Dok je predsjednik SAD Džo Bajden boravio u Izraelu, u naporu da demonstrira čvrstu američku podršku toj zemlji, predsjednik Rusije Vladimir Putin je bio u Pekingu, pokušavajući da pokaže njegovo partnerstvo “bez granica” sa kineskim liderom Sijem Đinpingom.
Ove dvije posjete pokaziju u kolikoj mjeri se globalni politički pejzaž promijenio usljed ruske invazije na Ukrajinu, i kako se taj pejzaž u svom punom svjetlu manifestuje u Gazi.
Rusija, Kina i Iran su već formirali novu osovinu u vezi sa Ukrajinom, koju su sprovodili diplomatski, ekonomski, strateški pa čak i ideološki. Rusija se oslanja na oružje iz Irana i diplomatsku podršku iz Kine u borbi u Ukrajini. Iran je izolovan i raduje se novim trgovinskim partnerima i svakom izvoru međunarodnog legitimiteta. Kina, čija ekonomija posrće, uštedjela je milijarde dolara uvozom rekordnih količina nafte iz država pod zapadnim sakcijama, poput Rusije i Irana.
Zajedno, oni su pronašli zajednički ideološki cilj u odbacivanju i prkosu Sjedinjenim Državama u ime reforme postojećeg međunarodnog poretka kojim od Drugog svjetskog rata dominira Zapad.
Dok to rade, oni ne kriju ogorčenost zbog načina na koji su se stvari odvijale u prošlosti. Svaka strana u onoj drugoj vidi licemjerje i sve više primoravaju druge zemlje da izaberu stranu.
Rat između Izraela i Hamasa, i rastuća kriza naročito nakon smrtonosne eksplozije u bolnici, naglasile su sve dublje razlike između Zapada sa jedne i Rusije i Kine sa druge strane.
Te razlike se ne odnose samo na to ko snosi krivicu za eskalaciju nasilja. One se takođe tiču i suprotstavljenih pogleda na pravila globalnih odnosa i na to ko ima privilegiju da ih definiše.
“Ovo je još jedan konflikt koji podstiče polarizaciju između zapadnih demokratija i autoritarnog tabora Rusije, Kine i Irana”, kazao je Ulrih Špek, njemački analitičar. “Ovo je još jedan trenutak geopolitičkog razjašnjavanja, poput Ukrajine, u kojem države treba da se pozicioniraju”.
Rusija, uz pomoć Kine, svoju invaziju na Ukrajinu opisuje kao odbranu od zapadnog podrivanja tradicionalne sfere kulturološke i političke dominacije Moskve. SAD i Ukrajina opisuju ruski rat kao agresivni napor za rekolonijalizaciju koja predstavlja kršenje međunarodnih normi i suvereniteta.
Zapad sa jedne strane i Rusija i Kina sa druge međusobno se optužuju za licemjerje i sve više očekuju od ostalih država da jasno zauzmu stranu
Kada je u pitanju Bliski istok, vjerovatno ne postoji region gdje je prava priroda ovih suprotstavljenih stavova očiglednija.
Rusija i Kina su odbile da osude Hamas. Oni su umjesto toga kritikovali izraelsko ponašanje prema Palestincima, naročito njihovu odluku da prekinu snabdijevanje Gaze vodom i strujom i tamošnje stradanje civila. Pozvali su na međunarodno posredovanje i prekid vatre prije nego što je rat, prema mišljenju Izraela, u potpunosti počeo.
Nakon užasa u utorak veče, kada su stotine Palestinaca navodno stradale u napadu nakon što su se od izraelskog bombardovanja sklonili u bolnicu u Gazi, Rusija i Kina su pojačale pozive na donošenje UN rezolucije i hitni prekid vatre. Prema agenciji RIA novosti, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov, nazvao je eksploziju “zločinom” i “činom dehumanizacije” i kazao da će Izrael morati da pokaže satelitske snimke kako bi dokazao da ne stoji iza napada.
Uprkos tome što Izrael odbacuje odgovornost za eksploziju, žestoke reakcije među Palestincima i običnim Arapima učinile su Bajdenovu posjetu značajno neprijatnijom.
Njegovi planovi da se sastane sa izraelskim i arapskim liderima, uključujući Mahmuda Abasa, predsjednika Palestinskih vlasti, su raspršeni i značajno mu je otežano da nastupi kao iskreni posrednik.
Našao se pod pritiskom da ubijedi Izrael da omogući ulazak humanitarne pomoći, kao i snabdijevanje vodom i strujom, u Gazu. Takođe se od njega očekivalo, prema riječima izraelskih zvaničnika, da politički ranjenog izraelskog predsjednika Benjamina Netanjahua spriječi da pretjerano reaguje na način koji bi naudio dugoročnijim američkim interesima u regionu, kao i interesima Izraela.
Za Putina, rat predstavlja još jednu priliku za likovanje, dok okrivljuje Vašington za taj konflikt. “Mislim da će se mnogi ljudi složiti sa mnom da je ovo jasan primjer neuspjeha politike Sjedinjenih Država na Bliskom istoku”, koji, “zanemaruje palestinske interese”.
Kina je već demonstrirala ambiciju da proširi svoj uticaj na Bliski istok posredujući u iznenadnom približavanju Irana i Saudijske Arabije ove godine; Peking želi da se predstavi kao pošteni posrednik u poređenju sa Vašingtonom.
Kineski šef diplomatije, Vang Ji, kazao je da su postupci Izraela već prevazišli samoodbranu i prerasli u kolektivno kažnjavanje Palestinaca u Gazi.
Rusija i Kina su stale na stranu palestinskog naroda koji traži oslobođenje i samoopredjeljenje, dok u očima Vašingtona, upravo oni to uskraćuju Ukrajincima, Tibetancima, Ujgurima pa čak i Tajvancima.
Oklijevanjem da optuže Hamas i nastojanjem da se povežu s palestinskim ciljem, i Rusija i Kina računaju na rasprostranjen stav na takozvanom Globalnom jugu i u velikom dijelu Evrope.
Za njih, Izrael je taj koji sprovodi kolonijalističku politiku okupacijom Zapadne obale, ohrabrivanjem jevrejskih naseljenika na palestinskoj zemlji i izolacijom 2,3 miliona ljudi u Gazi, koji su čak i u normalnim okolnostim podvrgnuti strogom ograničavanju sloboda.
Globalni jug, termin koji se odnosi na zemlje u razvoju, ključna je oblast u novom takmičenju između Zapada i kinesko-ruske alternative, kazala je Hana Note, direktorka za euroazijski program u Džejms Martin centru za sprečavanje širenja oružja.
Ona kaže da se sa tačke gledišta mnogih na Globalnom jugu “SAD bore protiv Rusije, okupatora Ukrajine, ali kada je u pitanju Izrael, SAD je na strani okupatora, i Rusija igra na tu kartu”.
Rusija i Kina su stale na stranu palestinskog naroda koji traži oslobođenje i samoopredjeljenje, dok u očima Vašingtona, upravo oni to uskraćuju Ukrajincima, Tibetancima, Ujgurima pa čak i Tajvancima
Rusija takođe vidi koristi od apelovanja u ime Palestinaca na širu arapsku javnost u zemljama kao što su Egipat, Jordan i onih u Zalivu koji ne vole Hamas ili Muslimansko bratstvo, koje imaju pristojne odnose sa Vašingtonom i Izraelom, i koje ne žele da prihvate palestinske izbjeglice iz Gaze.
Ti saveznici mogu biti relativno mirni dok Izrael bombarduje Gazu, ali to će sada nakon bombardovanja bolnice i bijesa njihove javnosti biti znatno teže. Ipak, oni su takođe zadovoljni kada vide da se SAD vojnom silom tako snažno nameću u ragionu na strani stabilnosti. Vašington je poslao dva nosača aviona kako bi jasno stavio do znanja Hezbolahu, možda najvažnijem klijentu Irana, da ne pokušava da otvori drugi front protiv Izraela iz južnog Libana.
Rusija je uvijek zamjerala Vašingtonu dominaciju na Bliskom istoku i mirovnim procesima i imala bi koristi kada bi rat protiv Hamasa usporio ili čak uništio Bajdenove napore da učvrsti odnose sa Saudijskom Arabijom, uključujući možda i međusobni sporazum o odbrani, u zamjenu za normalizaciju odnosa između Saudijske Arabije i Izraela, kazala je Note.
“Sjedinjene Države su skrajnule Rusiju svojom podrškom Abrahamovim sporazumima” između Izraela i zalivskih država, “a Rusija ne voli kada je skrajnuta”, kazala je ona. “Ukoliko normalizacija bude podrivena, to bi bila još jedna korist sa stanovišta Moskve”.
Budući da je već bliska sa Sirijom i uticajna u Libiji, Rusija se takođe približila Iranu, glavnom sponzoru Hamasa: To je naročito bitno usljed pritiska rata u Ukrajini imajući u vidu da je Rusija tražila iransko oružje, rakete i dronove. Međutim, interesi Irana i Rusije u regionu nijesu isti.
Iran voli obmane, gerilske kampanje i posrednike, ali ne voli ratove
Moskva ne želi da se rat u Gazi pretvori u regionalni rat, jer bi neizbježno naudio ako ne i uvukao Liban i Siriju, gdje Rusija ima vojne baze koje su joj važne za njeno projektovanje moći.
“Dok traje rat u Ukrajini, Rusi nemaju kapaciteta za to”, kazala je Note. “Ukoliko dođe do šireg regionalnog rata, i SAD čvrsto stanu uz Izrael, Rusija će morati dodatno da se približi Iranu, a ja ne mislim da Rusija želi da bira strane u tom regionu”.
Naravno, ukoliko rat između Hamasa i Izraela odvuče pažnju Vašingtona sa ruskog rata u Ukrajini, i preusmjeri ionako nategnutu američku pomoć u vidu oružja poput raketne odbrane i artiljerijske municije iz Ukrajine ka Izraelu, to je dodatna korist za Moskvu.
Kina takođe ima važnu ulogu u svjetlu poziva Iranu da se pridruži klubu zemalja u razvoju poznatom kao BRIKS, koji želi biti jedna vrsta saveza protiv zapadne hegemonije u međunarodnom sistemu. Ipak, ovaj rat takođe ističe “hegemonistički projekat Irana u regionu”, kazao je Špek - težnju za dominacijom koja nužno ne služi interesima ni Rusije ni Kine, i na koju sve oštrije odgovaraju i Izrael i SAD.
Iz tog razloga, “uvjeren sam da Iran ne želi rat u ovom trenutku”, kazao je Ori Goldberg, ekspert za Iran u Lauder školi upravljanja, diplomatije i strategije na Rajman univerzitetu. “Iran voli obmane, gerilske kampanje i posrednike, ali ne voli ratove”, dodao je. “Oni su voljni da podrža arapske borce, ali nijesu voljni da se bore”.
Tekst je preuzet iz “Njujork tajmsa”
Prevod: N.B.
Bonus video:
