Žena bez biološke djece kandiduje se za visoku političku funkciju, i naravno da će to biti upotrijebljeno protiv nje. Kamala Haris se, u kratkom periodu otkako je postala demokratska kandidatkinja za predsjednicu SAD, našla pod lupom zbog toga što nema biološku djecu. Konservativni advokat Vil Čemberlen objavio je na mreži X da Harisova “ne bi trebalo da bude predsjednica” jer ona izgleda nema “veliki ulog u igri”. Republikanac i kandidat za potpredsednika Džej Di Vens nazvao je Harisovu i druge demokratkinje “gomilom frustriranih žena bez djece koje su nezadovoljne svojim životima”.
Ta sklonost je naročito prisutna u Sjedinjenim Državama, gdje desničarski pokret, koji je opsjednut reprodukcijom žena, dobija na snazi. Međutim, ko može da zaboravi (a ako ste zaboravili, rado ću vas podsjetiti na jedan nizak udarac koji me i dalje muči) Andreu Lidsom, koja je tokom izbora za lidera Konzervativne stranke 2016. godine izjavila da Tereza Mej može imati nećake i nećakinje, ali “ja imam djecu koja će imati djecu … koja će biti dio onoga što slijedi”. “Iskreno,” dodala je, kao da poruka nije bila dovoljno jasna, “mislim da biti mama znači da imate stvaran ulog u budućnosti naše zemlje, opipljiv ulog”.
Ovo je argument o političkoj sposobnosti koji nameće duboku odbojnost prema ideji da žena koja nema djecu treba da bude investirana u bilo kakvu vrstu kredibiliteta ili statusa. U drugim komentarima, Vens je rekao da su “toliki lideri ljevice, i mrzim što sam toliko ličan u vezi s ovim, ljudi bez djece koji pokušavaju da isperu mozgove našoj djece, što me zaista zbunjuje i uzrujava”. Izgleda da je toliko opsjednut time da je skoro komično: muškarac čija je opsesija sa ženama bez djece na granici iskompleksiranosti.
Ali njegova “zbunjenost i uzrujanost” je politička tendencija koja opstaje i traje. Ona konstantno postavlja pitanje ženama koje nemaju djecu, i na suptilan i na eksplicitan način, posebno kada su one visokopozicionirane u profesionalnoj sferi: “Šta je s tim? O čemu se radi?” Javni prostor postaje prostor za odgovaranje na to pitanje. Žene upućuju neku vrstu grupnog apela da ih pobogu ostave na miru, sa njihovim iscrpljućim propitivanjem kako su došle do odluke da nemaju djecu, ili zašto zapravo slave to što nemaju djecu, ili razmatranjima o ambivalentnosti u vezi sa roditeljstvom.
Iza svega ovoga leži klasična staromodna nesposobnost da se zamisli žena van uloge majčinstva. Ali jedan od razloga zašto ovaj tradicionalizam opstaje u naizgled modernim i progresivnim mjestima je i to što povlačenje žena iz majčinstva u kapitalističkim društvima - sa lošim javnim uslugama i podrškom roditeljima - postavlja pitanja o našim neravnopravnim, nepriznatim ekonomskim aranžmanima. Žena koja ne rađa djecu je žena koja nikada neće ostati kod kuće i pružati neplaćenu njegu. Manje je vjerovatno da će biti zadržana u zoni domaćinstva i proširiti svoju brigu na starije rođake ili djecu drugih. Ne može biti resurs koji podržava karijeru muškog partnera, njegove slabosti, vremenska ograničenja i socijalne zahtjeve.
Majka je opcija i radnik koji je uvijek na raspolaganju, džoker u špilu. Izostanak majčinstva stvara prazninu u toj “besplatnoj” usluzi od koje društva sve više zavise, jer su organizovana oko porodice i tih loše subvencionisanih prava. Izostanak porodiljskog odsustva, brige o djeci i starijima postao bi duboko vidljiv, “dezorijentišuć i uznemirujuć”, ako bi ta usluga nestala.
“Majčinstvo,” piše autorka Helen Čarman u svojoj novoj knjizi “Mother State”, “jeste političko stanje. Briga, pažnja, stvaranje ljudskog života, sve neposredne asocijacije sa majčinstvom, imaju više veze sa moći, statusom i raspodjelom resursa… nego što bismo to voljeli da priznamo. Jer podizanje djece je osnovni rad društva, i, od gestacije nadalje, ono je nejednako raspodijeljeno”.
Drugim riječima, majčinstvo postaje ekonomska stavka, javno dobro, nešto o čemu se govori kao da same žene nijesu prisutne. Podaci o padu nataliteta izazivaju komentare od Ilona Maska (“izuzetno zabrinjavajuće!!”). Nemanje djece se svodi na lične motive, sebičnost, zavedenost lažnim obećanjem slobode, nedostatak vrijednosti i vizije, neodgovornost, umjesto na spoljašnmje faktore: potrebu za pristupačnom brigom o djeci, mrežama podrške, fleksibilnim radnim aranžmanima i rizikom od finansijskog zaborava koji majčinstvo često donosi, čime se stvara vezanost za partnere. Blago rečeno, ovo su materijalni faktori koje treba uzeti u obzir prilikom ulaska u stanje iz kojeg nema povratka. Pretpostaviti da majčinstvo nastaje bez takvog konteksta, kaže Čarman, jeste “korisna fantazija”.
To je binarni javni diskurs, koji prikriva često tanku granicu između biološke i socijalne aktualizacije. Žene koje nemaju djecu ne postoje u stanju blaženog udaljavanja od svojih tijela i odnosa prema materinstvu: mnoge su imale trudnoće, spontane pobačaje, abortuse i menstruacije. Neke su ušle u granične faze majčinstva koje ne odgovaraju jedinoj definiciji iz koje su isključene. Neke proširuju majčinstvo na raznu djecu u svojim životima. Neke, poput same Harisove, imaju pastorke (koji se ne računaju, baš kao ni nećaci i nećakinje Tereze Mej). Neke su postale majke, samo ne na način koji ih uključuje u klub blaženih. Osjećaju kajanje, depresiju i suočavaju se sa nesigurnostima koje ne odgovaraju slici jednostavne validacije vašeg životnog cilja.
Ali privilegija tih istina ne može se dodijeliti bićima čije je odbacivanje materinske veze postalo odbacivanje šireg neizrečenog, kolosalno nepravednog ugovora. Ženama sa djecom dodjeljuje se društveno prihvatanje za njihov vitalni doprinos “budućnosti”, u zamjenu za nepravedan, nepriznat rad koji pruža oslonac i stabilizuje ekonomski i društveni status quo. A sve to dok i dalje trpe podsmijeh o vrijednosti svog rada u poređenju sa “ozbiljnim” radom muškaraca koji donose hljeb.
Pored toga, žene moraju da navigiraju sve što majčinstvo, ili njegov izostanak, podrazumijeva, sve duboko lične, zbunjujuće, nepriznate realnosti oba stanja, dok su uzložene neprekidnim napornim, infantilnim i indiskretnim javnim teorijama i pojmovima koji zadiru u njihovu privatnost. Uz to dolazi osjećaj sumnje u sebe i stida zbog pogrešne odluke, ili nezadovoljstva tim odlukama u mjeri u kojoj se očekuje da budu. To je stalna, nametnuta vivisekcija. To je zaista zbunjujuće i uznemiravajuće iskustvo.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N. B.
Bonus video:
