Razlog zašto strancima može biti teško da shvate rat između Hamasa i Izraela je taj što se tri rata odvijaju u isto vrijeme: rat između izraelskih Jevreja i Palestinaca koji je pogoršala jedna teroristička grupa, rat unutar izraelskog i palestinskog društva za budućnost i rat između Irana i njegovih zastupnika i Amerike i njenih saveznika.
Međutim, prije nego što se zadubimo u te ratove, najvažnija stvar koju treba imati na umu o njima je da postoji jedna formula koja može maksimalno da poveća šanse da sile pristojnosti prevladaju u sva tri. Mislim da je to formula koju predsjednik Džo Bajden forsira, čak i ako sada ne može sve to da iznese javno - i svi mi bi trebalo da to poguramo sa njim: da Hamas bude pobijeđen; da bude pošteđeno što je moguće više civila u Gazi; da izraelski premijer Benjamin Netanjahu i njegovi ekstremistički saveznici budu zbačeni; da se vrate svi taoci; da Iran bude odvraćen; i da Palestinska uprava na Zapadnoj obali ponovo ojača u partnerstvu sa umjerenim arapskim državama.
Posebnu pažnju bi trebalo obratiti na ovu posljednju tačku: obnovljena Palestinska uprava je kamen temeljac za trijumf snaga umjerenosti, koegzistencije i pristojnosti u sva tri rata. To je kamen temeljac za oživljavanje dvodržavnog rješenja. To je kamen temeljac za stvaranje stabilne osnove za normalizaciju odnosa između Izraela, Saudijske Arabije i šireg arapsko-muslimanskog svijeta. I to je kamen temeljac za stvaranje saveza između Izraela, umjerenih Arapa, Sjedinjenih Država i NATO-a koji može da oslabi Iran i njegove zastupnike Hamas, Hezbolah i Hute - od kojih niko nema dobre namjere.
Nažalost, kako je vojni dopisnik “Hareca” Amos Harel objavio u utorak, Netanjahu je “blokiran od strane ekstremne desnice i doseljenika, koji vode sveobuhvatni rat protiv ideje bilo kakvog učešća palestinskih vlasti u Gazi uglavnom iz straha da će SAD i Saudijska Arabija iskoristiti takav potez za ponovno pokretanje političkog procesa i zalaganje za dvodržavno rješenje na način koji će zahtijevati od Izraela da napravi ustupke na Zapadnoj obali. Dakle, Netanjahu je, “pod pritiskom svojih političkih partnera, zabranio bilo kakvu diskusiju o ovoj opciji”.
Ako je Netanjahu zarobljenik svoje političke desnice, Bajden treba da bude veoma oprezan da ne postane Bibijev zarobljenik. To nije način da se pobijedi u ova tri rata odjednom.
Prvi i najočigledniji od njih tri je posljednja runda vjekovne bitke između dva autohtona naroda - Jevreja i Palestinaca - oko iste zemlje, ali sada sa preokretom: Ovog puta palestinsku stranu ne predvodi Palestinska uprava, koja se još od Osla zalaže za postizanje dvodržavnog rješenja na osnovu granica koje su postojale prije rata 1967. godine. Predvodi je Hamas, militantna islamistička organizacija posvećena iskorjenjivanju bilo koje jevrejske države.
Hamas je 7. oktobra krenuo u rat uništenja. Jedine mape koje je nosio nisu bile o dvodržavnom rješenju, već o tome kako pronaći najviše ljudi u izraelskim kibucima i ubiti ili kidnapovati ih što je više moguće.
Iako ne sumnjam da je okončanje Hamasove vladavine u Gazi - nešto za šta svaki sunitski arapski režim osim Katara tiho navija - neophodno da bi se i stanovnicima Gaze i Izraelcima dala nada u bolju budućnost, ukupni izraelski ratni napor će biti delegitimizovan i postati neodrživ ukoliko Izrael to ne učini sa mnogo većom brigom za palestinske civile. Invazija Hamasa i hitna izraelska kontrainvazija izazivaju humanitarnu katastrofu u Gazi koja samo naglašava koliko je Izraelu potreban legitimni palestinski partner koji bi pomogao u upravljanju Gazom dan poslije.
Ako je Netanjahu zarobljenik svoje političke desnice, Bajden treba da bude veoma oprezan da ne postane Bibijev zarobljenik
Drugi rat, veoma povezan sa prvim, je borba unutar palestinskog i izraelskog društva oko njihovih dugoročnih vizija.
Hamas tvrdi da je ovo etnički/vjerski rat između prvenstveno muslimanskih Palestinaca i Jevreja, a njegov cilj je islamska država u cijeloj Palestini od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. Za Hamas, pobjednik uzima sve.
Postoji odraz Hamasovih ekstremističkih stavova na izraelskoj strani. Jevrejski supremacistički naseljenici zastupljeni u Netanjahuovom kabinetu ne prave razliku između Palestinaca koji su prihvatili Oslo i onih koji podržavaju Hamas. Oni sve Palestince vide kao potomke Amaličana. Kao što je časopis “Mozaik” objasnio, Amaličani su bili pleme pustinjskih pljačkaša koji se često spominju u Bibliji koji su naseljavali današnji sjeverni Negev, blizu pojasa Gaze, i živjeli od pljačke.
Možda nije iznenađujuće, dakle, da neki jevrejski naseljenici jednostavno ne mogu da prestanu da pričaju o obnovi naselja u Gazi. Oni žele veliki Izrael od rijeke do mora. Netanjahu je prihvatio ove krajnje desničarske stranke i njihov plan da formiraju njegovu vladu i sada ne može da ih izbaci a da ne izgubi kontrolu vlasti.
U svakoj zajednici, međutim, imate i one koji ovaj rat vide kao poglavlje političke borbe između dvije nacionalne države, od kojih svaka ima različito stanovništvo koje vjeruje u teoriju da rat ne mora da se završi tako što će pobjednik odnijeti sve. Oni predviđaju podjelu zemlje na palestinsku državu sa muslimanima i hrišćanima - pa čak i Jevrejima - na Zapadnoj obali, u Gazi i istočnom Jerusalimu, koja mirno koegzistira zajedno sa izraelskom državom sa sopstvenom mješavinom Jevreja, Arapa i Druza.
Izraelski ratni napor će biti delegitimizovan i postati neodrživ ukoliko Izrael to ne učini sa mnogo većom brigom za palestinske civile
Ti koji se zalažu za dvije države trenutno su u defanzivi u obje zajednice u svojoj borbi sa pobornicima jedne države. Stoga je u najvećem interesu SAD i svih umjerenih da se vrati alternativa po modelu dvije države. To će zahtijevati obnovljenu Palestinsku upravu koja je očišćena od korupcije i antisemitskog podstrekavanja u udžbenicima, i koja ima pouzdane vladajuće i bezbjednosne snage. Tu bi države poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, zajedno sa SAD, trebalo da se odmah uključe.
Bilo kakvo dvodržavno rješenje u nastavku je nemoguće bez kredibilnih, legitimnih palestinskih vlasti u koje Izrael vjeruje da će poslije Hamasa upravljati Gazom i Zapadnom obalom. Ali to ne zahtijeva samo pristanak Izraela, već zahtijeva i od Palestinaca da se organizuju. Da li su tome dorasli?
Bez toga je takođe nemoguća pobjeda i u trećem ratu. Taj treći rat me najviše plaši.
To je rat između Irana i njegovih posrednika - Hamasa, Hezbolaha, Huta i šiitskih milicija u Iraku - protiv Amerike, Izraela i umjerenih arapskih država Egipta, Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Bahreina.
U tom ratu se ne radi samo o hegemoniji, sirovoj moći i energetskim izvorima, već takođe i o vrijednostima. Izrael, u najboljoj svojoj varijanti, i Amerika, takođe u najboljoj svojoj varijanti, predstavljaju promovisanje zapadnih humanističkih koncepata osnaživanja žena, multietničke demokratije, pluralizma, vjerske tolerancije i vladavine prava - koji su direktna prijetnja iranskoj mizoginoj islamističkoj teokratiji, koja na dnevnoj bazi demonstrira svoju bezobzirnu spremnost da zatvori ili čak ubije iranske žene zbog toga što ne pokrivaju kosu dovoljno.
Bilo kakvo dvodržavno rješenje je nemoguće bez kredibilnih, legitimnih palestinskih vlasti u koje Izrael vjeruje da će poslije Hamasa upravljati Gazom i Zapadnom obalom
Iako arapski saveznici Amerike i Izraela nijesu demokratije - i ne žele da budu - njihovi lideri se udaljavaju od starog modela izgradnje legitimiteta kroz otpor - otpor prema Izraelu, prema Americi, Iranu i šiitima koje podržava Iran - i približavaju izgradnji legitimiteta u osnaživanju svog naroda (kroz obrazovanje, vještine i sve veću svijest o životnoj sredini) kako bi mogli ostvariti svoj puni potencijal.
To nije u programu Irana. Dimenzija sirove moći se odnosi na to ko će biti hegemon, odnosno alfa mužjak u regionu - šiitski Iran, vezan za Rusiju koji širi svoj uticaj u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu ili većinski sunitska Saudijska Arabija u tihom savezu sa Bahreinom, UAE, Jordanom, Egiptom i Izraelom koje sve podržava Amerika. U tom trećem ratu, cilj Irana je da istjera Sjedinjene Države sa Bliskog istoka, da uništi Izrael i da zastraši sunitske arapske saveznike Amerike i potčini ih svojoj volji.
U ovom ratu, Amerika svoju moć projektuje kroz naše dvije grupe nosača aviona koje su sada stacionirane na Bliskom istoku. U međuvremenu, Iran nam se suprotstavlja onim što ja nazivam “kopnenim nosačima” - mrežom posrednika u Libanu, Siriji, Gazi, na Zapadnoj obali, Jemenu i Iraku koji služe kao platforma za raketne napade na američke snage i Izrael koji su jednako smrtonosni kao oni sa naših nosača aviona.
Ovaj treći rat je počeo da eskalira 14. septembra 2019, kada je Iran pokrenuo smjeli neisprovocirani napad dronovima na Abikaik i Kurais, dva velika postrojenja za procesuiranje nafte kompanije Saudi Aramko. Administracija Donalda Trampa nije učinila ništa. “To je bio napad na Saudijsku Arabiju, to nije bio napad na nas”, kazao je Tramp. Proiranska hutska milicija u Jemenu je 17. januara 2022. godine napala Ujedinjene Arapske Emirate projektilima i dronovima, izazvavši požar blizu aerodroma Abu Dabi i eksplozije cisterni sa gorivom u kojima su stradale te osobe. Ponovo, SAD nijesu reagovale.
Stoga, ne iznenađuje što se Hamas 7. oktobra usudio da pokrene ubilački napad na zapadnoj granici Izraela; ubrzo nakon što je iranski posrednik Hezbolah počeo svakodnevne raketne napade duž sjeverne izraelske granice; a Huti počeli da lansiraju dronove na južni dio Izraela, takođe zauzimajući jedan brod u Crvenom moru i napadajući još dva.
Vjerujem da stisak kojim iranski klerikalni režim koji mrzi Jevreje drži Izrael sa zapada, sjevera i juga predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Izrael. Sve što treba Iranu jeste da Hamas, Hezbolah i Huti jednom dnevno ispale raketu na Izrael i desetine hiljada Izraelaca će odbiti da se vrate u svoje domove duž graničnih oblasti koje su pod vatrom. Država će se smanjivati - ili možda čak i gore od toga.
Uzmite na primjer istraživanje izraelskog ekonomiste Dena Ben-Davida, koji je na čelu Šoreš institucije za socioekonomska istraživanja na Univerzitetu u Tel Avivu. U jednoj zemlji od devet miliona stanovnika u kojoj ortodoksni Jevreji predstavljaju 21 odsto izraelskih prvaka, a 23 odsto su izraelski Arapi, koji pohađaju hronično loše finansirane javne škole bez dovoljno kadra, Ben David ističe da je “manje od 400. 000 ljudi odgovorno za to da Izrael ostane dio razvijenog svijeta”.
Govorimo o vodećim izraelskim istraživačima, naučnicima, tehnolozima, programerima i inovatorima koji pokreću ekonomiju i odbrambenu industruju ove start-ap države. Danas, velika većina je izuzetno motivisana i podržava izraelsku vladu. Međutim, ukoliko Izrael ne može da održi stabilne granice ili linije pomorskog saobraćaja, neki od ovih 400. 000 će emigrirati.
“Ukoliko kritična masa odluči da ode, posljedice za Izrael će biti katastrofalne”, kazao je Ben-David. “Na kraju krajeva “2017. godine 92 odsto ukupnog prihoda od poreza na dohodak došlo je od svega 20 odsto odraslih osoba” - pri čemu su tih 400.000 ljudi odgovorni za stvaranje motora bogatstva koji su generisali tih 92 odsto.
Ukoliko Iranu ovo prođe, njegova sklonost da pritiska rivala preko svojih kopnenih nosača samo će rasti. Izrael može pružiti žestoku borbu i sposoban je za udare duboko u Iran. Međutim, da bi konačno slomio sve jači stisak Irana, Izraelu su potrebni saveznici iz Sjedinjenih Država, NATO-a i umjerenih arapskih država. A Sjedinjenim Državama, NATO-u i umjerenim arapskim zemljama je potreban Izrael.
Izrael i njegova američka podrška ne mogu stvoriti održivi posthamasovski regionalni savez ili trajno stabilizovati Gazu dok Benjamin Netanjahu vlada kao premijer Izraela
Međutim, takav savez neće biti ostvaren ukoliko Netanjahu ostane pri svojoj politici podrivanja Palestinske uprave na Zapadnoj obali - kojom suštinski gura Izrael i njegovih sedam miliona Jevreja da na neodređeno vrijeme kontrolišu pet miliona Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali. Proameričke snage u regionu i Džo Bajden ne mogu i neće učestvovati u tome.
Dakle završavam tamo gdje sam i počeo, samo se sada nadam da su tri stvari potpuno jasne.
1. Ključ za pobjedu u sva tri rata je umjerena, efikasna i legitimna Palestinska uprava koja može zamijeniti Hamas u Gazi, biti aktivni i kredibilni partner za dvodržavno rješenje sa Izraelom i time omogućiti Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim muslimanskim državama da opravdaju normalizaciju odnosa sa jevrejskom državom i izoluju Iran i njegove pristalice.
2. Najveći problem su Hamas i Netanjahuova ekstremno desna koalicija koji odbijaju da učine bilo što za obnovu, a kamoli širenje uloge Palestinske uprave.
3. Izrael i njegova američka podrška ne mogu stvoriti održivi posthamasovski regionalni savez ili trajno stabilizovati Gazu dok Benjamin Netanjahu vlada kao premijer Izraela.
Autor je kolumnista “Njujork tajmsa”. Dobitnik je tri Pulicerove nagrade. Napisao je sedam knjiga, uključujući “Od Bejruta do Jerusalima”, za koju je dobio Nacionalnu književnu nagradu
Priredile: A.Š., N.B.
Bonus video:
