Ubjedljiva pobjeda Donalda Trampa i Republikanske stranke u utorak veče dovešće do velikih promjena u važnim oblastima politike, od imigracije do Ukrajine. Međutim, značaj izbora nadilazi ove konkretne teme i predstavlja odlučno odbacivanje liberalizma od strane američkih glasača, kao i specifičnog načina na koji se poimanje “slobodnog društva” razvijalo od 1980-ih.
Kada je Tramp 2016. prvi put izabran, bilo je lako pomisliti da je taj događaj izuzetak. Tada se kandidovao protiv slabog protivnika koji ga nije ozbiljno shvatio, a u svakom slučaju Tramp nije osvojio većinu glasova na nacionalnom nivou. Kada je Džo Bajden četiri godine kasnije osvojio Bijelu kuću, izgledalo je kao da su se stvari vratile u normalu nakon katastrofalnog predsjedničkog mandata.
Poslije glasanja u utorak, sada izgleda da je Bajdenovo predsjedništvo bilo anomalija i da Tramp otvara novu eru u američkoj politici, a možda i za svijet u cjelini. Amerikanci su glasali potpuno svjesni toga ko je Tramp i šta on predstavlja. Ne samo da je osvojio većinu glasova i predviđa se da će uzeti svaku kolebljivu državu, već su republikanci ponovo preuzeli Senat i vjerovatno će zadržati Predstavnički dom. S obzirom na njihovu postojeću dominaciju u Vrhovnom sudu, sada su na putu da kontrolišu sve glavne grane vlasti.
Ali, šta stoji u pozadini ove nove faze američke istorije?
Klasični liberalizam je doktrina zasnovana na poštovanju jednakog dostojanstva pojedinaca kroz vladavinu prava koja štiti njihova prava i kroz ustavne mehanizme koji ograničavaju moć države da se miješa u ta prava. Međutim, tokom posljednjih pola vijeka, ovaj osnovni impuls pretrpio je dvije velike deformacije. Prva je bio uspon “neoliberalizma”, ekonomske doktrine koja je veličala tržišta i smanjila sposobnost vlada da zaštite one koje su pogodile ekonomske promjene. Svijet je u prosjeku postao mnogo bogatiji, dok je radnička klasa izgubila radna mjesta i prilike. Moć se udaljila od mjesta koja su bila nosioci industrijske revolucije, preusmjerivši se ka Aziji i drugim djelovima zemalja u razvoju.
Druga deformacija bio je uspon politike identiteta ili onoga što pojedini nazivaju “vouk liberalizmom” (woke), u kojem je progresivna briga za radničku klasu zamijenjena ciljanom zaštitom užeg skupa marginalizovanih grupa: rasnih manjina, imigranata, seksualnih manjina i sličnih. Državna moć se sve više koristila ne u službi nepristrasne pravde, već za promociju konkretnih društvenih ciljeva za te grupe.
U međuvremenu, tržišta rada su se prilagodila informacionoj ekonomiji. U svijetu u kojem je većina radnika sjedjela za računarima umjesto da podiže teške predmete u fabrikama, žene su stekle ravnopravniji položaj. To je promijenilo odnose moći unutar porodica i dovelo do percepcije stalnog slavljenja ženskih dostignuća.
Uspon ovih iskrivljenih shvatanja liberalizma podstakao je veliku promjenu u socijalnoj osnovi političke moći. Radnička klasa je osjećala da ljevičarske političke stranke više ne brane njihove interese i počela je da glasa za desničarske partije. Tako su demokrate u SAD izgubile dodir sa svojom radničkom bazom i postale partija kojom dominiraju obrazovani urbani profesionalci. Radnička klasa se okrenula republikancima. U Evropi, glasači Komunističke partije u Francuskoj i Italiji prešli su na stranu Marin Le Pen i Đorđe Meloni.
Sve ove grupe bile su nezadovoljne sistemom slobodne trgovine koji im je desetkovao egzistenciju, čak i dok je stvarao novu klasu superbogatih, a bile su nezadovoljne i progresivnim strankama koje su, kako je izgledalo, više brinule za strance i životnu sredinu nego za njihovo stanje.
Klasna pripadnost važnija od rasne i etničke
Ove velike sociološke promjene odrazile su se i na izborne obrasce u utorak. Pobjeda republikanaca je zasnovana na glasovima bijelaca iz radničke klase, ali Tramp je uspio da privuče znatno više afroameričkih i hispano glasača iz radničke klase u poređenju sa izborima 2020. godine. To se naročito odnosi na muškarce u ovim grupama. Za njih je klasna pripadnost bila važnija od rase ili etničke pripadnosti. Nema posebnog razloga zašto bi, na primjer, jednog Latinoamerikanca iz radničke klase naročito privukao “vouk liberalizam” koji podržava nedavno pristigle ilegalne imigrante i fokusira se na interese žena.
Takođe je jasno da ogromnu većinu glasača iz radničke klase prosto nije zanimala prijetnja liberalnom poretku, ni kod kuće ni u inostranstvu, koju konkretno predstavlja Donald Tramp.
Donald Tramp ne želi samo da poništi neoliberalizam i “vouk liberalizam,” već predstavlja ozbiljnu prijetnju i za klasični liberalizam. Ova prijetnja vidljiva je u mnogim politikama. Novi Trampov predsjednički mandat ni najmanje neće ličiti na njegov prvi mandat. Pravo pitanje u ovom trenutku nije zloćudnost njegovih namjera, već njegova sposobnost da svoje prijetnje sprovede u djelo. Mnogi glasači jednostavno ne uzimaju njegove riječi za ozbiljno, dok mejsntrim republikanci tvrde da će ga sistem provjera i kontrola u Americi spriječiti da učini ono najgore. To je greška: Njegove namjere treba shvatiti veoma ozbiljno.
Tramp je samoproklamovani protekcionista, koji tvrdi da je “tarife” najljepša riječ na engleskom jeziku. Predložio je carine od 10 ili 20 procenata na svu robu proizvedenu u inostranstvu, bilo od strane saveznika ili neprijatelja, i za to mu nije potrebna saglasnost Kongresa.
Kao što je veliki broj ekonomista istakao, ovaj nivo protekcionizma imaće izuzetno negativne posljedice po inflaciju, produktivnost i zaposlenost. Ozbiljno će poremetiti lance snabdijevanja, što će domaće proizvođače navesti da traže izuzeća od ovih visokih nameta. To, pak, otvara prostor za visoke nivoe korupcije i favorizovanja, dok kompanije žure da pridobiju naklonost predsjednika. Tarife na ovom nivou takođe izazivaju masovne kontramjere drugih zemalja, što dovodi do situacije u kojoj se urušava trgovina (i samim tim prihodi). Možda će se Tramp povući pred ovim, ali bi takođe mogao da reaguje kao bivša argentinska predsjednica Kristina Fernandes de Kiršner, falsifikovanjem podataka iz statističke agencije kako bi sakrio loše vijesti.
Mnogi glasači jednostavno ne uzimaju njegove riječi za ozbiljno, dok mejnstrim republikanci tvrde da će ga sistem provjera i kontrola u Americi spriječiti da učini ono najgore. To je greška: Njegove namjere treba shvatiti veoma ozbiljno
Što se tiče imigracije, Tramp više ne želi samo da zatvori granicu. On želi da deportuje čak 11 miliona nelegalnih imigranata koji su već u zemlji. U administrativnom smislu, ovo je ogroman zadatak koji zahtijeva godine ulaganja u infrastrukturu potrebnu za njegovo sprovođenje - centre za zadržavanje, agente za imigracionu kontrolu, sudove i druge resurse.
Takva politika imala bi razorne posljedice po brojne industrije koje se oslanjaju na rad imigranata, naročito građevinsku industriju i poljoprivredu. Takođe bi bila monumentalno izazovna u moralnom smislu, jer bi roditelji bili odvojeni od svoje djece koja su državljani, stvarajući uslove za građanski sukob, budući da mnogi od nelegalnih imigranata žive u “plavim” saveznim državama koje će učiniti sve što mogu da spriječe Trampa da sprovede ovu politiku.
Što se tiče vladavine prava, Tramp je tokom ove kampanje bio fokusiran isključivo na osvetu za nepravde koje vjeruje da je pretrpio od svojih kritičara. Obećao je da će koristiti pravosudni sistem kako bi se obračunao sa svima, od Liz Čejni i Džoa Bajdena do bivšeg načelnika generalštaba vojske SAD Marka Milija i Baraka Obame. On želi da ućutka medijske kritičare oduzimanjem njihovih licenci ili nametanjem kazni.
Neizvjesno je sa li će Tramp imati moć da uradi bilo šta od ovoga. Sudski sistem je bio jedna od najotpornijih prepreka njegovim ekscesima tokom prvog mandata. Međutim, republikanci su stalno radili na tome da ubace naklonjene sudije u sistem, kao što je sutkinja Ejlin Kenon na Floridi, koja je odbacila snažnu tužbu protiv njega vezanu za povjerljiva dokumenta.
Ukrajina je daleko najveći gubitnik
Neke od najvažnijih promjena desiće se u spoljnoj politici i u prirodi međunarodnog poretka. Ukrajina je daleko najveći gubitnik. Njen vojni otpor Rusiji je slabio čak i prije izbora, a Tramp može da je prisili na nagodbu prema uslovima Rusije uskraćivanjem oružja, kao što je republikanski Predstavnički dom Kongresa činio šest mjeseci prošle zime. Tramp je privatno prijetio povlačenjem iz NATO-a, ali čak i ako to ne uradi, on može ozbiljno oslabiti taj savez nepoštovanjem njegove garancije o uzajamnoj odbrani iz Člana 5. Nema evropskih lidera koji bi mogli da zamijene Ameriku kao vođu Alijanse, pa je njena buduća sposobnost da se suprotstavi Rusiji i Kini ozbiljno dovedena u pitanje. Naprotiv, Trampova pobjeda će inspirisati druge evropske populiste, poput Alternative za Njemačku i Nacionalnog okupljanja u Francuskoj.
Saveznici i prijatelji SAD u istočnoj Aziji nisu u boljoj poziciji. Iako je Tramp često kritikovao Kinu, on se takođe veoma divi Siju Đinpingu zbog osobina čvrstorukaša, i možda bi bio voljan da postigne dogovor sa njim u vezi sa Tajvanom. Tramp djeluje kao neko ko je urođeno protiv upotrebe vojne sile i podložan manipulacijama, ali jedan izuzetak bi mogao biti Bliski istok, gdje će vjerovatno zdušno podržavati ratove Benjamina Netanjahua protiv Hamasa, Hezbolaha i Irana.
Postoje jaki razlozi da se vjeruje da će Tramp biti mnogo efikasniji u ostvarivanju ove agende nego što je bio tokom svog prvog mandata. On i republikanci su shvatili da je sprovođenje politike u potpunosti stvar kadra. Kada je prvi put izabran 2016. godine, nije došao na vlast okružen timom savjetnika za politiku, nego je morao da se osloni na establišment republikanaca.
Nema evropskih lidera koji bi mogli da zamijene Ameriku kao vođu NATO-a, pa je njegova buduća sposobnost da se suprotstavi Rusiji i Kini ozbiljno dovedena u pitanje
U mnogim slučajevima, oni su blokirali, odbijali ili usporavali njegove naredbe. Na kraju svog mandata, izdao je izvršnu naredbu kojom je stvorio novi “Raspored F” koji bi oduzeo zaštitu radnih mjesta svim saveznim radnicima i omogućio mu da otpusti kojeg god birokratu želi. Oživljavanje Rasporeda F je u srži planova za drugi Trampov mandat, a konzervativci su vrijedno sastavljali liste potencijalnih zvaničnika čija je glavna kvalifikacija lična lojalnost Trampu. Zbog toga je ovaj put vjerovatnije da će sprovesti svoje planove.
Kritičari, uključujući Kamalu Haris, prije izbora su optužili Trampa da je fašista. To je bilo pogrešno u smislu on nije namjeravao da uspostavi totalitarni režim u SAD-u. Umjesto toga, došlo bi do postepenog propadanja liberalnih institucija, slično onome što se desilo u Mađarskoj nakon povratka Viktora Orbana na vlast 2010. godine.
Ovo propadanje je već počelo, a Tramp je nanio značajnu štetu. Produbio je ionako velike podjele u društvu i pretvorio SAD iz društva visokog povjerenja u društvo niskog povjerenja. Demonizovao je vladu i oslabio vjerovanje da ona predstavlja kolektivne interese Amerikanaca. Zatrovao je političku retoriku i dao dovzolu za otvorene izraze netrpeljivosti i mizoginije. I ubijedio je većinu Republikanca da je njegov prethodnik bio nelegitimni predsjednik koji je ukrao izbore 2020. godine.
Obim republikanske pobjede, koja seže od predsjedništva do Senata i vjerovatno i do Predstavničkog doma, biće interpretiran kao snažan politički mandat koji potvrđuje ove ideje i omogućava Trampu da djeluje kako želi. Možemo samo da se nadamo da će neki od preostalih institucionalnih zaštitnih mehanizama ostati na mjestu kada preuzme vlast. Međutim, možda će stvari morati da postanu mnogo lošije prije nego što postanu bolje.
Članak je objavljen u “Fajnenšl tajmsu”
Priredile: A.Š., N.B.
Bonus video:
