Hazem Sulejman je izgubio skoro četvrtinu svoje tjelesne težine dok su on i njegova porodica iznova bježali od izraelskih vazdušnih napada u Gazi. Ali ono što ga zaista brine jeste nevidljiva šteta koja se ne vidi - nevidljiva trauma koja će ga obilježiti zauvijek.
“Nikad neću zaboraviti vriske djece i žena... Imam noćne more o ugljenisanim tijelima. Horor filmovi ne prikazuju ovako nešto, ali to se dogodilo”.
Ovaj 26-godišnjak sada živi u šatoru u razorenom južnom gradu Kan Junis, zajedno sa svojom suprugom, majkom i osmoro djece. Oni su živi, za razliku od mnogih komšija i prijatelja, ali to ne znači da su prošli bez posljedica, navodi se u izvještaju Fondacije Tomson Rojters (TRF).
“Moje mentalno stanje je jako loše, a moja djeca su stalno uplašena”, rekao je.
Mona Abu Amer nije spavala mjesecima iz straha da bi bombe mogle pogoditi krhki šator u kojem živi sa mužem i troje djece, takođe u Kan Junisu. Toliko je pod stresom da joj opada kosa. Ona se nadavno porodila a nije u stanju ni da nahrani svoje gladno dijete.
“Mlijeko je odjednom prestalo da teče zbog stresa i više ne mogu da dojim”, rekla je za TRF. “Moj četvoromjesečni sin Mahmud, stalno plače i ne mogu ništa da učinim da mu pomognem”.
Godinu dana nakon početka izraelske ofanzive na Gazu više od dva miliona ljudi od ukupno oko 2,3 miliona stanovnika ove enklave “ili su iskusili ili bili svjedoci nasilnih i traumatičnih događaja”, rekao je Muhamed Abu Šaviš, vođa programa za mentalnu podršku Medicinske pomoći Palestincima u ovoj oblasti.
“Majke se posebno suočavaju sa visokim nivoima anksioznosti, jer balansiraju odgovornost da zaštite svoju djecu sa strahom od nasilja”, rekao je Abu Šaviš.
Većina stanovnika Gaze je raseljena - neki i do 10 puta - od kada je izraelska ofanziva započela 7. oktobra, nakon što su militanti Hamasa napali južni Izrael, ubili 1.200 ljudi i oteli oko 250 talaca.
Od tada izraelski vazdušni i artiljerijski napadi su pretvorili veći dio pojasa Gaze u ruševine, a prema podacima ministarstva zdravlja Gaze više od 41.600 ljudi je ubijeno. Najmanje 90.000 ljudi je ranjeno.
Majke se posebno suočavaju sa visokim nivoima anksioznosti, jer balansiraju odgovornost da zaštite svoju djecu sa strahom od nasilja
TRF ističe da gole cifre ne mogu prenijeti dubinu traume ljudi koji su preživjeli uništenje. Mentalni ožiljci, posebno kod djece, su duboki, kažu humanitarni radnici.
Agencija Ujedinjenih nacija za djecu, UNICEF, procjenjuje da je skoro svoj djeci Gaze, kojih ima 1,2 miliona, potrebna podrška za mentalno zdravlje.
“Izgubili su osjećaj pripadnosti porodici, braći i sestrama, roditeljima, jer ni njihova majka ni njihov otac, niti bilo ko drugi ne mogu da im pruže taj osjećaj sigurnosti”, rekla je Isra Al-Kahvadži, koordinatorka za mentalno zdravlje i psihosocijalnu podršku organizacije “Spasimo djecu” u Gazi.
“Niko ne može da ih zaštiti”.
Ta organizacija je u junu saopštila da se do 21.000 djece smatra nestalom u Gazi - uključujući 17.000 djece bez pratnje ili razdvojenih od porodica i 4.000 djece zakopane pod ruševinama. Vjeruje se da je nepoznat broj sahranjen u masovnim grobnicama.
Drugi su prisilno nestali, uključujući nepoznat broj djece privedene i prebačene izvan Gaze uz izvještaje o zlostavljanju i mučenju, navodi ova organizacija.
Oni koji su preživjeli posebno su podložni razvoju mentalnih i psihosocijalnih problema, rekao je Abu Šaviš.
Trauma koju djeca doživljavaju može obilježiti njihove živote i doprinijeti dugoj listi mentalnih bolesti, u rasponu od kognitivnih i obrazovnih izazova do problema u ponašanju i hroničnih zdravstvenih poremećaja, dodao je.
TRF piše da psihički pritisak najviše osjećaju povrijeđena djeca.
UNICEF je u aprilu naveo podatke palestinskog ministarstva zdravlja koji pokazuju da je više od 12.000 djece, ili skoro 70 djece svakog dana, povrijeđeno u Gazi od oktobra.
Al-Kahvadži kaže da je najvažnija stvar za mentalno zdravlje djeteta osjećaj sigurnosti. Taj osjećaj je “potpuno nestao” kada su djeca izgubila svoje domove tokom sukoba, dodala je.
Kako bi se borila protiv dugotrajne i intenzivne izloženosti traumi, ona pruža sesije podrške za mentalno zdravlje, poznate kao uzemljenje, i radi sa djecom kako bi ih spriječila da se distanciraju od stvarnosti, kako bi mogla da se suoče sa izazovima preživljavanja u ratnoj zoni.
Međutim, Al-Kahvadži se pita da li bilo šta može da se suprotstavi brutalnosti rata i surovom životu koji on nameće ljudima. Ona i njene kolege pokušavaju, ali i oni trpe mentalne i fizičke teškoće. Mali pomaci su često sve čemu mogu da se nadaju.
“Vidimo stvari koje mogu izgledati jednostavno, ali za nas mnogo znače”, rekla je.
Prije nekoliko sedmica jedna žena je briznula u plač dok je držala svoje dijete tokom jedne sesije podrške koju je vodila Al-Kahvadži. To je bio prvi put da je ta žena zagrlila svoje dijete otkako je rat počeo.
“Ona voli svoje dijete, ali nema vremena da misli o njemu”, rekla je Al-Kahvadži. “Ona je zabrinuta samo za to kako da ga održi u životu: kako da mu donese vodu, kako da mu nabavi hranu, a to ne oduzima samo njen dan, već i dan cijele porodice”.
Sulejman, koji je nekada bio kapiten biciklističkog tima, osjeća isti teret. Sada svakodnevno biciklom prelazi velike udaljenosti samo da bi nabavio vodu i hranu za svoju djecu.
Abu Amer je takođe usmjerena na preživljavanje, ali zna da dolazi teško suočavanje.
“Trenutno samo mislim o tome da preživimo”, rekla je. “Ali čak i ako preživimo, proganjaće nas užasna sjećanja na ovaj rat”.
Bonus video:
