Torbjorn Pedersen oduvijek je sanjao da bude poznati avanturista. Proveo je svoje djetinjstvo gradeći skloništa u šumi, pretvarajući se da je njegov heroj, Indijana Džons. Čak i kao odrasla osoba, nije mogao da se oslobodi osjećaja da je suđeno da dostigne veličine.
Postojao je samo jedan problem. “Rođen sam barem 100 godina prekasno”, govori preko video poziva iz svoje kuće u Kopenhagenu. “Imao sam dubok osjećaj da je sve već urađeno. Velike avanture su se dogodile u prošlosti. Sve je gotovo.”
Preokret se desio 2013. godine. Imao je 34 godine i uspješnu karijeru u pomorstvu i logistici. Upravo je kupio stan i započeo ozbiljnu vezu. Vrijeme je bilo da se odrekne dječačkih snova. Tada mu je otac poslao članak o ljudima koji su putovali u svaku zemlju na svijetu. “Nisam znao da je to moguće”, kaže. “Sigurno bih morao biti milioner.”
Ali evo običnih ljudi koji pješače, voze bicikl i stopiraju širom svijeta sa skromnim budžetima. Onda je došao njegov trenutak prosvjetljenja: “Otkrio sam da niko nikada nije otišao u svaku zemlju na svijetu potpuno bez letjenja (u jednom neprekidnom putovanju).” (Britanac Grejem Hjuz je kročio u svaku zemlju bez letjenja, ali je napravio dva prekida u putovanju iz ličnih razloga.)
Pedersen je već bio opsednut onima koji su nešto uspjeli napraviti prvi na svijetu: “Prvi koji je otišao na Sjeverni pol, Južni pol, najdublje more, najvišu planinu, najdužu rijeku.” Sada je imao priliku da postavi svjetski rekord sam. “Bio je pred mojim očima”, kaže, sjaj u očima. “To bi mogao biti Ibn Batuta, Marko Polo ... Tor Pedersen! Mogao bih postići nešto značajno u svom životu, nešto vrijedno stavljanja u knjigu, nešto vrijedno pamćenja. I to bi bila velika avantura!”
Pedersen je proveo narednih 10 mjeseci planirajući putovanje - rutu, budžet, šta ponijeti - a da pritom nikada nije donio svjesnu odluku da krene. Shvatio je da je potpuno posvećen projektu, kako ga je počeo nazivati, tek kada je odbio priliku da radi u Južnoj Americi. Postavio je sebi tri pravila: najmanje 24 sata u svakoj zemlji; nema posjeta kući; i apsolutno nema letjenja. Na njegovom spisku zemalja bile su 195 država priznatih od strane UN, plus države kao što su Kosovo i Tajvan - ukupno 203. Pretpostavljao je da će mu putovanje trajati oko četiri godine. Njegov budžet bio je 20 dolara dnevno, finansiran od ušteđevine, donacija podržavaoca i sponzorstava. Djelovao bi kao ambasador dobrih namjera za danski Crveni krst, podižući svijest o njegovom radu u 199 zemalja i podstičući ljude da daju krv. Takođe je namjeravao podijeliti nešto pozitivno o svakoj zemlji - “čak i o onima o kojima čujemo strašne stvari” - na društvenim mrežama.
Šta ga je navelo da pomisli da ima čak i nadu da će završiti tako epohalni zadatak? Odgovor: “Rođen sam da ovo uradim.”
Pedersen je do sedme godine života živio u tri različite zemlje - Danskoj, Kanadi i SAD - i provodio praznike u četvrtoj, Finskoj (njegov otac je Danac, majka Finkinja). “Dosta sam se često selio kao dijete”, kaže.
Nakon škole i poslovne škole, završio je vojni rok i postao mirovni vojnik UN, stacioniran u Etiopiji, Eritreji i Džibutiju. Ali kaže da je to bio njegova prvi posao logistike u inostranstvu nakon napuštanja vojske koji ga je zaista oblikovao. Otišao je u Libiju, tada još pod vlašću Muamera Gadafija. “Jedva da prepoznajem osobu koja je poslata u Libiju i osobu koja se vratila”, kaže. “Bio sam neiskusan, nedostajalo mi je samopouzdanja. Vratio sam se nakon dvije godine sa pravim životnim iskustvom.”
Počeo je da radi širom svijeta: u Bangladešu, Grenlandu, Arktičkom krugu, Kazahstanu i Azerbejdžanu, kao i na Floridi i u nekoliko evropskih zemalja. Takođe se obučavao za humanitarnu pomoć i volontirao u skloništu za beskućnike.
Njegovi roditelji, koji su se razveli kada je imao 15 godina, različito su reagovali na njegov projekat. Njegov otac je bio ubijeđen da baca u vodu blistavu karijeru. Pedersen mu je morao objasniti da ovo nije produžena slobodna godina; neće “sjedjeti na plaži sa dugom kosom, svirati gitaru i pušiti nešto što ne bi trebalo”. Njegova majka, koja je mlađeg Tora vodila na branje pečuraka i pričala mu priče o trolovima, prihvatila je ideju. “I ja volim da putujem”, rekla je.
Bilo je mnogo teže obavijestiti svoju djevojku, Le. Bili su zajedno manje od godinu, a sada je odlazio u samoizgnanstvo. “Imao sam prethodnog iskustva s vezama na daljinu i teško je. Pokušavao sam je upozoriti na to, istovremeno želeći da ostane”, kaže. Dogovorili su se da pokušaju.
Pedersen je napustio Dansku 10. oktobra 2013. godine, prvo se uputivši u Evropu, a zatim u Sjevernu Ameriku. “Ovi kontinenti su bili veoma laki što se tiče logistike i birokratije”, kaže. Teškoća u Evropi bila je pridržavanje budžeta. Nabavio je kartu za voz koji mu je omogućio neograničeno putovanje tokom mjesec i putovao što je brže moguće u okviru pravila od 24 sata po zemlji. “Izgubio sam oko 10 kilograma u prvom mjesecu. Preskakao sam obroke, nisam spavao mnogo. Bio sam toliko iscrpljen.” Shvatio je da je nemoguće tako brzo se kretati i odlučio se za minimum od tri dana po zemlji.
Dok je križao zemlje, prelazeći u Centralnu i Južnu Ameriku i Karibe, njegovo pravilo “neletjenja kući” počelo je da ga pogađa. “Moj prabaka je umrla i nisam mogao da se vratim na njenu sahranu”, kaže. Umro je i bliski prijatelj porodice. “Bio je na biciklu i srce mu je stalo. To je bila osoba koju nisam očekivao da izgubim.” Onda su tu bili prijatelji koji su se borili. “Imao sam ljude veoma bliske meni koji su iskusili depresiju, i nisam bio tu. Morao sam da procijenim: imaju li dovoljno podrške bez mene? Mogu li ih podržati na daljinu? Ili bih trebalo da budem tu s njima?”
Njegov odnos s Le takođe nije bio lak. “Imali smo neke teške trenutke i bili smo blizu raskida”, kaže. “Ali pronašli smo način da to popravimo. Posvetili smo više pažnje i ona je češće dolazila da me posjeti. Stvari su se dosta popravile.” Tako da je, kada je deseti put došla da ga posjeti, Pedersen zaprosio, na vrhu planine Kenija, usred snježne oluje. “Bio sam toliko nervozan i uplašen - šta ako kaže ne? Ali rekla je da.”
To je bio jedan od najljepših trenutaka cijelog putovanja. Takođe, čuva dragu uspomenu na vrh kamiona u Republici Kongu. “Bio sam na ovom kamionu dva dana, s 40 ili 50 ljudi. Bilo je sporo, puno prašine, veoma vruće i nevjerovatno neprijatno”, kaže. “Kako je sunce zalazilo, žena pored mene je počela ritmično lupati svoju flašu s vodom. Onda je počela da pjeva. Druga žena joj se pridružila, a zatim i muškarac, i odjednom cio kamion je pjevao. Bilo je predivno, moćno, emotivno - jedan od tih trenutaka kada shvatite: ne biste mogli kupiti kartu za ovo.”
Takođe je bilo nevjerovatno zadovoljstvo kada je prešao granicu koja se činila nemogućom. “Iskreno sam osjećao zadovoljstvo svaki put kada bih ušao u novu zemlju. Taj osećaj bio je najbolji na svijetu.”
Ali ako su usponi bili vrtoglavi, padovi su bili razorni. “Ponekad sam živio noćnu moru. Bilo je stotine teških kontrolnih tačaka; morao sam se oporavljati od cerebralne malarije; mnogo puta sam bio zaustavljen pod prijetnjom oružja”, kaže. “Trebalo je da sam mrtav. Trebalo je da odustanem mnogo puta.”
Postoji jedan događaj koji ga proganja, kada su ga zaustavili pijani, naoružani i neprijateljski nastrojeni muškarci u vojnoj uniformi u džungli blizu granice Kameruna/Republike Konga oko 3 sata ujutro. Nedavno je ponovo proživio to iskustvo snimajući dokumentarac. “Iznenada sam se vratio u tu situaciju; srce mi je počelo ubrzano kucati i suze su mi navrle u oči. Osjećam da se to sada opet vraća”, kaže. “Imam traumu u svom tijelu koja je toliko duboko zakopana, znam da ću imati problema s tim u nekom kasnijem trenutku. Trebam pronaći način da se s tim izborim.”
Da li je bio blizu da odustane? “Oh, da. Shvatio sam da sam sam sebe zatvorio. Bio sam u fizičkom bolu, emocionalnom bolu, nisam imao motivaciju i činilo se da svijet ne može manje brinuti o onome što radim.” Kako je našao snagu da nastavi? “Nisam želio biti osoba koja odustaje.”
Pedersen je putovao više od šest godina kada je sa Le dogovorio datum vjenčanja na Novom Zelandu. Krenuo je na put za njihovo vjenčanje, preko četvorodnevnog tranzita u Hong Kongu, u martu 2020. Možete pretpostaviti ostatak: kovid je počeo da se širi, teritorija se zatvorila i on nije napustio Hong Kong dvije godine. Ona je bila kod kuće u Danskoj, ali nakon što su se vjenčali putem interneta, uspjela je dobiti bračnu vizu i posjetiti ga 100 dana, nakon što su restrikcije olabavile. Par je kasnije imao ceremoniju na plaži u Vanuatuu, na Južnom Pacifiku.
Le je posjetila njega 27 puta, ali su i dalje proveli devet desetina svog vremena odvojeno. Opstanak njihovog odnosa pripisuje povjerenju i iskrenosti. “Vjerujem joj i to mi donosi mir. I ona zna da može vjerovati meni. Ako to povjerenje nije tu, to će otrovati odnos”, kaže.
Održavao je kondiciju na putu tako što je svakodnevno radio 30 sklekova i jedan minut daske, te trčao kada je mogao. Gdje mu je hrana najviše prijala? “Prvi put sam jeo laksu (ljuta supa sa nudlama) kada sam stigao u malajski region i oduševio sam se. Takođe sam imao neke stvarno dobre obroke u Peruu. U centralnoj Africi, dobijali biste grilovanu ribu na putu s maniokom, lukom i tajnim sosom... Bilo je fantastično.”
A najgore? “Izaberite sami. Jeo sam zmiju, psa, konja, kamila, razne insekte, kožu krave, koja je bila zaista želatinasta. Najgore bi moglo biti kozji mozak u Nigeriji; nisam previše mario za to. Nigerija je imala i fantastičnu hranu, kao što je suja - meso se sječe na male trake, peče na roštilju, prelije se ljutom papričicom, dodaju se komadići luka, i služi kao riba i pomfrit na novinama uz čačkalicu.”
Neobično je da osoba koja završava izazov bez letova tako malo govori o okolini. Da li je bio svjestan da putuje na održivi način? “Okolina nije bila motivacija, ali ponosno se osvrćem na projekat kao što je ovaj i mogu reći da je moj karbonski otisak bio minimalan”, kaže. “U 2013. godini, debata o klimi nije bila ni blizu onoga što je danas. Mislim da ljudi svakako treba da ograniče letjenje kad god mogu.” Pedersen otvoreno govori o svojoj spremnosti da leti u budućnosti - i, naravno, imao je koristi od toga što su porodica i prijatelji letjeli da ga posjete.
Ali putovanje kopnom je postalo teže, kaže, zbog povećane bezbjednosti na granicama, strožih pravila za kontejnerske brodove i nestajućih trajekata. Daje Iran kao primjer. “Bili su zbunjeni što želim da uđem kopnom kada imaju međunarodne aerodrome gdje možete dobiti vizu po dolasku. Trebalo mi je dobre tri nedjelje da je dobijem.”
Putovanje se promijenilo i na druge načine. “Prije dvadeset godina, kada sam putovao po jugoistočnoj Aziji, mahali biste tuk-tuk auto-rikši i pregovarali o cijeni. Danas koristite aplikaciju. Svijet je super-super povezan.”
Kako se približavao kraju svog putovanja, suočavao se sa izazovima. Potrajalo je mnogo duže nego što je planirao - skoro 10 godina - i, kaže, doživio je “izgaranje” i vidio šta je na drugoj strani.
“Nisam osjećao ništa kad sam stigao u posljednje dvije zemlje. Ništa uopšte. Osmijesi koje sam objavljivao na internetu bili su lažni.” Odabrao je sporu, 33-dnevnu plovidbu kući s Maldiva da se pripremi. “Posljednja tri dana, dok sam se približavao luci Arhus, nikada nisam imao više sumnji u životu: ‘Šta ako nikoga nije briga?’”
Sišao je niz pristajalište 23. maja 2023. godine gdje su ga sačekali supruga, otac, dvije sestre, razni novinari i 150 dobroželatelja. “Ljudi su došli iz inostranstva da budu tu jer su želeli svjedočiti istoriji. Bilo je toliko ljubavi i podrške.” Kaže da je njegov doček bio “sjajan”, ali možda nakon decenije odsutnosti, nikada ne bi moglo biti dovoljno. “Moglo je biti desetine hiljada ljudi, znate, ali bilo je 150 ljudi i bilo je lijepo i pozitivno i dobro.” Pauzira. “A onda su se moje sumnje vratile. Ali sada počinjem da shvatam stvari.”
Kakve velike lekcije je naučio tokom svojih putovanja? “Mi smo mnogo sličniji nego što bi iko ikada povjerovao. Ali tako brzo primijetimo razlike.” Većina ljudi, prema njegovom mišljenju, je dobra. “Vjerovatno je da ako vam je potrebna pomoć, a to nije previše skupo za njih, ljudi će vam pomoći. Vrlo je malo ljudi koji aktivno žele da vam naude. Mogu definitivno reći da sam imao pomoć i podršku od nekoga u svakoj zemlji na svijetu.”
Ipak, bio je optimističniji u vezi sa budućnošću čovječanstva prije pandemije. “A onda sam vidio bogate ljude kako kupuju sve vakcine. I dalje ima mnogo zemalja koje tek sada dobijaju svoje kovid vakcine. To mi slama srce.” Moć i novac, po njegovom mišljenju, mogu pokvariti svakoga.
Ako išta, njegova potraga da postane herojski istraživač naučila ga je da se oslanja na druge. “Rješenje nije nužno u vama. Mnoga rješenja u životu se pronalaze kroz druge ljude. Ako osjećate da ste stigli do kraja puta, jednostavno još niste sreli pravu osobu”, kaže. “Možda ćete morati pokušati sa 1.000 zatvorenih vrata, ali uvijek negdje postoji otvorena vrata. Nikada, ali nikada ne odustajte.”
Prevod: S.K.
Bonus video:
