Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću sprema se da preoblikuje vanjsku politiku SAD-a, obećavajući potencijalno radikalne promjene na više frontova dok djelove svijeta zahvataju rat i neizvjesnost, piše BBC.
Tokom kampanje, Tramp je davao široke političke izjave, često bez konkretnih detalja, zasnovane na principima neintervencionizma i trgovinskog protekcionizma - ili, kako to on naziva – „Amerika na prvom mjestu“.
Usred paralelnih kriza, njegova pobjeda nagovještava jedno od najznačajnijih potencijalnih remećenja u pristupu Vašingtona spoljnim poslovima posljednjih nekoliko godina.
BBC je naveo da mogu predvidjeti neki okvir njegovog vjerovatnog pristupa različitim segmentima na osnovu njegovih komentara tokom kampanje i njegovog predašnjeg mandata u periodu od 2017. do 2021. godine.
Rusija, Ukrajina i NATO
Tokom kampanje, Tramp je više puta izjavljivao da bi mogao da završi rat između Rusije i Ukrajine „za jedan dan“. Kad su ga pitali kako, sugerisao je posredovanje u sporazumu, ali je odbio da navede detalje.
Istraživački rad koji su u maju napisala dvojica Trampovih bivših šefova nacionalne sigurnosti predlaže da SAD nastavi snabdijevanje Ukrajine oružjem, ali da podršku učini uslovnom, uz zahtjev da Kijev započne mirovne pregovore sa Rusijom.
Kako bi privukao Rusiju, Zapad bi obećao da će odgoditi dugo željeni ulazak Ukrajine u NATO. Bivši savjetnici su izjavili da Ukrajina ne bi trebalo da se odrekne nade da će povratiti svu svoju teritoriju iz ruskih okupacionih ruku, već da bi trebalo da pregovara na osnovu trenutnih linija fronta.
Trampovi demokratski protivnici, koji ga optužuju za približavanje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, smatraju da bi njegov pristup bio čin predaje Ukrajine i ugrozio cijelu Evropu.
On je dosljedno isticao da mu je prioritet okončati rat i zaustaviti odliv američkih resursa.
Nije jasno koliko stav iznesen u radu bivših savjetnika odražava Trampovo vlastito mišljenje, ali vjerovatno daje smjernice o vrsti savjeta koje će dobiti.
Njegov pristup „Amerika na prvom mjestu“ u okončanju rata takođe se proteže na strateško pitanje budućnosti NATO-a, transatlantskog vojnog saveza nastalog nakon Drugog svjetskog rata, prvobitno kao zaštitne mjere protiv Sovjetskog Saveza.
NATO danas broji 32 zemlje, a Tramp je dugo skeptičan prema savezu, optužujući Evropu da se besplatno oslanja na američko obećanje o zaštiti.
Da li bi se zaista povukao iz NATO-a, što bi predstavljalo najznačajniju promjenu u transatlantskim odbrambenim odnosima u posljednjih sto godina, ostaje predmet debate.
Neki njegovi saveznici sugerišu da je njegov tvrd stav samo pregovaračka taktika da bi članice saveza ispunile smjernice o troškovima za odbranu.
Međutim, stvarnost je da će se lideri NATO-a ozbiljno zabrinuti zbog toga šta njegova pobjeda znači za budućnost saveza i kako će njegov efekat odvraćanja biti shvaćen od strane neprijateljskih lidera.
Bliski Istok
Kao i za Ukrajinu, Tramp je obećao da će donijeti „mir“ na Bliski Istok - što podrazumijeva da bi okončao rat između Izraela i Hamasa u Gazi i rat između Izraela i Hezbolaha u Libanu - ali nije rekao kako.
On je više puta rekao da, da je bio na vlasti umjesto Džozefa Bajdena, Hamas ne bi napao Izrael zbog njegove politike „maksimalnog pritiska“ na Iran, koji finansira tu grupu.
Šire gledano, vjerovatno bi Tramp pokušao da se vrati toj politici, koja je uključivala povlačenje SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma, nametanje jačih sankcija protiv Irana i likvidaciju generala Kasima Sulejmanija - najmoćnijeg iranskog vojnog zapovjednika.
U Bijeloj kući, Tramp je sprovodio izrazito proizraelske politike, nazivajući Jerusalim glavnim gradom Izraela i premještajući američku ambasadu tamo iz Tel Aviva - potez koji je oduševio Trampovu hrišćansku evangeličku bazu, ključnu grupu republikanskih birača.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu nazvao je Trampa „najboljim prijateljem kojeg je Izrael ikada imao u Bijeloj kući“.
Ali kritičari tvrde da je njegova politika imala destabilizujući efekat na region.
Palestinci su bojkotovali Trampovu administraciju, jer Vašington nije podržao njihove pretenzije na Jerusalim - grad koji čini istorijski centar nacionalnog i vjerskog života Palestinaca.
Dodatno su bili izolovani kada je Tramp posredovao u takozvanim „Abrahamskim sporazumima“, što je dovelo do istorijskog dogovora o normalizaciji diplomatskih odnosa između Izraela i nekoliko arapskih i muslimanskih zemalja. To su učinili bez potrebe da Izrael prihvati buduću nezavisnu palestinsku državu kao susjeda - takozvano rješenje dvije države - što je ranije bio uslov arapskih zemalja za takav regionalni dogovor.
Zemlje uključene u sporazum dobile su pristup naprednom američkom oružju u zamjenu za priznanje Izraela.
Palestinci su bili ostavljeni u jednoj od najizolovanijih tačaka u svojoj istoriji od strane jedine sile koja zaista može primijeniti pritisak na obje strane u sukobu - dodatno slabeći njihovu sposobnost, kako oni to vide, da se zaštite na terenu.
Tramp je tokom kampanje više puta izjavio da želi da se rat u Gazi okonča.
On ima složen, ponekad disfunkcionalan odnos s izraelskim premijerom Netanjahuom, ali svakako ima mogućnost da izvrši pritisak na njega.
Takođe ima dugu istoriju jakih odnosa s liderima ključnih arapskih zemalja koje imaju kontakte s Hamasom.
Nije jasno kako bi balansirao između želje da snažno podrži izraelsko rukovodstvo i istovremeno pokuša da okonča rat.
Trampovi saveznici često su prikazivali njegovu nepredvidljivost kao diplomatsku prednost, ali na Bliskom Istoku, u trenutku velike krize istorijskih razmjera, teško je predvidjeti kako bi se to moglo odigrati.
Tramp će morati da odluči kako – ili da li – će nastaviti diplomatski proces koji je započela Bajdenova administracija kako bi se obezbijedilo primirje u Gazi u zamjenu za oslobađanje talaca koje drži Hamas.
Kina i trgovina
Pristup Amerike prema Kini je njeno najvažnije strateško pitanje u spoljnoj politici – i ono koje ima najveće posljedice za globalnu sigurnost i trgovinu.
Dok je bio na funkciji, Tramp je Kinu označio kao „strateškog konkurenta“ i uveo carine na određeni kineski uvoz u SAD, što je izazvalo odgovor Pekinga s carinama na američke proizvode.
Bili su prisutni napori da se trgovinski spor ublaži, ali pandemija Kovid-a je uništila ovu mogućnost, a odnosi su se pogoršali kada je bivši predsjednik nazvao Kovid „kineskim virusom“.
Iako je Bajdenova administracija tvrdila da ima odgovorniji pristup prema Kini, ona je, zapravo, zadržala mnoge Trampove carine na uvoz.
Trgovinska politika postala je usko povezana s percepcijama domaćih glasača u SAD-u o zaštiti američkih radnih mjesta u proizvodnji – iako je dugoročni pad radnih mjesta u tradicionalnim američkim industrijama poput čelika posljedica ne samo globalne konkurencije i premještanja proizvodnje, već i automatizacije i promjena u proizvodnim procesima.
Tramp je pohvalio kineskog predsjednika Si Đinpinga kao „brilijantnog“ i „opasnog“, i vrlo efikasnog lidera koji kontroliše 1,4 milijarde ljudi „gvozdenom pesnicom“ – što su njegovi protivnici protumačili kao Trampovo divljenje „diktatorima“.
Bivši predsjednik vjerovatno će se udaljiti od Bajdenovog pristupa jačanju sigurnosnih partnerstava SAD-a s drugim regionalnim zemljama kako bi obuzdao Kinu.
SAD su zadržale vojnu pomoć za samoupravni Tajvan, koji Kina vidi kao otcijepljenu provinciju koja će jednog dana biti pod kontrolom Pekinga.
Tramp je rekao u oktobru da, ukoliko bi se vratio u Bijelu kuću, ne bi morao da koristi vojnu silu da spriječi kinesku blokadu Tajvana jer bi predsjednik Si znao da je on „lud“, te bi uveo paralizirajuće carine na kineski uvoz ukoliko bi se to desilo.
Bonus video:
