Dok su se NATO zvaničnici u junu pripremali za samit saveza koji će se održati od 9. do 12. jula u Vašingtonu, odlazeći generalni sekretar Jens Stoltenberg započeo je uoči sastanka tradicionalnu diplomatsku misiju sa ciljem izbjegavanja neočekivanih remećenja.
Uoči prošlogodišnjeg okupljanja nacionalnih lidera NATO-a u glavnom gradu Litvanije Vilnjusu, mnogo pažnje bilo je usmjereno na turskog predsjednika Tajipa Erdogana i osiguravanje da on ne uloži veto na ulazak najnovijeg člana - Švedske, u savez. S obzirom da aktuelni samit obilježava 75. godišnjicu osnivanja NATO-a, još manje je želje za bilo kakvim previranjima.
Ovaj put, čini se da je uloga potencijalnog glavnog ometača samita prešla na mađarskog premijera Viktora Orbana uoči dvije ključne odluke koje bi NATO trebalo donese u Vašingtonu. Stoltenberg je posjetio Mađarsku 12. jula, održavši zajedničku konferenciju za novinare s Orbanom odmah nakon toga.
Na konferenciji, Orban je obećao da Mađarska neće blokirati predloženi plan da NATO dobije direktnu ulogu u koordinaciji vojne pomoći Ukrajini, što je mađarski nacionalistički lider ranije opisao kao “ludačku misiju”.
Mađarska je takođe odustala od protivljenja imenovanju Stoltenbergovog nasljednika, odlazećeg holandskog premijera Marka Rutea, kao i jedini drugi protivnik, Slovačka.
Orbana su često kritikovale druge evropske države zbog njegovog autoritarnog stila, kojim je prigrlio i ruskog lidera Vladimira Putina i kineskog kolegu Si Đinpinga.
Na zajedničkoj konferenciji za novinare, Stoltenberg je rekao da sada postoji dogovor da mađarsko osoblje ili sredstva neće biti korišćeni u NATO podršci Ukrajini protiv ruske invazije, ali da se bez mađarskog veta proces može nastaviti.
Međutim, kako će tačno savez i šira zapadna podrška za Ukrajinu izgledati u narednoj godini, ostaje prilično nejasno.
Dva glavna NATO člana, Velika Britanija i Francuska, održaće parlamentarne izbore do otvaranja samita. Još važniji su izbori za predsjednika SAD-a u novembru, na kojima će se aktuelni predsjednik Džo Bajden suprotstaviti Donaldu Trampu u tijesnoj trci. Mnogo napora na julskom samitu, kažu zvaničnici, biće posvećeno “zaštiti NATO-a od Trampovog uticaja”.
To uključuje stavljanje NATO-a u upravljačku poziciju onoga što je do sada bio proces “Ramstein” predvođen SAD-om u koordinaciji vojne pomoći Ukrajini. Do sada je savez ograničio svoju podršku Ukrajini na nesmrtonosne proizvode, ostavljajući državama članicama da donesu sopstvene odluke o pružanju veće pomoći.
Mogućnost da Tramp potpuno povuče podršku SAD-a, međutim, natjerala je NATO da popuni tu prazninu.
Novi premijer Britanije, lider laburista Kir Starmer i njegov tim će doći u Vašington obećavajući da će nastaviti podršku Velike Britanije NATO-u i Ukrajini.
Međutim, odbrana se jedva spominjala u izbornoj kampanji i nije jasno kakav je stav laburista o predlozima francuskog predsjednika Emanuela Makrona da se pošalje značajan broj evropskih trupa u samu Ukrajinu.
Gdje taj francuski plan stoji nakon neočekivanih prijevremenih francuskih parlamentarnih izbora takođe je sada neizvjesno.
Nakon dobrog rezultata krajnje desnice na evropskim parlamentarnim izborima, Makron je izgleda raspisao izbore u nadi da će učvrstiti svoj autoritet. Ali ankete sugerišu da bi se moglo dogoditi suprotno, i poniženi Makron bi mogao da bude u slabijoj poziciji kada stigne u Vašington.
PODJELE OKO UKRAJINE
Čak i ako ne bude, članice NATO-a ostaju podijeljene oko predloga. Do sada je Litvanija jedina članica saveza koja je eksplicitno izjavila da bi se mogla pridružiti takvoj francuskoj misiji, dok se smatra da će Estonija i Poljska takođe biti zainteresovane.
Više država već naširoko izvještava da imaju mali broj vojnih savjetnika koji podržavaju vladu u Kijevu, uključujući pružanje obavještajnih podataka i koordinaciju.
Eskalacija takve pomoći na nekoliko hiljada osoba, međutim, bio bi ogroman korak, i mnogi zvaničnici iz više NATO zemalja kažu da njihove vlade možda nemaju apetita za to u ovom trenutku.
Kao rezultat, za sada mogućnost značajnije misije u Ukrajini pod NATO zastavom jednostavno nije opcija. Takođe, na veliku frustraciju Ukrajine i njenih istočnih i centralnoevropskih pristalica, nije postignut nikakav značajan napredak na putu Kijeva ka članstvu u NATO-u.
Bajden je više puta rekao da ne vjeruje da je pravo vrijeme da se Ukrajina pridruži savezu, posebno dok je u ratu s Rusijom.
Za sada, većina zvaničnika i analitičara kaže da se čini da će zapadna podrška Ukrajini nastaviti da raste, dok će ograničenja koja nameću nervozne zemlje, posebno SAD i Njemačka, postepeno popuštati
Na samitu G7 u Italiji u junu, međutim, vidjeli smo kako su SAD i Ukrajina potpisale desetogodišnji odbrambeni sporazum koji je formalizovao mnogo bliži odnos, uključujući akcije SAD-a koje će se preduzeti u slučaju budućeg napada na Ukrajinu.
Privatno, međutim - i sve više javno - zvaničnici iz istočnih i centralnih evropskih država kritikovali su Bajdenovu administraciju zbog zadržavanja vojne podrške, uključujući do nedavno uskraćivanje mogućnosti Ukrajini da koristi američku municiju za napad na ciljeve unutar Rusije, čak i kada su ti ciljevi korišćeni za napade na Ukrajinu.
Za sada, većina zvaničnika i analitičara kaže da se čini da će zapadna podrška Ukrajini nastaviti da raste, dok će ograničenja koja nameću nervozne zemlje, posebno SAD i Njemačka, postepeno popuštati.
To uključuje rastuća očekivanja da će broj evropskih trupa unutar Ukrajine značajno porasti ako se rat nastavi.
Ukrajinski zvaničnici kažu da bi željeli da vide evropsko osoblje koje održava i popravlja oružane sisteme, pruža protivvazdušnu odbranu i možda vremenom čak i čuva sjevernu granicu Ukrajine sa Bjelorusijom kako bi oslobodili trupe iz Kijeva da se bore na drugim mjestima.
NEIZVJESNOST OKO TRAMPA
Čak i ako Bajden ostane u Bijeloj kući u novembru, većina trenutnih i bivših američkih zvaničnika još više sumnja da će značajne američke snage biti poslate u Ukrajinu - naročito zbog zabrinutosti kako bi Moskva mogla reagovati.
U međuvremenu, navodi se da Tramp razmatra predlog svojih najbližih savjetnika da zaprijeti potpunim obustavljanjem vojne podrške SAD-a Ukrajini, osim ako Ukrajina ne započne mirovne pregovore s Moskvom.
To bi razbjesnilo mnoge evropske saveznike, naročito one na istoku bliže Rusiji - iako trenutno u Vašingtonu i Briselu preovladava osjećaj da je Tramp previše nepredvidiv da bi se moglo nagađati o njegovom stvarnom kursu.
Tokom svog predsjedničkog mandata od 2017. do 2021. godine, Tramp je često kritikovao evropske saveznike zbog onoga što je smatrao njihovim neuspjehom da se adekvatno angažuju u finansiranju sopstvene odbrane.
Od tada, izdaci za odbranu na evropskom kontinentu zaista su značajno povećani, pri čemu većina zemalja sada ispunjava cilj saveza iz 2014. godine da najmanje dva odsto bruto domaćeg proizvoda bude izdvojeno za vojsku.
Čak i ako Bajden ostane u Bijeloj kući u novembru, većina trenutnih i bivših američkih zvaničnika još više sumnja da će značajne američke snage biti poslate u Ukrajinu - naročito zbog zabrinutosti kako bi Moskva mogla reagovati
Međutim, najizloženije nacije na istočnom krilu NATO-a već glasno negoduju da to nije dovoljno. Poljska sada troši više od četiri odsto BDP-a na svoju odbranu, dok baltičke države ne zaostaju mnogo.
To su takođe nacije koje izdvajaju najveće djelove svojih ekonomija za podršku Ukrajini.
To ukazuje na veću podjelu koju samit u Vašingtonu možda neće moći diplomatski da riješi. Unutar Vašingtona i većih zapadnih država, uključujući često i Njemačku, sukob u Ukrajini se i dalje može smatrati nečim čime bi trebalo “upravljati” koliko i pobijediti, sa posebnim naglaskom na to da se ne gura Rusija prema još opasnijoj eskalaciji.
Međutim, u mnogim zemljama kojima je Kremlj dominirao tokom Hladnog rata, stav je mnogo oštriji.
One sve više vjeruju da će ponovo naoružana i samopouzdana Rusija vjerovatno doći po njih bez obzira na sve, osim ako ne bude potpuno poražena u Ukrajini, i spremne su da preuzmu niz sve većih rizika kako bi osigurale da Putin izgubi.
Autor je kolumnista agencije Rojters
prevod: S. Strugar
Bonus video:
