Moj 16. rođendan bio je veliki događaj. Ne samo da sam mogao da organizujem žurku kod mog tate, već sam dobio i potpuno novi mobilni telefon. Bio sam presrećan. Za jednog tinejdžera 2006. godine ništa nije značilo oslobađanje kao što su neograničene SMS poruke i prazna kuća.
Moji prijatelji i ja smo se upustili u stvaranje haosa kakav može napraviti samo grupa tinejdžera sa potisnutim osjećanjima, koja još nije bila potpuno izložena nepatvorenim prekomjernostima interneta. Nismo znali da će ti uzbudljivi dani slušanja R&B muzike s iPoda biti posljednji te vrste. Samo nekoliko mjeseci kasnije Stiv Džobs je predstavio prvi ajfon i zauvijek promijenio način na koji komuniciramo sa sobom i svijetom oko nas.
Ne mogu da odredim precizno trenutak kada sam postao zavistan od svog telefona. To se dešava a da ne primijetite, poput žabe koja se polako kuva u loncu. Uvijek sam sebi govorio da moje prekomjerno vrijeme provedeno pred ekranom nije velika stvar, da je moj život bolji uz telefon. Izmišljao sam svako moguće opravdanje: učio sam nove stvari, pratio sam trendove, radio sam efikasno i ostajao u kontaktu sa ljudima koje volim.
Međutim, u stvarnosti, ništa od toga nije bilo istina. Moj telefon je bio moćna droga upravo zato što mi je davao iluziju da pruža beskonačne mogućnosti. Ali moje iskustvo vremena i kulture polako je postalo ravno dvodimenzionalnim mimovima i filozofskim citatima, i izbjegavao sam sve što je bilo stvarno - nisam odgovarao na poruke, nisam uzvraćao pozive - u korist sljedeće doze dopamina. Osjetio sam se ukočeno, nepovezan sa svijetom oko sebe i nesposoban da se koncentrišem na bilo šta duže od nekoliko minuta.
Na vrhuncu zavisnosti, sjedio bih u kupatilu satima nakon što bi moja supruga otišla na spavanje, bezumno skrolujući, sve dok ne bih podigao pogled i shvatio da je prošlo još jedno veče, a jedino što sam imao kao rezultat bio je ukočen vrat i bolni palac. U tom trenutku, ekran je postao bjekstvo od osjećaja mržnje prema sebi, i znao sam da nešto mora da se promijeni. Tako sam se okrenuo jedinom resursu za koji sam mislio da bi mi mogao pomoći.
Postoji određena ironija u pomisli da se rješenje problema sa zavisnošću od telefona možete pronaći na svom telefonu. Ali u tome leži podmuklost cijelog problema. Postavio sam vremenska ograničenja, tražio podkaste i resurse o tome kako da povratim svoju pažnju. Naložio sam supruzi da stavi lozinku na sve aplikacije koje nisu "neophodne". Ali u svakoj situaciji, nalazio sam način da je zaobiđem. I bez trenutnog pristupa društvenim mrežama, uhvatio bih sebe kako skrolujem kroz sve što sam mogao da dobijem pod prstima: fotografije, bilješke - čak i aplikaciju za vrijeme.
Znao sam da moram da donesem drastičnu odluku. Ako želim da prekinem zavisnost, shvatio sam da moj pametan telefon mora da nestane. Imao sam neke sumnje. Kako ću obavljati svoj posao? Šta ako propustim važan poziv? Šta je sa mojim WhatsApp grupama? Ali duboko ukorijenjeno vjerovanje da ne mogu da funkcionišem i da neću zaista postojati bez pametnog telefona bilo je upravo ono šta je trebalo da osporim - makar za svoj lični osjećaj identiteta.
Moj telefon je bio moćna droga upravo zato što mi je davao iluziju da pruža beskonačne mogućnosti
Kupio sam Nokia telefon na preklop bez interneta i WhatsAppa i odmah prenio SIM karticu. Dao sam kućni broj onim ljudima sa kojima sam redovno razgovarao, upozorio sve prijatelje da ću im možda sporo odgovarati, i stavio svoj pametni telefon u fioku.
Nije iznenađujuće što su rezultati bili momentalni. Možda sam bio na talasu entuzijazma koji je došao samo od preduzimanja akcije, ali odmah sam se osjećao kao da preuzimam kontrolu nad svojom pažnjom, kao da se budim u svijetu nakon decenije sna. Počeo sam da se osjećam prijatno u tišini, mogao sam da čujem svoje misli, i, po prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci, vodio sam pravi razgovor sa svojom suprugom za večerom. I ne, nisam znao koje kopačke će obuti kolega mog starog školskog druga za mali fudbal tog vikenda; ali se ispostavilo da razgovori koji zaista imaju značaj pronalaze svoj put bez obzira na sve.
Međutim, iako sam se osjećao mnogo bolje, bilo je teško živjeti oflajn. Internet bankarstvo, kodovi za prijavu, cyber-verifikacija - u očima mnogih, ispostavilo se, zapravo nisam postojao bez pametnog telefona. Svaki put kada bih ga izvukao iz fioke, ostajao bi u mom džepu malo duže nego prošli put. Moderni svijet jednostavno nije prilagođen onima koji ne koriste pametne telefone, ali samo nekoliko mjeseci pauze omogućilo mi je da preformulišem odnos prema telefonu. I sada moj Nokia i moj pametan telefon imaju ravnopravan status u namjernom rotiranju koje mi omogućava da funkcionišem kao produktivan član društva - ali da se isključim kad god je potrebno.
Ponekad stanem i razmislim koliko se svijet drastično promijenio od 2006. godine, na mnogo načina na bolje. Ajfon je okvir za gotovo svaku uspomenu koju imam iz odraslog života. Ono što se takođe promijenilo je moje shvatanje slobode. Ponekad se pitam ko je slobodniji - ja sada, sa cijelim svijetom nadohvat ruke, ili moje tinejdžersko ja. Moj svijet je bio nesumnjivo manji, ali možda sam mogao da doživim više toga pod svojim uslovima. Pretpostavljam da nema načina da znam ko bih bio da pametni telefoni nisu toliko mnogo promijenili život. Ali znam da iskustvo svijeta kroz filter ekrana ne pruža pravu sliku.
Autor je pisac i digitalni producent
Članak je objavljen u "Gardijanu"
Prevod: A.Š.
Bonus video:
