Bliski istok je dostigao tačku gdje je sve teže - ako ne i nemoguće - razlikovati akciju od reakcije.
Nakon što je skoro sigurno Hezbolah greškom napao drusko selo na okupiranoj Golanskoj visoravni prošle sedmice, Izrael je odgovorio vazdušnim udarom koji je ubio visokog komandanta Hezbolaha. Zatim je uslijedilo ubistvo Ismaila Hanijea u Iranu, političkog lidera Hamasa i glavnog pregovarača u razgovorima o prekidu vatre u Gazi. Nekoliko dana ranije takođe je došlo do vatrene razmjene između Izraela i Huta, treće organizacije koju podržava Iran.
Sve ovo se dogodilo nakon mjeseci vojnih sukoba duž granice između Izraela i Libana koji su primorali oko 60.000 Izraelaca i bar isto toliko Libanaca da napuste svoje domove.
Pitanje je šta slijedi? I šta bi SAD trebalo da uradi po tom pitanju?
Teško je zamisliti da će pregovori o Gazi uspjeti u ovom trenutku. Čak i prije ubistava, dvije strane se nisu složile oko obima prekida neprijateljstava niti prihvatljivosti nastavka izraelskog vojnog prisustva u Gazi. Sasvim je moguće da će se trenutno postići samo nastavak sukoba u Gazi sa znatno smanjenim intenzitetom.
Nije jasno da li se može izbjeći masovna eskalacija između Izraela i Hezbolaha. Još veće pitanje može biti da li se može spriječiti direktni sukob između Izraela i Irana. Dvije zemlje su zamalo izbjegle rat u aprilu kada je, nakon još jednog izraelskog atentata, Iran napao izraelsku teritoriju s više od 300 dronova i raketa. Izrael je, dijelom na nagovor SAD-a, odabrao odmjeren odgovor koji je izgledao kao pokušaj da pokaže svoju sposobnost prodiranja kroz iranske odbrane, a ne da izazove značajnu štetu.
Ključno pitanje sada može biti šta SAD mogu učiniti da smire situaciju. Pored sve svoje moći, američki uticaj je značajno ograničen. Ali ograničen nije isto što i nepostojeći.
Vašington bi trebalo da se fokusira na četiri stvari. Prvo, Bajdenova administracija ne bi trebalo da odustane od poziva na prekid vatre u Gazi. Očigledno, postizanje toga će biti teže nego ikad. Ali Izraelu sve više nedostaje vojni razlog za nastavak rata. Takođe ima obnovljeni podsticaj da preusmjeri svoje trupe i opremu na druge frontove, a postoji značajan domaći pritisak da se oslobode izraelski taoci zatočeni u Gazi. Dakle, trud ne bi bio uzaludan.
Drugo, SAD bi trebalo da pritisnu Izrael da ostane otvoren za diplomatski pristup situaciji u južnom Libanu. Teško da bi rat s Hezbolahom stavio Izrael u bolju situaciju s obzirom na više od 100.000 raketa u Hezbolahovom arsenalu - rakete koje mogu dosegnuti izraelska naseljena područja i ozbiljno narušiti njegovu već oslabljenu ekonomiju. U međuvremenu, istorija pokazuje da izraelska okupacija u Libanu neće vjerovatno donijeti pozitivne rezultate. Cilj bi trebalo da bude omogućavanje povratka stanovnicima sjevernog Izraela u njihove domove. Neko uzajamno povlačenje snaga moglo bi da bude moguće.
Treće, neizbježno je da će Iran odgovoriti na poniženje zbog Hanijeovog ubistva na svom tlu, samo nekoliko sati nakon što se sastao s novim predsjednikom Irana i njegovim vrhovnim vođom. Ima smisla pritisnuti Kinu (koja značajno zavisi od iranske nafte) da se založi za ograničen odgovor Irana. Zatim, kao u aprilu, SAD bi mogle zagovarati ograničen odgovor Izraela.
Četvrto, SAD ne bi trebalo da odustanu od većeg, dugoročnog cilja stvaranja političke alternative Hamasu - one koja je voljna da radi ka razumnim palestinskim političkim ciljevima i živi u miru s Izraelom. Saudijska Arabija ostaje prirodni partner u ovom pogledu. Njena spremnost da normalizuje odnose s Izraelom mogla bi da ima stvaran uticaj na izraelsku političku debatu.
Takođe, postoji nešto što bi SAD trebalo da izbjegavaju. Biće onih koji će tvrditi da bi trebalo da Vašington prekine isporuku oružja Izraelu. Sigurno je da postoji jak razlog za uskraćivanje određenih municija koje uzrokuju široke civilne žrtve u Gazi. Moglo bi se takođe argumentovati za političke i ekonomske sankcije u vezi s izraelskim naseljima. I postoji više nego dovoljno razloga za frustraciju s premijerom Benjaminom Netanjahuom, koji nije obavijestio SAD prije Hanijevog ubistva uprkos njegovoj centralnoj ulozi u naporima za pregovore o prekidu vatre i povratku talaca.
Ali, fokus se sada pomjerio s Gaze (gdje su vojne operacije splasnule od svog zimskog vrhunca) prema smanjenju šanse za otvaranje novih velikih frontova između Izraela i Hezbolaha ili Izraela i Irana. U ovom promijenjenom kontekstu ključno je da Iran shvati da je podrška SAD Izraelu snažna i da oružana eskalacija s njihove strane, ili strane njihovih posrednika, neće postići željene ciljeve.
Još jedna stvar. Takođe, postoji mogućnost da obezbjeđivanje oružja Izraelu može povećati uticaj SAD na način kako ga koristi. Bajdenova administracija je bila nevoljna da krene ovim putem tokom krize u Gazi i uglavnom je gledala na drugu stranu dok je Izrael preduzimao akcije suprotne američkim interesima - a ponekad i svojim vlastitim. SAD možda želi da preispita ovu poziciju s obzirom da bi se uskoro mogle naći podržavajući još jedan rat, ili čak u njemu, u vrijeme kada su već opterećene.
Autor je viši savjetnik u Centerview Partners, emeritus predsjednik Vijeća za međunarodne odnose i bivši američki diplomata.
Članak je preuzet iz "Fajnenšl tajmsa".
prevod: S. Strugar
Bonus video:
