U avgustu 1999. Vladimir Putin imenovan za premijera Ruske Federacije. Na prelazu iz 1999. u 2000. godinu naslijedio je bolesnog predsjednika Borisa Jeljcina. Već prilikom preuzimanja dužnosti, Putin je izjavio da je Rusija bila i da će ostati velika sila. U Evropi su na njega gledali više kao na reformatora koji bi trebalo da reorganizuje haotičnu Rusiju iz divljih devedesetih.
U junu 2001. američki predsjednik Džordž V. Buš nazvao je Putina "pouzdanim i direktnim", nakon njihovog sastanka na vrhu. Buš, šef države vodeće sile NATO, rekao je da je "gledao u njegovu dušu".
U septembru 2001. Vladimir Putin je tokom govora u Bundestagu ponudio Evropi bezbjednosno partnerstvo s Rusijom. Ulogu SAD kao vodeće zapadne sile doveo je u pitanje. Šef Kremlja nije isključio ni moguće članstvo Rusije u NATO i Evropskoj uniji.
Evropska unija i Rusija u to vrijeme dogovaraju različite programe finansiranja i saradnju. Teži se "strateškom partnerstvu". NATO otvara kancelariju u Moskvi. Rusija osniva predstavništvo pri NATO u Briselu. Specijalni savjet NATO-Rusija raspravlja o strateškim pitanjima, a i o skorom dobrovoljnom pristupanju država srednje i istočne Evrope Alijansi.
Kao jedan od glavnih dobavljača nafte i gasa u EU, Rusija dobro posluje s Evropom. Njemački kancelar Gerhard Šreder Putina naziva "besprekornim demokratom", uprkos već tada poznatom gušenju opozicije i slobode medija u Rusiji. Nakon svog mandata Šreder je dobio unosne pozicije u državnim ruskim energetskim kompanijama.
Putinov zaokret
Godine 2006. na Konferenciji o bezbjednosti u Minhenu Vladimir Putin je inicirao promjenu. On se žalio što Zapad ne prihvata Rusiju kao veliku silu. Širenje NATO opisao je kao kršenje date riječi. Obećanja država NATO da se neće kretati prema granici Rusije se ignorišu, rekao je. Međutim, 1997. je Rusija u jednom sporazumu s NATO pristala na proširenje.
Sporazumi o razoružanju se raskidaju. Rusija oštro kritikuje planiranu američku protivraketnu odbranu. Vladimir Putin je ljut nakon što je Ukrajini i Gruziji na samitu NATO u aprilu 2008. obećano da će se pridružiti zapadnom savezu.
U avgustu 2008. Putin je demonstrirao svoju vojnu moć Evropljanima. Interveniše u sukobu u Gruziji i nakon kratkog rata stavlja djelove Južne Osetije i Abhazije pod rusku kontrolu.
U 2013. Evropska komisija još uvijek govori o stvaranju zajedničkog "ekonomskog i ljudskog prostora" od Lisabona do Vladivostoka s Putinovom Rusijom – kao dugoročnom vizijom.
Putinovi ratovi
Nakon protjerivanja porurskog predsjednika iz Ukrajine u proljeće 2014. i demokratske revolucije na Majdanu, ruski predsjednik Putin napada Ukrajinu. On pripaja poluostrvo Krim kršeći međunarodno pravo i s proruskim separatistima stavlja djelove istočne Ukrajine pod svoju kontrolu. Zapad reaguje prvim sankcijama i pokušava da posreduje. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Fransoa Oland posredovali su u Sporazumu iz Minska, koji je trebalo da dovede do mira. To se nikada nije dogodilo, ali je "dalo vremena Ukrajini da ojača", kako je kasnije rekla kancelarka Merkel.
Odnosi su se brzo pogoršali, ali je uvoz ruskih energenata nastavljen. Putin se u percepciji EU sve više pretvarao u autokratskog vladara. Evropska unija je 2021. govorila o "negativnoj spirali" u međusobnim odnosima.
U martu 2022, nedugo nakon velikog napada ruskih trupa na Ukrajinu, američki predsjednik Džo Bajden vidio je Putina kao nemilosrdnog "diktatora, ratnog zločinca, ubicu".
NATO je otada na Putinovu Rusiju gledao kao na "najveću prijetnju miru u Evropi", novog starog neprijatelja na Istoku. EU je nametnula sveobuhvatne sankcije Rusiji i pokušava da se odvoji od snabdijevanja naftom i gasom što je prije moguće. Ni dvije godine nakon početka rata to joj još nije u potpunosti pošlo za rukom. Ruski tečni gas i dalje stiže u Evropu. Trgovina s Rusijom se smanjuje, ali mnoge evropske kompanije i dalje posluju u Rusiji. Prehrambena, farmaceutska i hemijska industrija nisu pogođene sankcijama.
Danas, 25 godina nakon što je Putin preuzeo dužnost, NATO se priprema za novu trku u naoružanju. Suprotstavljanje ruskoj agresiji sada je glavni zadatak Alijanse.
Bonus video:
