Kina ulazi u razdoblje znatno sporijeg ekonomskog rasta, što stvara zastrašujuću perspektivu: možda nikada neće postati bogata. Bez obzira na to hoće li druga najveća svjetska ekonomija napredovati po stopi od 3-4 odsto godišnje ili flertovati, kao što neki ekonomisti očekuju, s japanskim “izgubljenim decenijama” stagnacije, izgleda da će razočarati svoje vođe, mlade ljude i veliki dio svijeta. Donositelji odluka su se nadali da će se smanjiti jaz u razvoju Kine u odnosu na Sjedinjene Američke Države. Mladi Kinezi su išli na univerzitete kako bi se školovali za poslove u razvijenim ekonomijama. Afrika i Latinska Amerika računaju na Kinu kao kupca njihove sirovine.
“Malo je vjerovatno da će kineska ekonomija u narednoj deceniju ili dvije nadmašiti ekonomiju Sjedinjenih Američkih Država”, rekao je Dezmond Lahman, viši saradnik Američkog instituta za preduzetništvo. On očekuje usporavanje rasta na tri odsto, što će se “osjetiti kao ekonomska recesija” kad je stopa nezaposlenosti mladih već iznad 20 odsto. "To nije dobro ni za ostatak svjetske ekonomije", dodao je.
Kada je Japan započeo stagnaciju 1990-ih, već je premašio prosječni BDP po stanovniku visokorazvijenih ekonomija i približavao se nivou Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, Kina je tek iznad srednje tačke za zemlje sa prosječnim prihodima.
Rast u drugom tromjesečju od 6,3 odsto nije oduševio, s obzirom na nisku osnovicu uzrokovanu zaključavanjima zbog kovida-19 prošle godine, što povećava pritisak na kineske čelnike koji bi trebalo da se sastanu ovog mjeseca kako bi raspravljali o kratkoročnom podsticaju i dugoročnim rješenjima. Podaci od aprila do juna projektuju očekivani rast za 2023. godinu na otprilike pet odsto, sa sporijim stopama nakon toga.
Ali prosječni godišnji rast Kine iznosio je oko sedam odsto prošle decenije i više od deset odsto 2000-ih.
Ekonomisti više ne pripisuju slabu potrošnju domaćinstava i ulaganja u privatni sektor posljedicama pandemije, već govore o strukturalnim problemima. To uključuje pucanje mjehura u sektoru nekretnina koji čini četvrtinu proizvodnje i jedna je od najdubljih neravnoteža između investicija i potrošnje, zatim planinu dugova lokalnih vlasti, te čvrsti stisak Komunističke partije nad društvom, uključujući privatne kompanije.
Radna snaga i potrošačka baza Kine smanjuju se, dok se broj penzionera povećava.
"Demografski problem, žestok pad u sektoru nekretnina, teško opterećenje dugom lokalnih vlasti, pesimizam privatnog sektora, kao i napetosti između Kine i Sjedinjenih Američkih Država ne dopuštaju nam da gledamo s optimizmom prema srednjoročnom i dugoročnom rastu”, rekao je Vang Jun, glavni ekonomista u Huatai Asset Managementu.
Državna komisija za razvoj i reformu Kine (NDRC) nije odgovorila na Rojtersova pitanja o izgledima rasta, strukturalnim slabostima i planovima reformi.
Gdje je izlaz
Šef NDRC-a, Ženg Šandžie, u članku od 4. jula u službenom časopisu “Qiushi”, napravio je rijetku referencu na zamku srednje klase, rekavši da Kina treba da “ubrza izgradnju modernog industrijskog sistema” kako bi je izbjegla.
Komentarisao je borbu razvijajućih zemalja za prelaz sa nivoa srednjeg dohotka na visoki dohodak zbog rastućih troškova i opadajuće konkurentnosti.
Ekonomisti navode talase Kine kao dokaz napretka, ali veći dio njenog industrijskog kompleksa ne obnavlja se jednakom brzinom. Inostrane prodaje automobila čine samo 1,7 odsto izvoza.
“Mnogi posmatrači će pogledati neke od kompanija i reći da Kina može stvoriti sve te fantastične proizvode, tako da bi budućnost trebalo da bude svijetla. Moje pitanje je: Imamo li dovoljno tih kompanija?” rekao je Ričard Koo, glavni ekonomista u istraživačkom institutu “Nomura”.
Donositelji odluka su rekli da žele da potrošnja domaćinstva podstakne rast, ali nisu dali naznaku konkretnih koraka.
Huan Orts, ekonomista za Kinu u “Fathom Consultingu”, rekao je da podsticanje potrošačke potražnje može preusmjeriti resurse iz podrške proizvođačima koji izvoze, što djelimično objašnjava oklijevanje prema takvim reformama.
“Ne mislimo da će vlasti krenuti tim putem”, rekao je Orts, opisujući ga kao “put izlaska” iz ekonomske stagnacije.
Umjesto toga, Kina je krenula drugim smjerom.
“Zajednički prosperitet” predsjednika Si Đinpinga, protiv nejednakosti, podstakao je smanjenje plata u finansijskom i drugim sektorima. Loše gradske finansije dovele su do smanjenja plata državnim službenicima, čime se podstiče spirala deflacije.
Žao, menadžerka u banci sa sjedištem u Pekingu, osjeća da nikada neće postati bogata, njeni prihodi ostaju nepromijenjeni uprkos nekoliko unapređenja. Umjesto da naporno radi, kaže da planira da ide u penziju u svojim četrdesetima u manji, jeftiniji gradu.
“Propustila sam zlatno doba za banke”, rekla je Žao pod uslovom djelimične anonimnosti jer nije ovlašćena govoriti s medijima.
Mnogi ekonomisti su pozvali na bolju javnu zdravstvenu zaštitu, veće penzije i naknade za nezaposlenost i druge temeljne elemente sigurnosne mreže kako bi se potrošači osjećali sigurnije i manje štedili.
Savjetnik središnje banke Cai Fang pozvao je ovog mjeseca na podsticanje potrošnje, uključujući promjene u kineskim dozvolama za boravak, zbog kojih je uskraćena javna usluga milionima ruralnih migranata u gradovima u kojima rade.
Žu Ning, zamjenik dekana Šangajske napredne škole za finansije, rekao je da bi poboljšanje socijalne pomoći moglo učiniti stope rasta od 3-4 odsto održivijima.
"Posljednja prilika"
Koo je rekao da su problemi Kine izazovniji od problema s kojima se suočio Japan prije generacije, dajući donositeljima odluka prostor za greške ako iskoriste “posljednju priliku” da dostignu životne standarde razvijenih zemalja.
Prema njegovoj procjeni, Kina ima “bilansnu recesiju”, gdje potrošači i kompanije vraćaju dugove umjesto da se zadužuju i ulažu.
To, rekao je, upućuje na to kako depresije počinju i jedini lijek je “brz, znatan i trajan” fiskalni podsticaj, što nije vjerovatno s obzirom na zabrinutosti Kine zbog dugova.
Osim toga, rekao je da podsticaji moraju biti produktivni i da ih treba nadopuniti promjenama koje će omogućiti privatnom sektoru da izađe iz sjenke države, uključujući bolje odnose s izvorištima stranih investicija.
Ali, Kina bi morala promijeniti smjer.
Investicije u infrastrukturu u posljednjih nekoliko godina generisale su više dugova nego rasta.
Dok glavne ekonomije pokušavaju smanjiti zavisnost od Kine, Peking ostaje zarobljen u trgovinskim bitkama, najnovijim u vezi s metalima koji se koriste u poluprovodnicima.
“Svaki put kad SAD najavi neku politiku protiv Kine, kineska vlada predstavi ekvivalentnu. Ali Amerikanci nisu u zamci srednje klase. Kina jeste”, rekao je Koo. “Ako kineski ljudi ne ostvare svoje kineske snove, možda ćete imati 1,4 milijarde ne baš sretnih ljudi tamo, što bi moglo biti prilično destabilizujuće”.
Bonus video:
