Ne postoji univerzalni lider. Lideri uvijek predstavljaju određenu društvenu grupu: političku partiju, religiju ili društveni pokret. Što su više voljeni od strane pripadnika te grupe, to obožavanje onima izvan grupe djeluje bizarnije i neobjašnjivo - do te mjere da često obožavaoce otpisujemo kao zaluđenike ili na neki način vrijedne prezira. Sjetite se samo Margaret Tačer, Džeremija Korbina ili Borisa Džonsona.
Međutim, možda se najveća enigma savremene politike tiče Donalda Trampa - čovjeka koji u jednakoj mjeri izaziva mesijansku groznicu i odbojnost. Lažljivca i serijskog preljubnika kojeg podržavaju evanđelisti; prestupnika kojeg podržavaju tvrdi zagovornici “zakona i reda”; čovjeka koji se hvali kako pipka žene, a ipak je izabran s većinom glasova bijelih žena; milijardera koji voli da pozira u zlatnom liftu svog njujorškog nebodera dok se istovremeno predstavlja kao branitelj radničke klase. Kako pobogu to ima smisla? Ipak, istovremeno, kako Kamala Haris može da se nada pobjedi u novembru ako ne bude u stanju da to razjasni?
Problem je u tome što je ovo perspektiva onih koji su izvan Trampove grupe. Oni pretpostavljaju grupe i identitete (religiju, pol, klasu) kroz koje ljudi posmatraju Trampa. Na primjer, smatraju da žene glasaju kao žene, na osnovu ženskih interesa, umjesto da istraže perspektive i identitete kroz koje Tramp i njegove pristalice definišu svoje interese. To jest, kako oni dijele svijet na “nas” i “njih”.
Jer, vješti lideri ne predstavljaju samo grupe. Oni igraju ključnu ulogu u definisanju grupa koje žele da predvode, a zatim predstavljaju sebe kao “dio” te grupe, kao nekoga ko radi za grupu i ko donosi rezultate. Ili drugim riječima, kao što ističem zajedno sa mojim saradnicima u našoj knjizi “Nova psihologija liderstva”, efikasni lideri moraju da budu vješti “preduzetnici identiteta”. Nezavisno od toga da li ga volite ili prezirete, Donald Tramp je (ponovo) na ivici moći zbog toga što je on jedan đavolski dobar preduzetnik identiteta.
Trampovo viđenje “nas” i “njih” najočiglednije je u njegovom Argumentu za Ameriku, reklamnom spotu kojim je završio svoju uspješnu predsjedničku kampanju 2016. godine. Spot je veoma upečatljiv na onaj način kada znate da je nešto loše za vas, ali ipak ne možete da se odvojite od toga. Spot je pun ponavljanja, poput ritma bubnja, organizovanog oko antagonizma između “establišmenta” i “američkog naroda”, kulminirajući tvrdnjom: “Radim ovo za narod i za pokret, i vratićemo ovu zemlju vama i ponovo ćemo učiniti Ameriku velikom.”
Ovaj kontrast između “establišmenta” i “naroda” je, naravno, klasična populistička poštapalica. Trampova verzija se izdvaja na tri načina. Prvi je elastičnost “establišmenta”, koji uključuje autsajdere (Kineze, imigrante, globaliste) konvencionalne političare i svakoga ko mu se protivi (medije, sudije, naučnike). Drugi je njegovo autokratsko “uzimanje stvari u svoje ruke”. Za razliku od Obaminog inspirativnog “da, mi možemo”, Tramp sugeriše da ljudi ne mogu sami da se suprotstave establišmentu. Potreban im je on kao spasilac. Tramp je više u stilu: “Da, ja mogu”.
Treći je da je “narod” definisan u nacionalno/kulturnim (i implicitno rasnim) terminima, a ne prema klasnim kriterijumima. Ovaj posljednji aspekt je ključan jer omogućava Trampu da koristi svoje veliko bogatstvo da se poveže s narodom, umjesto da ga to bogatstvo distancira od njega. On i njegova porodica su predstavljeni kao obični ljudi, čiji uspjeh predstavlja američki san. I ne samo da koristi svoje bogatstvo da bi se prikazao kao “jedan od nas”. To mu takođe omogućava da tvrdi da radi “za narod” dok njegovi protivnici mogu biti kupljeni i “potpuno su pod kontrolom lobista, donatora i specijalnih interesa”. U govoru u kojem je najavio predsjedničku kandidaturu 2015. godine Tramp je tvrdio da je on odbio kredit od četiri milijarde dolara od jedne velike banke, demonstrirajući navodnu nezavisnost od korporativnih interesa.
Njegovo bogatstvo osigurava da će on istovremeno raditi za narod i da će ga osloboditi od neprijatelja. On je taj koga su čekali da ih ponovo učini velikim, kompleks mesije koji je samo pojačan nedavnim pokušajem atentata i Trampovom prkosnom reakcijom na njega. Trampov uspjeh nije samo stvar onoga što govori, već i onoga što radi. To nas vodi do ključnog aspekta Trampove enigme. Kako to da ga beskrajne greške, grubi govor, namrgođena pojava, nesuvisle tirade i bezbrojni prestupi ne unište, kao što je to bio slučaj s drugim kandidatima? Odgovor je da, ako definišete sebe u suprotnosti s političkim establišmentom, kršenje pravila politike samo potvrđuje vaš identitet. To pokazuje da “nijesam jedan od njih - ja sam jedan od nas”. Možda malo sirov, možda pomalo grub oko ivica. Ali očigledno jedan iz naroda.
Ukratko, Tramp napreduje upravo zbog, a ne uprkos, svojim prestupima. Svaki put kada ga kritikuju zbog njih, on jednostavno pojačava svoj stav odbacivanjem kritičara (bilo da su to novinari, advokati ili sudije) kao dio establišmenta. Štaviše, umjesto da se stidi zbog kritika i sankcija, on i mnoge njegove pristalice ih ističu kao dokaz da su spremni da trpe napade establišmenta u ime naroda. “Prestupnik” postaje oznaka časti, a “podržavam prestupnika” postaje popularan mim.
Za Trampov uspjeh 2016. godine dijelom je zaslužna činjenica da je razumio (i iskoristio) te procese identiteta liderstva, što nije bio slučaj sa Hilari Klinton. Zapravo, nazivajući Trampove pristalice “bijednicima”, ona je samo ojačala njegov narativ o preziru establišmenta prema običnim ljudima. Ključno pitanje za 2024. godinu jeste da li Kamala Haris ima bolji uvid u razloge Trampove privlačnosti i da li može da učini nešto povodom dubokog razočaranja u političku klasu i ospori Trampovu tvrdnju da je dio naroda i da radi u njegovom interesu.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Autor je profesor psihologije na Univerzitetu Sent Endrjuz
Prevod: N. B.
Bonus video:
