Godinu dana od početka Drugog svjetskog rata, Ratni kabinet Ujedinjenog Kraljevstva osnovao je odbor koji će biti odgovoran za definisanje britanskih ciljeva u konfliktu. Naredne godine, premijer Vinston Čerčil i američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt osmislili su Atlantsku povelju, kojom su ustanovljeni njihovi ratni ciljevi i zajednička vizija budućnosti. Dok Izrael nastavlja svoju neumornu vazdušnu i kopnenu kampanju protiv Hamasa - i dok se humanitarna kriza produbljava u Gazi - predsjednik SAD Džo Bajden se vjerovatno očajnički nada će njegovi neposlušni izraelski saveznici pokrenuti slične napore.
Do sada, izraelski premijer Benjamin Netanjahu odbijao je da razgovara o bilo kojoj viziji političkog dogovora za okončanje sukoba u Gazi, a kamoli o širem izraelsko-palestinskom miru. Zapravo, aktuelno razaranje Gaze djeluje kao da uopšte nema stratešku svrhu. Izgleda je je Netanjahuov jedini realni cilj političke prirode: očuvanje kohezije njegove krajnje desničarske koalicije, kako bi on mogao ostati na vlasti.
To prije svega znači održavati rat. Ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir iz krajnje desničarske Jevrejske moći prijetio je da će napustiti koaliciju ukoliko Izrael obustavi svoje vojne operacije u Gazi. Prema riječima Netanjahua, tek kada svi izraelski taoci koji se nalaze u Gazi budu pušteni i kada potpuna i bezuslovno “uništenje” Hamasa bude postignuto borbe mogu prestati, a dogovor (koji bi mogao uključivati novu izraelsku okupaciju Gaze) može biti implementiran.
Međutim, taj cilj je istovremeno i nerealan i opasan. Hamas je islamistička nacionalistička organizacija sa dubokim korijenima i značajnom podrškom. Od osnivanja 1987. godine, Hamas je ugrožavao vladavinu Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) na Zapadnoj obali. Zapravo “bezbjednosna saradnja” između Palestinske uprave i Izraela nikada nije bila ništa više od zajedničke borbe protiv Hamasa na Zapadnoj obali. Ali, Hamas je nastavio da raste.
Sada, zahvaljujući svom prkosnom stavu protiv izraelske vojske u Gazi, Hamasu raste popularnost među Palestincima, naročito na Zapadnoj obali, gdje se osjećaju katastrofalne posljedice rata izazvanog masakrom koji je ta grupa počinila 7. oktobra nad izraelskim civilima. Ukoliko Hamas izdejstvuje oslobađanje palestinskih zatvorenika u zamjenu za preostale izraelske taoce, o čemu se trenutno pregovara, popularnost će mu naglo skočiti.
Takođe, postoji šansa da Izrael uspije u eliminisanju Hamasovog vojnog i političkog rukovodstva, prekidajući lanac komande i uništavajući sposobnost grupe da funkcioniše kao organizacija. Međutim popularnost Hamasa ukazuje da će, ako ništa drugo, njegov etos opstati ključni za palestinski nacionalni pokret.
Aktuelno razaranje Gaze djeluje kao da uopšte nema stratešku svrhu, a izgleda da je Netanjahuov jedini realni cilj političke prirode: očuvanje kohezije njegove krajnje desničarske koalicije, kako bi on mogao ostati na vlasti
Zapravo uništenje Hamasa, ukoliko bi bilo moguće, podrilo bi bezbjednost Izraela. U haosu koji bi nastao nakon okončanja konflikta, hiljade Hamasovih boraca pridružile bi se kriminalnim bandama, poput onih koje očigledno sada drže neke izraelske taoce, dok bi se drugi pridružili salafističkim grupama koje su još radikalnije.
U modernom Bliskom istoku, politički vakuumi uvijek prizivaju džihadističko nasilje i ustanak.
Avganistan je postao centar prekograničnog terorizma za vrijeme sovjetske okupacije krajem 1980-ih.
Sada propali “kalifat” Islamske države bio je proglašen u oblasti Sirije i Iraka gdje su vlade propale tokom godina haosa i građanskog rata, a bivši oficiri rasformirane iračke vojske Sadama Huseina bili su okosnica grupe. Bivši irački vojni oficiri ojačali su i redove Al Kaide.
Posljedice su jasne. Ukoliko Hamas bude svrgnut i ne bude legitimnog palestinskog političkog autoriteta sposobnog da popuni prazninu koja ostane iza Hamasa, Izrael će se vjerovatno naći u novoj vrsti pakla.
Uspostavljanje stalne tampon zone između Izraela i Gaze, što izgleda da sada radi izraelska vlada, neće spriječiti okvakav ishod. To će samo iscrpiti izraelske resurse, u velikoj mjeri kao što je to bio slučaj sa “bezbjednosnom zonom” na jugu Libana dok se Izrael nije povukao 2000.
Trajne podjele i nered na palestinskoj strani dodatno podrivaju izglede za stabilan mir nakon konflikta. Političko krilo PLO-a, Fatah, posvećen je pregovorima o rješenju izraelsko-palestinskog sukoba. Međutim, kao što je predsjednik Palestinske uprave Mahmud Abas i sam svjestan, sve popularniji Hamas mora biti zastupljen u palestinskim institucijama. “Obnovljena” Palestinska uprava ne bi mogla legitimno upravljati Gazom poslije rata - kako to zagovaraju Sjedinjene Države - bez podrške Hamasa.
Takva podrška bi zahtijevala pomirenje između PLO težnje za “političkim” kompromisom i Hamasove borbe za “istorijskim” pravima Palestinaca. Međutim za Hamas, prihvatanje Sporazuma iz Osla koje je PLO pregovarala sa Izraelom nije osnova za početak, jer bi priznanje Izraela i odustajanje od oružane borbe protiv “okupatora” - što su dva uslova Sporazuma - uništilo bi njihov legitimitet. Hamas je nedavno objavio saopštenje na 18 stranica u kojem se naglašava potreba za kažnjavanjem “cionističkog okupatora”, ne identifikuje se nijedan razuman ratni cilj i ne pominje se partnerstvo sa PLO ili političko rješenje.
Izgleda da čak ni biblijska muka Gaze ili brutalno uništenje redova Hamasa i uništenje njegovih strateških resursa nisu mogli izazvati ideološku transformaciju.
Dokgod PLO ne uspijeva da uključi Hamas u politički proces, biće nemoguće uspostaviti legitimnu palestinsku vladu u Gazi nakon okončanja konflikta, a kamoli ostvarivanje sna o palestinskoj državi. To je loša vijest i za Izraelce i za Palestince. Međutim, to sasvim lijepo odgovara Netanjahuu i njegovoj koaliciji ekstremista.
Project-syndicate.org
Autor je bivši izraelski šef diplomatije i potpredsjednik Međunarodnog centra za mir u Toledu
Prevod: N.B.
Bonus video:
