Računari, televizori: sve naše drage igračke podesne su alatke za špijunažu preko kojih tajne službe mogu da saznaju sve o nama. Na to su mnogi upozoravali još prije 20 i više godina. A na šta danas može da se upozori?
Nova dokumenta koja je počela da objavljuje uzbunjivačka platforma Vikiliks užasavajuće jasno pokazuju koliko detaljno tajna služba CIA pokušava da preko raznih "pametnih" električnih uređaja špijunira našu privatnu i dijelom intimnu komunikaciju. To je još jednom pokazalo koliko je naša privatna sfera ranjiva – kao što se to već ranije pokazalo nakon epohalnih otkrića Edvarda Snoudena iz 2013. godine.
Spoznaja da "Veliki brat" može da nas špijunira uz pomoć naših telefona, televizora ili frižidera, za mnoge može biti skandalozna. Doduše, ona nije nova. Još osamdesetih godina je vođena velika debata o zaštiti podataka. Nove tehnologije kao što je bila preteča interneta BTX, ili kablovska televizija, tada su počele da se šire, i brojni kritičari su, dijelom u apokaliptičnom tonu, upozoravali da stiže era masovnog nadzora.
1MB – nekada je to bilo mnogo!
Najvažniji protivargument tada je glasio: ni armija ljudi ni najjači računarski sistemi nisu ni izdaleka u stanju da se izbore sa količinom podataka sa kojom bi morali da se suoče. Jedan megabajt je tada bio ogromna količina! Mnogi zaštitnici podataka o ličnosti su tada nazivani nazadnim paranoicima ili "teoretičarima zavjere".
Danas smo na kraju iluzije. Znamo da i demokratski legitimisane države ne prezaju od prisluškivanja sopstvenih građana, građana prijateljskih zemalja, pa ni njemačke kancelarke. Znamo i da "češljanje" gigantskih količina podataka više nije problem. U Juti u SAD, tajna služba NSA je napravila centar u kojem mogu da obrađuju i vrednuju sve elektronske komunikacije ovog svijeta, ili da se pretražuju na osnovu raznih kriterijuma.
Aleksa – član porodice
Danas znamo i da je riječ "pametan", kada se odnosi na neki elektronski uređaj, samo eufemistička oznaka za "ranjiv". I pored toga, živimo sa uvjerenjem da ništa ne može da nam se desi. Ali, dokazi da nije tako više ne mogu da se previde. Primjer je Amazonov "Eho", sprava zvana "Aleksa", sa mikrofonom i zvučnikom, računar kojim se upravlja glasom.
Prema reklami proizvođača, "Aleksa" nas razumije i ako smo u drugom kraju sobe, pa čak i u glasnom okruženju ili kada svira muzika. Osim toga, "Aleksa se automatski aktualizuje preko servera firme, stalno uči, stalno dobija nove funkcije i sposobnosti". Amazon ne odaje ko sve još može da čuje naše razgovore, ali otkako je Vikiliks otvorio "Kupolu 7", mašti više nema granica.
Svi se moramo angažovati
Posljedica svega toga bi morala biti dvojaka. Najprije nam je – makar to zvučalo i naivno – potreban širok društveni diskurs o zaštiti i bezbjednosti podataka. Pravo na samoodređenje je jedno od osnovnih prava. S druge strane, svi se moramo angažovati: informatičar Jozef Vajcenbaum, koji je preminuo 2008, neumorno je apelovao na našu odgovornost: "Smatram da je suština stvari u lakomislenosti, da ne kažem gluposti, sa kojom se služimo tehnikom".
Drugim riječima: onaj ko ne aktuelizuje dovoljno često softver svojih digitalnih uređaja, ko ne šifruje dosljedno svoju komunikaciju i dobrovoljno otkriva intimne podatke o sebi na društvenim mrežama, ne treba da čudi kada ti podaci jednom budu upotrijebljeni protiv njega.
Možemo li da se izborimo?
Mi smo zapravo tek na početku jednog razvoja. To što podaci dospijevaju u ruke tajnih službi je jedna stvar. Ali, ako narednih godina budemo povjerili svoje živote samovozećim automobilima kojima se upravlja preko interneta, onda bi pojam bezbjednosti podataka dobio novo, tjelesno, značenje.
Danas moramo priznati: paranoici od onda su bili u pravu. A kakve pouke ćemo mi iz toga izvući – osim lijepljenja neprozirne trake preko kamere laptop-računara – nije jasno. Možemo li da se izborimo za to da naša umreženost u svijetu i zaštita podataka ne budu u protivrječju? Ili ćemo morati da se odreknemo naših digitalnih pomagala?
Bonus video:
