“Svaki pokušaj da shvatimo privlačnost fašizma ima u velikim zemljama podrazumijeva da priznamo ulogu psiholoških faktora”, naveo je njemačko-jevrejski socijalni psiholog Erih From 1941. godine. Ti faktori nijesu konkretno njemački ili, recimo, italijanski, niti su oni manifestacije jedinstvene istorijske ere, koja je sada u dalekoj prošlosti. Ne samo da maligna političko-ekonomsko-ideološka klima potrebna za procvat fašizma može da se razvije bilo gdje, već je njegova emocionalna dinamika prisutna u psihi većine ljudskih bića.
“Svi imamo nacistu u sebi”, napisala je Edit Eger koja je preživjela Aušvic, ukazujući, po mom mišljenju na jednu skoro univerzalnu realnost. Mnogi od nas nose u sebi sjeme mržnje, bijesa, straha, narcisoidne samoljubivosti i prezira prema drugima, koji u svojim najotrovnijim i najekstremnijim oblicima, predstavljaju dominantne emocionalne tokove čije spajanje uz dovoljno provokacije i podsticaja može stvoriti razornu bujicu koju nazivamo fašizmom.
Tim prije je važno da razumijemo psihičke izvore takvih sklonosti, čija se osnova i priroda mogu izraziti jednom riječju: trauma. U slučaju fašizma, teška trauma.
Niko se ne rađa ogrezao u mržnji, sa neobuzdanim bijesom, egzistencijalnim strahom ili hladnim prezirom trajno usađenim u njihov um ili srce. Ove snažne emocije, kada su hronične, predstavljaju odgovore na nepodnošljivu patnju pretrpljenu u vrijeme krajnje ranjivosti, bespomoćnosti i neprestane prijetnje: to jest, u ranom detinjstvu.
Dijete dolazi na svijet sa implicitnim očekivanjem da će biti u sigurnim rukama, da će biti viđeno, saslušano, fizički zaštićeno i emotivno njegovano, da će njegova osjećanja biti prihvaćena, prepoznata i potvrđena. Uz takvo “razvijeno gnijezdo,” kako to prikladno naziva psihološkinja Darsija Narvaez, razvijamo i održavamo snažnu povezanost sa sobom, duboko ukorijenjeno uvjerenje o tome ko smo, vjeru u urođenu dobrotu prisutnu u svijetu i otvorenost za ljubav. Trauma predstavlja prekid veze sa ovim zdravim sklonostima, a u ekstremnim slučajevima njihovo odbrambeno negiranje istih jer podrazumijevaju ranjivost koja je prevelika da se podnese. I to je, u suštini, ono što fašizam predstavlja na emocionalnom nivou: očajnički bijeg od ranjivosti.
Ako pogledamo gnusnog poluboga fašizma, Adolfa Hitlera, ili njegovu savremenu karikaturu Donalda Trampa, kojeg često porede sa njim - a do prije nekoliko godina to je radio i njegov aktuelni kandidat za potpredsjednika, Džej Di Vens - pronaći ćemo mnoge izuzetne sličnosti: neprekidnu samohipnotišuću lažljivost, nepovjerljivost koja se graniči sa paranojom, podmukli oportunizam, duboku crtu okrutnosti, beskrajnu grandioznost, neuračunljivu impulsivnost i poražavajući prezir prema slabima.
Obojica su odrasla u domovima sa nasilnim očevima i majkama koje su bile nemoćne da odbrane svoju djecu. U Hitlerovom slučaju, bistro i osjetljivo dijete trpjelo je nemilosrdno nasilje. Trump je bio izložen nemilosrdnoj emocionalnoj diktaturi oca, Freda starijeg, kojeg Mari, Donaldova nećaka i psihološkinja po struci, opisuje kao “sociopatu”. “Donald Trump je knjiški primjer traume”, rekao mi je u jednom navratu ugledni psihijatar za traumu Besel van der Kolk.
U oba slučaja, bijes i mržnja predstavljaju erupcije zabranjenih i samim tim potisnutih emocija iz djetinjstva i predstavljaju kompenzaciju psihe koja je bila smrskana do beznačajnosti. Zauzvrat, kako piše biograf Volker Ulrih: “Hitler... je dao odlučujući signal Njemcima da puste na slobodu svoju mržnju i destruktivne želje”. On se obraćao i obećavao da će iskupiti one mase u svojoj naciji koje su se takođe osjećale ugroženim i beznačajnim - da ih, da tako kažem, “ponovo učini velikima”.
“Ono što oni žele”, napisao je, “jeste pobjeda jačih i uništenje ili bezuslovna predaja slabijih”. Ovaj fašistički nagon za dominacijom predstavlja nesvjesno odbacivanje ranjivosti malog djeteta i odbrambenu identifikaciju sa neprikosnovenom moći nasilnog oca.
Šta privlači ljude takvim liderima? Na socioekonomskom planu, njihov sopstveni osjećaj isključenosti, nepripadanja, ogorčenosti, marginalizacije i gubitak smisla. Na emocionalnom, psihološkom nivou, odsustvo samopouzdanja izazvano traumom i poriv da se prepuste zaštiti osobe koju doživljavaju kao “snažnu”.
To je kombinovano sa porivom da se pobjegne od odgovornosti prebacivanjem krivice na neku ranjivu, ali prijeteću i štetočinsku “drugu” grupu - recimo Jevreje, Muslimane, Hispanoamerikance ili Slovene - koja služi kao meta nečijeg ukorijenjenog neprijateljstva, čiji su pravi izvori duboko u infantilnoj podsvijesti.
Američki psiholog, Majkl Milburn, proučavao je dječje predispozicije za desničarsku ideološku rigidnost. Njegova istraživanja potvrđuju da što su ljudi kao mala djeca bili više izloženi strogoj roditeljskoj atmosferi, to su skloniji da podržavaju autoritarne ili agresivne politike, kao što su ratovi u inostranstvu, kazneni zakoni i smrtna kazna.
“Fizičko kažnjavanje u djetinjstvu nam je služilo kao parametar disfunkcionalnog porodičnog okruženja”, rekao je Milburn. “ Zabilježili smo značajno veću podršku smrtnoj kazni, upotrebi vojne sile i protivljenje abortusu, posebno među muškarcima koji su doživjeli visoke nivoe fizičkog kažnjavanja, naročito ako nikada nijesu išli na psihoterapiju”. To otkriće me je zaintrigiralo.
“Psihoterapija” rekao je Milburn, “govori o potencijalu za preispitivanje, za samorefleksiju.” Preispitivanje, nešto što fašistički mentalitet ne može da podnese, može omekšati srce.
Proučavanje centranog nervnog sistema je pokazalo da je amigdala, mala struktura u obliku badema u mozgu koja reguliše emocije poput straha, veća kod ljudi sa desničarskim stavovima. Ona je aktivnija kod onih koji favorizuju snažan zaštitnički autoriteti, koji gaje sumnju prema strancima i ljudima koji su različiti. Ovo je značajno otkriće, jer znamo da na razvoj neuronskih veza u mozgu odlučujući uticaj ima emocionalno okruženje djeteta u ranim godinama.
“Čudovište Adolf Hitler, ubica miliona ljudi, gospodar uništenja i organizovanog ludila, nije došao na svijet kao čudovište”, napisala je psihoanalitičarka Alis Miler. Fašizam, u tom smislu, je krajnje ljudska pojava, rezultat mnogih uticaja među kojima je, na ličnom nivou, najizraženija neizmjerna patnja djeteta.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”, a autor je objavio pet knjiga koje su prevedene na 41 jezik
Prevod: N. B.
Bonus video:
