Hapšenje Džulijana Asanža je prioritet za SAD, rekao je ministar pravosuđa Džef Sešns. Matijas fon Hajn smatra da je takav stav prema osnivaču Vikiliksa napad na slobodu medija.
Vikiliks je neprijatan. Prije svega za organizacije koje imaju veliku moć a rade često van domašaja radara javnosti. Kao na primjer vojska SAD, tajne službe, diplomatija i politika SAD. No, demokratija živi od te neudobnosti. Jer, ona najbolje funkcioniše kada birači imaju što je više moguće informacija.
Demokratije i demokratski legitimisane vlade moraju da izdrže kritičko gledanje na svoje aktivnosti. I to baš zato što pod tim kritičkim pogledom često ne izgledaju lijepo.
Tako je to bilo sa video-snimkom „kolateralno ubistvo" iz aprila 2010. poslije kojeg je Vikiliks preko noći postao svjetski poznat. Na snimku se vidi kako je u napadu jednog helikoptera SAD u Bagdadu ubijeno 11 ljudi, među njima i dvojica novinara agencije Rojters.
Ili u slučaju objavljivanja više od 250.000 povjerljivih dokumenata američkih ambasada u čitavom svijetu. Ili kada je Vikiliks otkrio da je NSA, tajna služba SAD, špijunirala kancelarku Angelu Merkel.
Kada bi Vikiliks bio krivično gonjen, bio bi to opasan presedan, koji bi otvorio vrata progonima i drugih nevladinih organizacija. Vlada SAD slijedi taj cilj.
Pri tome ne iznenađuje izjava ministra pravde SAD džefa Sešnsa da za SAD hapšenje osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža ima prioritet. Još proteklih nedjelja je šef CIA Majk Pompeo svoj prvi javni istup na novoj funkciji posvetio navodnoj opasnosti koja prijeti od uzbunjivača. Pompeo je Vikiliks nazvao „nedržavnom, neprijateljskom tajnom službom".
U govoru o nacionalnoj bezbjednosti pred vašingtonskim trustom mozgova Centar za strateške i međunarodne studije, Pompeo je osporio Vikiliksu zaštitu pravom na slobodu mišljenja i završio govor neprikrivenom prijetnjom: „To ima da prestane!"
Ne čudi to što šef CIA slika svoju agenciju kao jednu finu organizaciju koja samo prikuplja informacije o neprijateljima Amerike. Ne čudi ni to što se ni riječju ne spominju operativne aktivnosti CIA, na primjer, sa ciljem da se ruše strane vlade. Ali, to što baš direktor jedne tajne službe uzima sebi za pravo da javno definiše granice slobodnog izražavanja mišljenja – zbog toga valja načuljiti uši.
Moraju li prema Pompeovom mišljenju mediji ubuduće da se ograniče samo na širenje saopštenja za štampu? Jesu li investigativno istraživanje i objavljivanje neugodnih informacija sada isto što i „neprijateljski rad tajnih službi"? Šta je sa drugim medijima koji su objavili materijale Vikiliksa, kao što su Njujork tajms, Gardijan ili Špigel u Nemačkoj?
Specijalno CIA ne voli Vikiliks. Prije svega zbog objavljivanja serije dokumenata iz koje se vidi da CIA ima sopstvenu hakersku jedinicu čiji se dio nalazi u Frankfurtu. A i da ta organizacija koristi slabosti u softveru i opremi pametnih telefona, televizora i drugih aparata kako bi mogla da u njih „prodre".
No, najveća blamaža za tajne službe je to što očigledno nisu u stanju da čuvaju sopstvene tajne. „Kofer sa alatkama" za upadanje u elektronske aparate je bio u opticaju u hakerskim krugovinma prije nego što je dospio do Vikiliksa. A to je dovelo u opasnost sve korisnike tih aparata.
Zato ta informacija ima definitivno veliku vrijednost. To je i jedino što bi u procjeni rada Vikiliksa trebalo da bude važno: jesu li informacije tačne i imaju li informativnu vrijednost?
U tom pogledu, bilans Vikiliksa je zasad – prvoklasan.
Bonus video:
