Ogromno bogatstvo i moć Amerike zasnivaju se na dva stuba: univerzitetima i preduzećima. Prvi proizvodi ideje, istraživanja i obuku koji su ovu zemlju učinili središtem za najbolje umove svijeta. Drugi generiše investicije i inovacije koje pokreću moćnu američku ekonomiju. Ali sada, predsjednik Donald Tramp izgleda odlučan da uništi oba.
Trampovo ponašanje nije iznenađenje. Njegove ideje o ekonomskoj politici oduvijek su bile besmislene, a njegova mržnja prema elitnim akademskim institucijama koje vidi kao središte “woke” kulture, dobro je poznata. Ono što je šokantnije jeste što korporativni i akademski lideri jedva da su išta rekli.
Nakon Trampove pobjede na izborima prošlog novembra, u poslovnim krugovima je postojao oprezni optimizam. On im je djelovao kao dobrodošla promjena poslije Džoa Bajdena, koji je zauzimao oštar stav prema privatnom sektoru i podržavao sindikate i regulaciju. Tramp je, s druge strane, obećavao niske poreze i manje regulacija. Njegova priča o tarifama bila je problem, ali većina je pretpostavljala da je to uglavnom predstava. Berza je Trampovu pobjedu pozdravila dostižući nove rekorde. Tehnološki milijarderi su donirali su njegovoj tranzicionoj administraciji i kleknuli pred njim na inauguraciji.
Međutim, protekle nedjelje su pokazale koliko je taj optimizam bio pogrešan. Tramp je ekonomiji zadavao jedan udarac za drugim, što je dovelo do toga da američka berza izgubi više nego što je dobila od novembra. Teško je reći koji je potez bio gori: drakonske tarife nametnute najbližim američkim saveznicima (Kanadi, Meksiku i Evropi) ili stalne prijetnje i nesigurnost u vezi sa trgovinskom politikom, koje su dovele ekonomske indikatore nesigurnosti na nivoe više čak i od onih tokom globalne finansijske krize 2008. godine.
Situaciju dodatno pogoršava to što je Agencija za vladinu efikasnost, kojom rukovodi Ilon Mask, izazvala haos u federalnoj administraciji, kršeći osnovne pravne principe i otpuštajući više od 100.000 državnih službenika. Iako možda postoji neka bezosjećajna logika u ukidanju strane pomoći, administracija je takođe neobjašnjivo posegla za drastičnim rezovima u osnovnim istraživanjima u oblastima od zdravstva i bioloških nauka do obrazovanja.
Američkim poslovnim liderima trebalo bi da bude očigledno da je Tramp jasna i neposredna prijetnja sistemu iz kojeg su izvukli svoja bogatstva. Koliko god njegove haotične trgovinske politike bile štetne, one su sitnica u poređenju sa prijetnjom koju predstavlja osnovnim institucijama neophodnim za uspješnu tržišnu ekonomiju: vladavini prava, podjeli vlasti, državnim ulaganjima u nauku i inovacije, javnoj infrastrukturi i stabilnim, prijateljskim odnosima sa stranim zemljama koje dijele iste vrijednosti.
Mask duguje veliki dio svog uspjeha upravo tim institucijama. Bez ključnog državnog zajma u pravom trenutku, “Tesla” bi bankrotirao, “SpaceX” je dobio desetine milijardi dolara kroz državne ugovore. Ipak, Tramp je odbacio sve ove funkcije u korist agende koja ne slijedi nikakvu koherentnu strategiju, a kamoli rješenja za probleme zemlje.
Trampova prijetnja američkoj akademskoj zajednici još je očiglednija. On je drastično smanjio državnu podršku za osnovna medicinska istraživanja, a pod maskom borbe protiv antisemitizma, proizvoljno je uskratio sredstva nekim od vodećih univerziteta u zemlji. Kolumbija i “Džons Hopkins” bili su među prvim metama, ali i drugi (uključujući moju instituciju, Harvard) takođe su na udaru.
Kada se osnovne institucije demokratije nađu na udaru, lideri velikih poslovnih i akademskih organizacija imaju posebnu dužnost da se oglase. Ipak, ni poslovni rukovodioci ni predsjednici univerziteta nisu preuzeli tu odgovornost. Umjesto toga, njihov pristup izgleda kao ono što harvardski politikolozi Rajan D. Inos i Stiven Levicki nazivaju “prećutno popuštanje”. Izračunali su da će, ako rade iza kulisa i ne privlače pažnju na sebe, moći da izbjegnu najgore.
Autokrate napreduju kada su njihovi protivnici podijeljeni i boje se da progovore. Takva je tragedija kolektivne akcije: svi gubimo kada odbijamo da pojedinačno preuzmemo rizik
Međutim, kako Inos i Levicki ističu, ova strategija ne funkcioniše. Autoritarni populisti poput pokojnog Uga Čavesa (Venecuela), Vladimira Putina (Rusija), Viktora Orbana (Mađarska), Narendre Modija (Indija) i Redžepa Tajipa Erdogana (Turska) uvijek ciljaju univerzitete i gaze akademske slobode. Cenzura, bilo da je nametnuta od strane države ili samonametnuta, postaje cijena koju na kraju plaćaju sve akademske institucije. Čak i kada su autokrate u početku naklonjene tržištu, oni na kraju potkopavaju institucionalne temelje konkurentne tržišne ekonomije.
U poređenju sa ovim autoritarnim figurama, Trampov napad na američke demokratske institucije bio je zaprepašćujući u svojoj brzini, drskosti i otvorenosti. Više nije moguće reći: “To je samo način na koji on govori; nikada neće sprovesti te prijetnje”. Nijedna organizacija civilnog društva niti javni lider više ne mogu sumnjati u ozbiljnost situacije.
Autokrate napreduju kada su njihovi protivnici podijeljeni i boje se da progovore. Takva je tragedija kolektivne akcije: svi gubimo kada odbijamo da pojedinačno preuzmemo rizik. Zbog toga vodeći univerziteti i najveće korporacije - oni koji imaju najviše kredibiliteta, ali i najviše toga da izgube - sada snose nesrazmjerno veliku odgovornost da nešto preduzmu.
Zamislimo da generalni direktori vodećih američkih univerziteta i najbogatijih korporacija, zajedno sa sindikatima, vjerskim grupama i drugim organizacijama civilnog društva, izdaju javno saopštenje koje jasno i glasno upozorava na opasnosti potkopavanja vladavine prava, akademskih sloboda i naučnih istraživanja. Takav gest ne bi pokolebao Trampa i njegove saveznike, ali bi dao snagu drugim demokratskim snagama, osnažujući ih i pomažući im da se mobilišu. Desetine miliona Amerikanaca se pitaju kada će neko imati hrabrosti da progovori. U najmanju ruku, oni koji to učine staviće sebe na pravu stranu istorije.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Prevod: A. Š.
Bonus video:
