Na prvi pogled, svjetska ekonomija izgleda ohrabrujuće otporna. Amerika cvjeta iako njen trgovinski rat sa Kinom eskalira. Njemačka je izdržala gubitak ruskih zaliha gasa, a da pritom nije pretrpjela ekonomsku katastrofu. Rat na Bliskom istoku nije donio naftni šok. Huti koji ispaljuju rakete jedva da su dotakli globalni protok robe. Kao udio globalnog BDP-a, trgovina se oporavila od pandemije i prognozira se da će ove godine rasti.
Međutim, ako pogledate dublje vidjećete krhkost. Godinama, poredak koji je upravljao globalnom ekonomijom od Drugog svjetskog rata je podrivan. Danas je blizu kolapsa. Zabrinjavajući broj okidača mogao bi aktivirati pad u anarhiju, gdje su moćni uvijek u pravu, a rat ponovo postaje sredstvo kojem se okreću velike sile. Čak i ukoliko nikada ne dođe do konflikta, posljedice kraha normi za ekonomiju mogu biti brze i brutalne.
Dezintegracija starog poretka je vidljiva svuda. Sankcije se koriste četiri puta više nego tokom 1990-ih; Amerika je nedavno uvela “sekundarne” kazne entitetima koji podržavaju rusku vojsku. U toku je rat subvencija, dok države nastoje da kopiraju kinesku i američku opsežnu državnu pomoć zelenoj proizvodnji. Mada dolar ostaje dominantan, a ekonomije u usponu su sve otpornije, globalni protok kapitala počinje da se cijepa.
Institucije koje čuvaju stari sistem su ili nefunkcionalne ili brzo gube kredibilitet. Svjetska trgovinska organizacija sljedeće godine slavi 30 rođendan, ali je više od pet godina provela u stagnaciji zbog američkog zanemarivanja. Međunarodni monetarni fond prolazi kroz krizu identiteta, uhvaćen između zelene agende i obezbjeđivanja finansijske stabilnosti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je paralisan. A međunarodni sudovi poput Međunarodnog suda pravde sve više se koriste kao oružje zaraćenih strana. Prošlog mjeseca, američki političari uključujući Miča Mekonela, lidera američkih republikanaca u Senatu, zaprijetili su Međunarodnom krivičnom sudu sankcijama ukoliko izda naloge za hapšenje lidera Izraela, kojeg je Južna Afrika pred Međunarodnim sudom pravde optužila za genocid.
Do sada su cijepanje i propadanje nametnuli tihi namet globalnoj ekonomiji: vidljivu, ali samo ako znate gdje da gledate. Nažalost, istorija pokazuje da su mogući dublji, haotičniji kolapsi - i mogu udariti iznenada jednom kada krene pad. Prvi svjetski rat je usmrtio zlatno doba globalizacije za koje su mnogi tada vjerovali da će trajati zauvijek. Ranih 1930-ih, nakon početka Velike depresije, američki uvoz je pao za 40 odsto za svega dvije godine. U avgustu 1971. godine Ričard Nikson je iznenada suspendovao konvertovanje dolara u zlato; svega 19 mjeseci kasnije, Breton Vuds sistem stope fiksne razmjene se raspao.
Danas je lako zamisliti slična cijepanja. Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću značio bi nastavak erozije institucija i normi. Strah od drugog talasa jeftinog kineskog uvoza mogao bi to ubrzati. Direktni rat između Amerike i Kine oko Tajvana, ili između Zapada i Rusije, mogao bi dovesti do opšteg kolapsa.
U mnogim od ovih scenarija, gubitak bi bio mnogo dublji nego što mnogi misle. Popularno je kritikovati neobuzdanu globalizaciju kao uzrok nejednakosti, globalne finansijske krize i zanemarivanja klime. Ali dostignuća devedesetih i dvijehiljaditih godina - na vrhuncu liberalnog kapitalizma - ne mogu se porediti ni sa čim u istoriji. Stotine miliona ljudi su izašle iz siromaštva u Kini dok se ona integrisala u globalnu ekonomiju. Stopa smrtnosti novorođenčadi širom svijeta duplo je manja u odnosu na 1990. godine. Procenat globalne populacije stradale u međudržavnim sukobima dostigao je poslijeratni minimum od 0,0002% 2005. godine; dok je 1972. bila skoro 40 puta veća. Najnovija istraživanja pokazuju da je era “Vašingtonskog konsenzusa”, koji bi današnji lideri da zamijene, bila era u kojoj su siromašne zemlje počele da uživaju u rastu koji nadoknađuje zaostajanje, smanjujući jaz sa bogatim svijetom.
Pad sistema prijeti da uspori taj napredak, ili čak da ga vrati unazad. Kada bude slomljen teško da će ga zamijeniti nova pravila. Umjesto toga svjetska dešavanja će zapasti u svoje prirodno stanje anarhije koje favorizuju nasilje i pljačku. Bez povjerenja i institucionalnog okvira za saradnju, zemljama će biti teže da se pozabave izazovima 21. vijeka, počev od suzbijanja trke u naoružanju do vještačke inteligencije ili saradnje u svemiru. Problemima će se baviti klubovi država istomišljenica. To može funkcionisati, ali će češće uključivati prinudu i ogorčenost, poput slučaja sa evropskim graničnim tarifama na karbon ili kineskom svađom sa MMF-om. Kada saradnja ustupi mjesto naoružavanju, države su manje racionalne.
U očima Kineske komunističke partije, Vladimira Putina ili ostalih cinika, sistem u kojem je moćnik uvijek u pravu nije ništa novo. Oni liberalni poredak ne vide kao ostvarernje uzvišenih ideala već kao praktikovanje sirove američke moći - moći koja je sada u relativnom padu.
Istina je da je sistem uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata donio brak između američkih internacionalističkih principa i njenih strateških interesa. Ipak, liberalni poredak je, takođe, donio brojne benefite ostatku svijeta. Veliki dio svjetske sirotinje već pati zbog nesposobnosti MMF-a da riješi državnu dužničku krizu koja je uslijedila nakon pandemije kovida-19. Države sa srednjim prihodima poput Indije i Indonezije koje se nadaju da će ući u svijet bogatih razmatraju prilike nastale cijepanjem starog poretka, ali će se na kraju osloniti na to da globalna ekonomija ostane integrisana i predvidiva.
A prosperitet velikog dijela razvijenog svijeta, naročito malih, otvorenih ekonomija poput Britanije i Južne Koreje, zavisi najviše od trgovine. Poduprta snažnim rastom u Americi, možda djeluje kao da svjetska ekonomija može preživjeti sve što je zadesi. To nije tačno.
Prevod: N. B.
Bonus video:
