko 750 ljudi, uglavnom pakistanskih i avganistanskih migranata, potonuo je na putu do Italije. Ispod palube na brodu bilo je stotinu djece. Stotinu djece. Tačan broj žrtava je nepoznat: potvrđeno je 78 mrtvih, a čak 500 se vodi kao nestalo. To su srceparajuće brojke, a ipak stotine mrtvih i nestalih migranata nijesu privukle ni približnu količinu pažnje američkih medija kao petoro bogatih avanturista.
Ne kažem da nije bilo nikakvog izvještavanja o brodolomu u Grčkoj. Naravno da je bilo. Međutim, to je blijedo u poređenju sa pažnjom koju je dobio nestanak Titana. I spasilački napori su potpuno razlikuju: panična žurba da se spasi petoro bogatih ljudi naspram sleganja ramena na pomisao da je 100 djece mrtvo na dnu mora.
Ako išta dobro može da proizađe iz ove dvije tragedije, onda se nadam da će više ljudi preispitati način na koji vrednujemo ljudske živote. Nadam se da je neprijatno jasno da je, u očima medija i tvoraca politika, jedan nestali milijarder izgleda važniji od stotina nestalih migranata
Grčka obalska straža i vladini zvaničnici, odgovarajući na kritike zbog načina na koji su postupili u tragediji, tvrde da su ljudi na brodu odbili pomoć. Aktivisti, sa druge strane, tvrde da su ljudi na brodu molili za pomoć više od 15 sati prije nego što je brod potonuo. U svakom slučaju, da li je zaista posao obalske straže da gleda u brod pun očajnih ljudi, pun nevine djece i odluči da oni ne žele pomoć? Niko nije gledao i Titan i pomislio: ah pa dobro, potpisali su da snose odgovornost i slučaju smrti, stoga nema ih svrhe spasavati.
Ponavljam, brodolom u Grčkoj je jedna od najgorih tragedija koja se ikada dogodila u Mediteranu. To govori puno budući da je Mediteran jedna velika masovna grobnica. Svake godine, desetine hiljada ljudi bježe od siromaštva i progona u nadi za boljim životom i svake godine stotine tih ljudi stradaju. Više od 1200 ljudi je preminulo u Mediteranu u 2022, a od 2014. bilo je oko 25 000 smrtnih slučajeva.
Teško je u glavi posložiti te brojke, zar ne? Teško je primiti toliku količinu muke. I upravo je u tome problem. Ukoliko vašu pažnju više okupira priča o petoro bogatih ljudi u podmornici od one o 750 ljudi koji su potonuli na ribarskom brodu, to ne znači da ste loša osoba. To je zato što je za ljudsku prirodu patnja tolikih razmjera previše; to se naziva emocionalna otupjelost. Kako izreka kaže, jedna smrt je tragedija, milion smrti su statistika.
Međutim, ljudi na tom brodu nijesu bili statistika. Oni su bili ljudska bića koja su zasluživala nešto bolje. Oni zaslužuju bolje od toga da ih navode zbirno kao "migrante". Taj izraz, kao što je "Gardijan" nedavno primijetio u uredničkom članku, "više prikriva nego što to govori o pojedincima na koje se odnosi". Oni zaslužuju istu vrstu resursa, pažnje i empatije kao i pet bogatih avanturista, koji su se više zabave radi izložili opasnosti nego što su očajnički željeli bolji život.
Još nešto: osim ako sam ozbiljno potcijenila broj milijardera koji kao da žele da umru, mislim da će ovo izvjesno vrijeme biti posljednja priča koju ćemo vidjeti o opsceno bogatim ljudima koji su nestali u podmornici. Ali plašim se da mogu skoro da garantujem da će biti još dosta priča o potonuću brodova sa migrantima.
Ako išta dobro može da proizađe iz ove dvije tragedije, onda se nadam da će više ljudi preispitati način na koji vrednujemo ljudske živote. Nadam se da je neprijatno jasno da je, u očima medija i tvoraca politika, jedan nestali milijarder izgleda važniji od stotina nestalih migranata.
Nadam se da će nas ovo primorati da razmislimo o načinu na koji se izvještava o prelascima migranata. Nadam se da će više ljudi preispitati načine na koje migrante okrivljuju za njihova stradanja, okrivljuju za potragu za boljim životom - i u kolikoj mjeri se to razlikuje od empatije prema milionerima koji su stradali u potrazi za podvodnim uzbuđenjem.
Tekst je preuzet iz "Gardijana"
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
