“Ovdje se radi o ljubavi koja je pošla naopako”, kaže Kara Svišer, osvrćući se na život proveden proučavajući tehnološke gigante. “Vidjela sam mogućnost da tehnologija postane spasitelj čovječanstva - ili u najmanju ruku, da istinski pomogne ljudima, u smislu zajednice, znanja i obrazovanja. Umjesto toga, pa znate...”.
Ona zastaje i umorno uzdiše. “To je poput onog: Obećali su nam rančeve na mlazni pogon, a dobili smo ovo? Šalite li se?” Međutim, ona dodaje: “Problem nije tehnologija. Već ljudi”.
Svišerova je zapravo novinarka koja prati ekonomiju, ali njena specijalnost su ljudi i ono što rade da svojim bogatstvom i moći. Ona prati Silicijumsku dolinu već oko tri decenije - pišući neustrašivo i informisano za “Vašington post”, “Vol Strit žurnal” i “Njujork tajms”, tehnološki informativni portal “Rikoud”, a ima nekoliko podkasta. Sada, međutim, njen ikonoklastični duh je pobijedio, oslobodivši se u izuzetno čitljivoj autobiografiji, “Burn Book”.
Kaže da je naslov inspirisan filmom iz 2004. “Opasne djevojke” u kojem glavni likovi imaju zajednički dnevnik pun tračeva o drugim učenicima. Pored toga što Svišerova priča svoju priču ona se u knjizi bavi i portretima ljudi - uglavnom muškaraca - koje je pomno posmatrala dok su se njihovo bogatstvo i uticaj enormno rasli: Bil Gejts, Stiv Džobs, Mark Zakerberg, Džef Bezos, Ilon Mask i Sergej Brin i Leri Pejdž, osnivači Gugla.
Nekolicina njih postaju ispunjeni, duboko promišljajući ljudi koji barem razumiju ogromna pitanja moći koja ih okružuju. Drugi su, naprotiv, prikazani oštrije - kao “mladi čudaci za koje sam većinom navijala” a koji su na kraju natjerali autorku da se osjeća kao roditelj čije potomstvo je postalo, pa, kreteni.
Svišerova razgovara sa mnom preko video veze iz njenog doma u Vašingtonu, ali i dalje ima kuću u San Francisku i kaže da tamo provodi što je moguće više vremena. I insistira, iznova i iznova, da i dalje vjeruje u oslobađajući obrazovni potencijal tehnologije. “I dalje vjerujem u to. Kada je u pitanju na primjer vještačka inteligencija razgovarala sam sa više ljekara koji su kazali da to može u potpunosti promijeniti okolnosti u borbi protiv raka. Ili sa klimatolozima koji kažu: sada možemo istinski početi da razumijemo rješenja za ovo”.
Takođe kaže da ostaje vjernik u ono što naziva “najpohvalnijim djelovima američkog iskustva”: američki sistem demokratije i ideju da svako može postati uspješan (“To je puno licemerja, a istovremeno je veoma istinito”). Ali u njenoj knjizi, ova dva stuba vjere su stavljena na ozbiljni test u trenutku koji koristi da simbolizuje spektakularni pad tehnologije: 14. decembra 2016. godine, kada su se mnogi izvršni direktori i osnivači kompanija koje je imala na brzom biranju sastali sa novoizabranim predsjednikom na 25. spratu Trampove kule, u Njujorku.
Čak i danas ona o tome priča kao o bolnom iskustvu poput nekoga ko se prisjeća da je pojeo pokvarenu hranu: bio je to veoma značajan trenutak, na najgori mogući način. “Ako mi vjerujete moj problem nije bio Tramp”, kaže ona. “Njega kapiram. Njega je lako pročitati. On je rasista, on je homofob - on je sve ono što ne valja u Sjedinjenim Državama. Ja ima problem sa ljudima iz tehnološkog sektora koji su pametniji od toga, koji ga ne vole, ali su željeli novac. Još novca. Htjeli su manje regulativa i mogućnost da rastu bez ograničenja. Znali su da je loš. On je krajnje antiimigrantski nastrojen, a to je industrija koja je izgrađena na imigraciji. Sve što sam htjela je da kažu nešto javno, poput: “Idemo, ali da vam kažem gospodine novoizabrani predsjedničke, učinićemo sve kako bi vam se suprotstavili povodom imigracije. Mogli su da učine nešto. Ali su se ušunjali. Zaista jesu”.
Ona zatim pominje moto navodne korporativne etike koji je i dalje dio Guglovog kodeksa ponašanja: “Ne budi zao”. “E pa zlo sjedi pred tobom. Možda bi trebalo nešto da kažeš”, rezignirano kaže Svišerova.
Ona ima 61 godinu i malo je starija od većine tehnoloških likova o kojima je toliko izvještavala. Odrasla je na Long Ajlendu, što se čini da je ublažilo njeno prihvatanje kalifornijskog optimizma sa tipično sjeveroistočnom vrstom sarkazma i skeptičnosti. U svijetu u kojem i dalje dominiraju strejt bijeli muškarci, njen pol i seksualnost takođe je izdvajaju. Njena početna ambicija je, kako kaže, bila da slijedi primjer svog oca, koji je služio u američkoj mornarici, i radi kao strateški analitičar za vojsku ili CIA-u. Međutim, kako kaže, “boriti se protiv anti-gej talasa bilo je gotovo nemoguće u to vrijeme, a hajka protiv homoseksualaca u vojsci nastavila se više od decenije”.
Ako mi vjerujete moj problem nije Tramp. Njega kapiram. Njega je lako pročitati. On je rasista, on je homofob - on je sve ono što ne valja u SAD. Ja ima problem sa ljudima iz tehnološkog sektora koji su pametniji od toga, koji ga ne vole, ali su željeli novac. Još novca. Htjeli su manje regulativa i mogućnost da rastu bez ograničenja. Znali su da je loš. Mogli su da učine nešto. Ali su se ušunjali. Zaista jesu, kazala je Kara Svišer
Počela je da se bavi novinarstvom. Do 1996. posvećeno je izvještavala o novom svijetu koji poprima obrise u sjevernoj Kaliforniji, i onome što je nazivala “krajnje čudnim ali privlačnim ljudima”.
“Kao na primjer ljudi iz Gugla - oni su uvijek imali neobičnu odjeću, rekli bi vam nešto čudno i prosto otišli”, kaže ona. “Imali su čudno i blesavo sjedište. Mnogo igračaka, što je za mene bio svojevrstan signal, i to ne dobar. Razmišljala sam: Šta rade? Dopadala im se ideja da su djetinjasti - voljeli su to. Njihova odjeća je bila djetinjasta. Kao i hrana. Bilo je dosta grafita na zidovima, ali plaćenih grafita. I pingpong stolova”.
U knjizi, ove regresivne tendencije dostižu svoj zapanjujuću kulminaciju na proslavi povodom rođenja djeteta održanoj 2008. godine kod suosnivača Gugla, Brina i njegove supruge. Gosti, kako opisuje Svišerova, mogli su da nose “pelenu sa prevelikom komičnom duplom iglom”, “nakrivljenu bebi kapu koja je došla zvečkom” ili “pidžame za odrasle sa nogavicama u kojima su bile igračka meda i cucla”. Ona je odbila sve ove modne opcije, ali uskoro je srela Vendi Deng - tada suprugu Ruperta Mardoka, kojeg Svišerova zove “ujka sotona” - kako nosi “kožne pantalone i štikle ispod gigantskih Pampers pelena”.
Sva ta čudnovatost je, prema riječima Svišerove, bila tu, svjesno ili nesvjesno kako bi ublažila činjenicu da nova tehnološka industrija nije humanitarni projekat velikog srca o kojem njeni osnivači često pričaju, već nešto mnogo jednostavnije: najnovija verzija grabljivog kapitalizma.
“Pomislila sam da je sve to predstava. u stilu: Zar nijesmo drugačiji, a ja sam razmišljala: “Uopšte nijeste toliko drugačiji. Nervirala me ta predstava. Znate, sve je mekano i gnjecavo, ali je iznutra čvrsto poput eksera. I ti ljudi su upravo takvi, zar ne? Oni su uvijek bili ubice. Svaki od njih”.
Dolazimo do druge velike teme u njenoj knjizi. Ukoliko takvi ljudi steknu bilo kakav stepen moći, to će biti situacija kojoj nijesu dorasli - što se po svoj prilici naročito odnosi na Marka Zakerberga. Kada je prvi put upoznala tadašnjeg šefa Fejsbuka, zapanjila ju je činjenica da on izgleda “poput nekog novorođenčeta, sa sve očima nalik srni i širokim čelom”, bolno socijalno nesnađenog.
Ali isto tako je “od samog početka žudio za moći i istorijskim značajem”.
Na pitanje da li misli da on ikada osjeća strah zbog ogromne odgovornosti koja dolazi sa onim što je izgradio, ona odgovara empatično: “Da, mislim da povremeno vidite da on zna da se uvalio preko glave”. Ona pominje intervju koji je uradila sa Zakerbergom 2018. godine za njen podkast, u kojem je izrazio donekle zapanjujući stav ne samo da na Fejsbuku (koji je od tada prerastao u gigantsku kompaniju koju je Zakerberg nazvao Meta) treba da bude sadržaj koji postavljaju negatori holokausta, već i da ti ljudi “to ne rade namjerno”.
“Bio je izvan svojih kapaciteta, i mogli ste vidjeti da je on donekle toga svjestan”, kazala je ona. “Ali je na neki način ušao u to u smislu: snaći ću se. Ja sam rekla: “Ne možeš izaći na kraj sa stotinama godina antisemitizma. Kažem ti da ne možeš. Potrebno ti je pravo iskustvo”. I to je za mene bio problem: neko ko je toliko nespreman donosi odluke koje pogađaju sve vrste ljudi i oslobađaju ogromnu količinu toksičnog otpada”.
Sva ta čudnovatost je bila tu, svjesno ili nesvjesno, kako bi ublažila činjenicu da nova tehnološka industrija nije humanitarni projekat velikog srca o kojem njeni osnivači često pričaju, već nešto mnogo jednostavnije: najnovija verzija grabljivog kapitalizma
Ona opisuje njegovo nedavno pojavljivanje pred pravosudnim odborom Senata, kojem su prisustvovali i roditelji čija su djeca izvršila samoubistvo nakon užasnih iskustava na internetu. “Bili su tamo i imali su slike svoje djece. Nosili su ih, te fotografije. Vidjela sam da posmatra cijelu grupu. I mogli ste vidjeti da pomišlja: O Bože. Ali nije se mogao natjerati da im se direktno izvini. Rekao je: Žao mi je zbog onoga što vam je učinjeno. To nije izvinjenje. Ne znam šta je to”, kaže ona i zastaje. “To je priznanje bola”.
Šta to govori o njemu? “Govori da i dalje može da preuzme odgovornost. Vidjelo se to u njegovim očima. Vidio je posljedice. Ali nije mogao da kaže: žao mi je. Oni su govorili: Ono što ste direktno vi učinili, odluke koje ste donijeli, pomogle su u ubistvu mog djeteta. A on nije mogao da se pozabavi time. To je toliko pasivno”.
Ne smijemo zaboraviti da je predsjednik Mete za globalna dešavanja je bivši liberalni demokrata Nik Kleg. “Nik. Smuti Nik. Nikada nijesam sa njim radila intervju. Ne želi da mi da iontervju jer je pametan. Ponekad se zapitam da li on vjeruje u bilo što od onoga što priča. Ne znam”.
U knjizi Svišerova kaže da je Zakerberg “čovjek iz tehnologije koje je nanio najviše štete”: za razliku od toga Ilon Mask je okarakterisan kao “najveće razočaranje” što odražava dugi period tokom kojeg je Svišerova mislila da je osnivač Tesle i SpaceX jedan od najperspektivnijih sinova tehnološke industrije. Ona ga je 2016. kontaktirala prije velikog sastanka sa Trampom, upozoravajući ga da će ga novoizabrani predsjednik “zeznuti”; dvije godine kasnije, Mask joj je rekao da je bila u pravu. I pored svega toga, izgleda da je ona vjerovala da on djeluje na višem nivou od većine njegovih kolega.
“Evo nekoga ko je zaista radio ozbiljne stvari”, kaže ona. “Ima mnogo ljudi u Silicijumskoj dolini koji uvijek rade na aplikacijama za hemijsko čišćenje. On je razmišljao o svemu, od automobila do svemira do solarnih panela. Čak i smiješne stvari poput (njegovog zamišljenog sistema za brzi saobraćajni sistem) Hajperlup. Interesantna ideja”. Takođe spominje Neuralink, poduhvat koji radi na računarskim interfejsima koji se mogu ugraditi u ljudske mozgove. “Kako bismo mogli unaprijediti našu inteligenciju? To je veliki, fascinantan problem”.
U knjizi Svišerova kaže da je Zakerberg “čovjek iz tehnologije koje je nanio najviše štete”: za razliku od toga Ilon Mask je okarakterisan kao “najveće razočaranje”
U početku, ona je mislila da je dobro što je postao vlasnik X-a: “Koristio je taj proizvod i razumio ga je. I on je čovjek koji završava stvari”.
Ali onda je došlo do prekida: u oktobru 2022. godine, ona je tvitovala o članku “Vašington posta” koji je osporavao njegov rad na satelitskom internet sistemu Starlink, i on joj je poslao mejl u kojem je pisalo: “Ti si kreten”. Uskoro nakon toga, počeo je da otvara X za sve vrste ekstremnih desničarskih glasova koji su bili zabranjeni, i da se upušta u teorije zavere - i kako ona kaže, “potpuno je ispao iz kolosijeka”.
Kaže da ju je to rastužilo. ”Droga koja škodi Ilonu Masku su njegovi uvlakači. I njegova potreba da ga obožavaju. To ubija”. Ona je gledala kako se to događa, tvit po tvit: “Mogli ste da vidite kako postaje sve radikalniji i radikalniji. Odjednom je postao opsjednut virusom pokreta vouk (woke), štogod to dođavola bilo, i bio je stalno ljut”.
Imajući u vidu ogromne finansijske probleme, da li ona misli da će X na kraju pokleknuti? “Zašto bi? On je najbogatiji čovjek na svijetu. To je kao da imate megajahtu: skupa je, ali on ima novca da je održava. A davaće mu kredite... stoga propašće samo kada on odluči da prestane da plaća”.
Misli li da će se to dogoditi. “Ne”, odgovara Svišerova. “Mislim da on to voli. Očajnički mu je potrebna pažnja. Tramp se kandiduje za predsjednika jer mu je, između ostalog, očajnički potrebna pažnja. I Masku je zaista potrebna pažnja. Kao vlasnik X-a mnogo je zanimljiviji ljudima širom svijeta”.
Što nas dovodi do najvećeg pitanja od svih. Kao što je pokazao sastanak tehnološkim titanima, Trump je možda čak i tipični političar internetskog doba. Bez obzira da li Mask eksplicitno podržava njega ili ne, preoblikovanje X-a u nešto nalik desničarskoj pećini sigurno će biti značajna pomoć njegovoj kampanji za reizbor. Da li Svišerova misli da će on pobijediti?
“Ne. Ne. U tom pogledu vjerujem u američki narod. Postoji jedna ljutita nit vezana za to američko iskustvo koja nas nikada nije napustila. Mi smo ljutit narod, na mnogo načina. Ali smo takođe puni nade. A ljudima je dosta njega, naročito ženama. Dosta im je da ih neprimjereno dodiruju. Umorni su da ih varaju. Umorni su od bukadžija. Bajden nije idealan kandidat, ali on je pristojan čovjek i uradio je dosta toga. To će biti dovoljno da se oslobodio Trampa”.
Svišerova nije birala riječi: Mogao bi završiti u zatvoru, i ja se nadam da će se to dogoditi”, kaže ona. “Nadam se da će ga zatvoriti i baciti ključ”.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
