Usred kalifornijske pustinje Mohave, niz dug neravan put koji vijuga pored golih brežuljaka i klanaca nalazi se grad drugačiji od bilo kojeg drugog na svijetu. Prvi neobičan prizor je zlatna kupola koja se pojavljuje na horizontu sa svijetlo-plavim minaretom. Ona se uzdiže iznad zgrada između kojih je mreža uskih prolaza oko centralne ulice gdje se nalazi prometna pijaca. Dalje od centra zgrade postaju jednostavnije, pretvarajući se u sive kutije sa izrezima u obliku prozora.
To izgleda kao scenografija za neki holivudski film sa arapskom temom ili na novi Diznijev igrani poduhvat u kojem bi se svakog trenutka mogao pojaviti Aladin na čarobnom tepihu. Međutim, to je scenografija sasvim druge vrste. Iznad glava se ne pojavljuje Aladin već helikopter “apači” i prolazi tik pored minareta dok paljba iz vatrenog oružja odjekuje ulicama. Iza ugla se pojavljuje tenk, a oblak dima se širi ulicama. Ljudsko tijelo pada na zemlju, poprskano lažnom krvlju.
“Mitraljesci pretražuju krovove u potrazi za neprijateljskim pobunjenicima”, čuje se preko razglasa. “Zatim će izvršiti napad na kuću u kojoj se prema obavještajnim podacima nalaze tvorci improvizovanih eksplozivnih naprava”.
To je samo jedan uobičajen dan u Razišu, lažnom selu koje je izgradila američka vojska kako bi obučavala svoje vojnike za borbu u gradskim uslovima. To je jedno od desetak lažnih naselja širom “Kutije”, ogromnog predjela nemilosrdne pustinje u Nacionalnom centru za obuku Fort Irvin (NTC), najvećem takvom centru za obuku na svijetu.
Prostirući se na više od 3.000 kvadratnih kilometara, to je mjesto gdje vojnici dolaze da vježbaju oslobađanje građana izmišljene, naftom bogate nacije Atropije od okupacije zle autoritarne države Donovije. To je mjesto gdje lažne mine prekrivaju doline, u lažnim policijskim stanicama rade lažni policajci, a lažna sela, naseljena građanima izmišljenih nacija, svakodnevno su pod invazijom američke vojske - koja koristi pravu artiljeriju.
“Potrošili smo milione dolara kako bismo replicirali složenu realnost modernog ratovanja”, kazao je brigadni general Kurt Tejlor, komandant Fort Irvina. “Stvorili smo najrealističnije okruženje koje najbolje može replicirati ono kako mi mislimo da bi mogao izgledati naredni rat”, kazao je on. “Roj dronova, prljave bombe, ometanje radara, lažne vijesti - ovo je daleko više od obične laserske igre”.
NTC je otvoren 1981, a nastao je kao rezultat sve veće zabrinutosti da, sa usponom Sovjetskog Saveza, SAD više ne mogu da se oslone na vatrenu moć supersile ili samo na veličinu svoje vojske. Kako stoji u jednom priručniku iz 1976. godine, vojska mora da nauči kako da se “bori kada je brojčano nadjačana, i da pobijedi”. Tejlor je kazao da su nakon Vijetnama i arapsko-izraelskog rata 1973. godine vojni lideri uvidjeli “da vojsku možete izgubiti za jedno popodne ako nijeste pripremljeni”.
Borba kod Mogadiša u Somaliji 1993, o kojoj je snimljen fim “Pad crnog jastreba”, predstavlja još jednu prekretnicu. Osamnaest američkih vojnika je stradalo, zajedno sa stotinama Somalijaca, u borbi koja je pokazala da američka vojska prosto nije pripremljena za ratovanje u gustoj gradskoj sredini. Vojska nije znala kako da predvidi ponašanje ljudi u gradu, i imala je poteškoće da prepozna neprijateljske borce, lokalne simpatizere i civile. Terenska obuka je prilagođena, a naglasak je stavljen na ratovanje u urbanim sredinama, na važnost razumijevanja lokalne kulture i pokreta koji se bore protiv pobune.
Rat više nije bio igra ravnopravnih vojski koje se bore na prostranim ravnicama, već neuredan, nepredvidiv haos sa raketama ispaljenim iz stambenih zgrada i improvizovanim eksplozivnim napravama detoniranim u zamršenim lavirintima uskih ulica, u situacijama gdje priroda “neprijatelja” nije uvijek jasna.
Kada su ratovi u Avganistanu i Iraku počeli ranih 2000-ih godina, američka vlada je uložila velike sume novca u obuku, a Fort Irvin je postao centar nove vrste simulacije.
Lažni grad sada poznat kao Raziš prvobitno je izgrađen kao irački grad Medina Vasl - po uzoru na satelitske prikaze Bagdada, sa ulicama otprilike iste širine - prije nego što je pretvoren u imaginarno avganistansko naselje Ertebat Šar.
Počelo je kao niz šupa, kupljenih od kalifornijskog maloprodajnog lanca. Zatim su došli redovi transportnih kontejnera prekrivenih lažnom kamenom oblogom. Tokom godina, grad je narastao na 785 zgrada. Povezane su mrežom podzemnih tunela, kroz koje se lažni pobunjenici mogu neopaženo kretati. Ratovanje nije ograničeno samo na ulice, već se vodi i u zatvorenom.
“Ovdje veoma lako možete izgubiti brigadu”, kazao je Tejlor. “Stotinu neprijateljskih vojnika jako dugo mogu braniti grad”.
Nakon što se oko godinu dana pripremaju za vježbu, brigade od oko 5000 vojnika dolaze u Fort Irvin iz svih djelova SAD na mjesec dana donoseći svoja vozila i opremu. Kada stignu brigade se moraju suočiti sa neprijateljskim snagama od oko 2000 ljudi, poznatim pod nazivom “blackhorse”.
“Oni su najbolji na svijetu u kopnenim manevarskim borbama”, kazao je Tejlor. “Ovaj scenario vježbaju svakog meseca i poznaju pustinju kao svoj dlan, tako da ih je zaista teško pobijediti”.
Tokom godina, simulacije obuke su se prilagođavale kako bi uključile nove tehnologije i odgovorile na nove prijetnje. Fort Irvin je 1980-ih uveo Višestruki integrisani laserski sistem (Miles) kako bi svaki ispaljeni (ćorak) metak i svaka (lažna) žrtva mogli biti tačno zabilježeni. Podaci se prenose u računarski centari, poznat kao Zgrada Star Wars, koja prati kretanje svakog vozila, oružja i vojnika, kako bi se omogućila detaljna analiza nakon bitke. “Sve postavljamo na ekran i satima razgovoramo o tome šta je moglo biti bolje urađeno”, kazao Tejlor.
Na terenu, vojska vodi lažni kablovski televizijski kanal, na kojem su oficiri izloženi agresivnim intervjuima, kako bi ih obučili da pobijede medijski rat kao i fizički. Nedavno su čak uveli i interne društvene mreže, nazvane Tweeter i Fakebook, na kojima lažni civili šire lažne vesti o bitkama - društvene mreže su najnovije oružje u arsenalu modernog rata.
U jednoj nedavnoj vježbi, neprijatelj je znao da će izgubiti grad, tako da su sproveli lažni raketni napad na grad i civile, ali su to snimili na način da izgleda da su Amerikanci odgovorni. “Objavili su to na društvenim mrežama i napravili priču o američkim snagama koje uništavaju njihov grad”, kazao je Tejlor. “Stoga, mi smo simulirali poziv Bijele kuće, koja zahtijeva da zna šta se desilo. Naš oficir za odnose sa javnošču je odradio prilično dobar posao, prikupivši sve podatke sa našeg radarskog sistema i o svakom ispaljenom metku, kako bismo dokazali da to nijesmo mi uradili”. Savremeno ratovanje, prema njegovim riječima, svodi se na to da prvi predočite istinu. “To je ono što smo vidjeli u Ukrajini: u prvim danima borbe, oni su odradili sjajan posao pobijedivši u borbi narativa i prvi su saopštili istinu”.
Rat u Ukrajini ponovo je transformisao prirodu sela. Raziš i dalje ima bliskoistočni izgled, ali glumci koji na uličnoj tržnici nose kese sa plastičnim mesom i povrćem i ne govore ni engleski ni arapski, već ruski jezik. Muzika ima prepoznatljivu istočnoevropsku melodiju. Američka vojska vježba mogući sukob sa Rusijom u simulaciji Bagdada, sa sve minaretima i ostalim obilježjima.
“Pokušali smo da promijenimo imena kako bismo to prilagodili”, kazao je Tejlor, ističući da je ime grada sada napisano na ćirilici. “Međutim nije neophodno da mijenjamo izgleda zgrada”.
Promijenio se i način na koji vojnici koriste teren. U konfliktu u Ukrajini zabilježen je povratak na rovovsko ratovanje. “Svuda smo iskopali rovove”, kazao je Tejlor. “Sada imamo prilično razrađen rovovski sistem blizu jednog od naših gradova, dugačak 200 metara i dubok preko dva metra. “Tamo se možete izgubiti”. Neprijateljske snage takođe kopiraju ruske vojne formacije, a vozila su prilagođena da izgledaju više kao ruska.
“Rusi su proveli većinu vremena gradeći doktrinu i naporno razmišljajući o tome kako će se boriti protiv Amerikanaca”, kazao je Tejlor, dodajući da se režim obuke prilagođava najvjerovatnijim prijetnjama.
Međutim, model ukrajinskog sela neće biti izgrađen u skorije vrijeme. Jasno je da NTC više nema tolika sredstva za detaljne scenografije kakve je imao za vrijeme Bušove administracije. “Nekada smo imali stotine glumaca u cijelom gradu, ali su skresali budžet”, kazao je jedan oficir.
Glumci su često izbjeglice, koje su pobjegle iz konflikta u realnom svijetu u konflikt u simuliranom svijetu. Pojedini su kazali da zbog toga što rade i po 12 sati dnevno, dvije nedjelje, a ponekad zaborave da su u simulaciji.
Priredila: N.B.
Bonus video:
