Kada je vlasnik jednog noćnog kluba u Kijevu pozvao muzičare sa Zapada da sviraju u Ukrajini, dugo prije rata, nije bilo mnogo zainteresovanih.
Međutim, jedan Amerikanac iz Bostona, Mirza Ramić, prihvatio je poziv i trajno se sprijateljio sa vlasnikom kluba Tarasom Kimčakom.
“Stalno sam se vraćao”, rekao je Ramić (40) u intervjuu za “Njujork tajms” u klubu “Mezanin”, gdje se pripremao za nastup tokom nedavne turneje u Ukrajini.
Ta zemlja je “jedno je od mjesta koje me je najbolje dočekalo i najviše podržalo moju muziku”, izjavio je za američki list. I zato, posebno nakon ruske invazije prije dvije godine, imao je želju da dođe sada i pokaže podršku u teškim vremenima.
Umjetnost i kultura tokom rata su jedne od najvažnijih stvari koje održavaju ljude jer im daju osjećaj ljudskog dostojanstva
Ramić je rođen u Bosni i sa 11 godina je izgubio je oca u granatiranju rodnog Mostara. Godinama je bio izbjeglica i selio se iz zemlje u zemlju sa majkom koja se mučila da nađe način da prežive.
Živjeli su u Zagrebu, Tunisu i Pragu, prije nego što su se preselili u Sjedinjene Američke Države, prvo u Arizonu, a zatim u Boston. Tamo je završio školu i započeo karijeru kao muzičar, osnovao elektronski bend “Arms and Sleepers” sa kolegom sa fakulteta Maksom Luisom.
Jesenas se kao samostalni muzičar vratio sviranju u Kijevu i još dva grada, ne mareći za prijetnju raketnim udarima. On priređuje besplatne koncerte jer osjeća obavezu da bude uz svoje ukrajinske fanove.
“Umjetnost i kultura tokom rata su jedne od najvažnijih stvari koje održavaju ljude jer im daju osjećaj ljudskog dostojanstva”, rekao je Ramić. “Oni takođe imaju pravo na to u teškim vremenima”.
Ramić ima i mnogo ruskih fanova, kao i ruskih prijatelja, uključujući svog promotora u Moskvi, koji je napustio svoju domovinu u znak protesta protiv rata u Ukrajini. Rekao je da je pokušao da zamisli tu dilemu u ličnom kontekstu, kako bi se on kao Bosanac osjećao prema Srbinu koji je bio protiv rata. Ali je nakon invazije odlučio da ne svira u Rusiji iz poštovanja prema Ukrajincima.
“Otići tamo, simbolično, u ovom trenutku, ne bi bilo ispravno”, rekao je.
Jedina konstanta u njegovom životu je muzika i ona je bila spasonosna u suočavanju sa traumatičnim životnim iskustvima.
Ramić je u intervjuu za “Tajms” govorio o svom izbjegličkom i imigrantskom životu, o gubitku oca i osjećaju otuđenja i nepripadanja bilo gdje.
“Za mene je muzika način da se nosim sa tim ključnim sjećanjima”, rekao je.
Njegova majka Selma, profesorka klavira, podučavala ga je klasičnom klaviru tokom njihove izbjegličke odiseje, i nadala se da će Mirza postati koncertni pijanista. Međutim, u tinejdžerskim godinama je odustao od četiri sata dnevnog vježbanja klavira kako bi se fokusirao na studije, i umjesto toga se okrenuo sviranju klavira i klavijatura u bendovima tokom srednje škole i fakulteta.
On je studirao istoriju i politiku istočne Evrope na Bowdoein koledžu u Mejnu i međunarodne odnose na master programu Flečer fakulteta na Univerzitetu Tufts, podstaknut željom da razumije geopolitiku koja čini pozadinu njegovog života.
Ipak, u tom procesu se suočio sa sopstvenim bolom. U kratkom dokumentarnom filmu “To Tell a Ghost”, koji je snimio prije nekoliko godina, opisao je šok koji je osjećao kada bi razgovor u razredu prešao na ratove bivše Jugoslavije.
“Sjećam se kako sjedim u učionici, pijem kafu - kao i svi ostali - i odjednom se smrzavam iznutra”, rekao je u filmu. Kazao je da nije mogao da učestvuje u diskusiji.
Između kurseva, svirao je u jednom rok bendu a 2006. godine je osnovao “Arms and Sleepers” (oružje i spavači) sa Luisom. Bio je to posebno partnerstvo, kako kaže, između Ramića, rođenog Muslimana, i Luisa, koji je Jevrej, a sada predaje etiku na Univerzitetu Jejl. Naziv benda odražava Ramićev pogled na rat u Bosni, i odnosi se na mnoge koji su mahali oružjem, i druge koji su malo toga činili da to zaustave. “Svijet je spavao”, rekao je.
Imao je devet godina kada je izbio rat u Mostaru i sjećanja na taj period su duboko usađena.
“Nebo puno raketa”, rekao je u razgovoru za “Tajms”. “Tenk je ušao u našu ulicu, pored naše kuće.” On se prisjetio kao je gledao tenk kroz prozor kuhinje. “To je bilo teror.”
Kako se sukob pojačavao, njegov otac Ibrica, stomatolog, poslao je suprugu i sina u izbjeglički konvoj za žene i djecu. On je ostao u Mostaru da brine o njihovoj imovini i poginuo je naredne godine, u septembru 1993, kada je granata pala na ulicu ispred njihove kuće.
Naziv benda odražava Ramićev pogled na rat u Bosni, i odnosi se na mnoge koji su mahali oružjem, i druge koji su malo toga činili da to zaustave
Gubitak oca, s kojim je bio vrlo blizak, ostao je najveća trauma za Ramića. To ga je odvojilo od domovine i on se još bori s dubokom tugom i ponekad depresijom.
To ga je nedavno navelo da savjetuje par ukrajinskih prijatelja da se ne prijave u vojsku. “Bićete korisniji svojoj zemlji ako ostanete živi”, rekao im je. “I za sljedeću generaciju ljudi, poput vašeg djeteta, biće mnogo zdraviji i jači da nešto promijenite, ako ostanete živi.”
Da je njegov otac preživio, vjerovatno bi se vratio u Bosnu, rekao je Ramić. Njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva preživio je rat u Bosni i još živi u Mostaru, gdje radi i izdržava porodicu, ali Ramić, američki državljanin, kaže da sumnja da bi se vratio da živi tamo.
“Emocionalno je previše teško”, rekao je. “Negdje sam između. Ne osjećam se baš kao Amerikanac, a ne osjećam se ni kao Bosanac”.
On i njegova majka su dolazili u Mostar u posjete, uključujući u septembru za 30. godišnjicu smrti njegovog oca. Ispričao je da je veći dio grada još u ruševinama i da nikad nisu obnovili porodičnu kuću. Krov je popravljen zahvaljujući evropskoj pomoći, ali stomatološka oprema njegovog oca i druge stvari stoje netaknute, prekrivene prašinom, kao što su bile na dan kada je stradao.
Ramić se preselio u Berlin 2020. godine i provodi vrijeme u drugim evropskim zemljama. Komponovao je u Letoniji tokom pandemije, i u Španiji organizovao pomoć Ukrajini u februaru 2022. godine na početku invazije. On ističe da mu se Evropa čini bližom njegovim korijenima nego Amerika.
“Puno muzike koju stvaram - i možda je to razlog zašto imao odjeka kod ljudi u mjestima poput Ukrajine - je takva da je nekako između”, kaže. “Radi se o pripadanju, ili nepripadanju i o shvatanju ko si, i da možda dođeš do spoznaje da si to samo ti i to je to”.
“Njujork tajms” piše da je njegova muzika elektronska, praćena kinematografskim video zapisima koji kombinuju snimke dokumentarnih filmova sa kaleidoskopskim, kompjuterski generisanim elektronskim vizuelnim elementima, često s jakom političkom porukom. On se često suočava s nasiljem i tragedijama oko sebe - od vremena kada je radio sa rizičnom omladinom na južnoj strani Čikaga, do protesta “Black Lives Matter”, do rata u Ukrajini od njegovih početaka 2014. godine kada su separatisti preuzeli vlast u djelovima istične oblasti te zemlje.
Sa 13 izdatih albuma, Ramić ima posvećenu publiku i pronašao je način da živi od svoje muzike. Nastupao je, intenzivno igrajući iznad klavijatura, pred oko 200 ljudi u “Mezaninu”, klubu smještenom u staroj sovjetskoj tekstilnoj fabrici u Kijevu. Neki od prisutnih su bili njegovi pratioci na Fejsbuku i poznavali su njegovu muziku, ali drugi su došli da vide rijetkog Amerikanca koji je voljan da svira u Ukrajini tokom rata.
Jedna od obožavateljki na koncertu u Kijevu, IT inženjerka Jana, rekla je da sluša njegovu muziku dok šeta kako bi zaboravila stres rata.
“Ona te odvodi do trenutka kada nisi ni tužan ni srećan, već samo u ravnoteži”, rekla je.
Bonus video:
