U proljeće 1992. arhivar KGB-a Vasilij Mitrohin ušao je u britansku ambasadu u Rigi. Na dnu njegove torbe, ispod kobasica, nalazili su se primjerci sovjetskih obavještajnih dosijea koje je prokrijumčario iz Rusije. Prije kraja godine MI6, britanska obavještajna služba, je sklonila Mitrohina, njegovu porodicu i šest velikih kutija sa dosijeima KGB-a koje je krio u posudama za mlijeko i starim kovčezima ispod poda svoje kolibe.
Stranice „Arhive Mitrohin“, koje su konačno objavljene 1999, su mirisale na votku i izdaju. U njima se nalazi priča o ozloglašenim špijunima poput Kima Filbija, britanskog obavještajca koji je 1963. prebjegao u Rusiju. U njima su razotkriveni špijuni poput Melite Norvud, koja je tiho radila za KGB 40 godina iz svoje kuće u jugoistočnom Londonu, a onda se proslavila kao prabaka kada se zbog nepoklebljivog odbijanja da kupuje u britanskim kapitalističkim supermarketima našla na naslovnicama.
Mitrohinov rekord najvećeg izvlačenja obavještajnih podataka oboren je 2013. kada je Amerikanac Edvard Snouden, pobjegao iz Havaja u Hongkong sa svojom tajnom arhivom koja je sadržala više od 1,5 miliona povjerljivih dokumenata iz američke Nacionalne bezbjednosne kompanije (NSA). Snouden je otkrio programe poput DISHFIRE i OPTIC NERVE u okviru kojih su NSA i njen britanski ekvivalent, GCHQ, navodno prisluškivali telefone i kompjutere korisnika širom svijeta.
Britanski „Ekonomist“ na slučajevima Snoudena i Mitrohina ukazuje na drastične promjene nastale u posljednjih dvije decenije u svijetu špijunaže jer 2013. optužba nije bila da su se strani agenti infiltrirali u zapadne obavještajne agencije nego da su zapadne agencije špijunirale obične ljude, uključujući i svoje građane.
Ukoliko bismo stavili Mitrohinove pedantno iskucane transkripte pored Snoudenovih USB memorija stičemo uvid u to koliko se i kojom brzinom promijenila obavještajna aktivnost. Zapadne obavještajne službe su nekada naseljavale jedan paralelan svijet u kojem su se špijuni borili protiv špijuna. Njihov posao je bio da kradu i čuvaju tajne. Njihovi šefovi su bili muškarci i žene u vladi. Danas su obavještajne službe dio svačijeg svijeta. Njihov glavni zadatak je da zaštite društvo od terorista i kriminalaca. U medijima, parlamentima i sudovima ih sve češće pozivaju da objasne svoje aktivnosti i da snose odgovornost za njih. U posljednjih 15 godina, obavještajne službe pokušavaju da se pomire sa tom tranzicijom i još uvijek u tome nijesu uspjele.
Kompjuter je stvoren za špijunažu
Obavještajna revolucija je dijelom rezultat nove tehnologije i novog neprijatelja: terorizma. Ne tako davne 1999. godine, kada je postao direktor NSA, Majkl Hejden je tražio da pošalje mejl svim zaposlenima. Odgovor je glasio: „Mi to zapravo ne možemo“. Ta organizacija je tada koristila kompjutere za razbijanje šifri a ne surfovanje internetom kao svi ostali. Sada NSA ima novi objekat u Blafdejlu u Juti, prvi od mnogih koji će uslijediti, gdje se pohranjuju samo podaci izvučeni iz svakodnevne komunikacije.
„Kompjuter je stvoren za špijunažu“, kazao je BBC-jev izvještač Gordon Korera. Prvi računari, uključujući Kolosus i SEAC su u Britaniji i Americi korišteni za provaljivanje šifri. Međutim kompjuteri su takođe dobri za pohranjivanje podataka. Pretraživanje baza podataka je mnogo lakše od pretraživanja polica sa dosijeima poput onih koje je prikupljala istočnonjemačka tajna policija Štazi - a kojih je u dužini bilo 100 kilometara.
Posao se sastojao u tome da se otkrije šta namjerava neprijateljska zemlja tako što bi prikačili prislušne uređaje na telefonske kablove koji izlaze iz ambasade, nakon čega bi se prikupljali podaci i dešifrovali. Provaljivanje šifri je bilo naporno, ali jednom kada biste uspjeli razultati su pristizali godinama. „Prije dvadeset godina imali smo stabilnu metu, spor razvoj nove tehnologije i komunikaciju jedan na jedan“, kazao je za „Ekonomist“ jedan visoki obavještajni oficir. „Kada biste jednom razbili šifru dešavalo se da rezultate ubirate i po trideset godina“.
Internet je sve promijenio. Oko 3,4 biliona dolara se godišnje ulaže u umrežene računare, telefone, infrastrukturu i softver. Ritam diktira biznis, a ne agenti.
U Mitrohinovo vrijeme špijuni su slali šifrovane poruke preko radio-talasa i ostavljali poruke u poštanskim sandučadima. Sada je komunikacija novih meta špijuna pomiješana sa komunikacijom svih ostalih, i odvija se na relaciji između računara i pametnih telefona koji su identični onima na vašem stolu ili u vašem džepu. Protivterorizam je naročito preventivne prirode. To znači da bezbjednosne službe moraju da djeluju više kao lovci na zavjere nego kao sakupljači dokaza.
Nepovjerenje javnosti
Naravno, primjećuje novinar britanskog lista, ovakva vrsta revolucije se odvija uz sve veću sumnjičavost i nepovjerljivost javnosti. Više nije dovoljno da vam Kongres, ministar ili sudija kažu vjerujte nam. „Javnost danas mora da zna“, kaže profesor Pol Berne sa britanskog Univerziteta Istočna Anglija.
Zagovornici prava na privatnost tvrde da špijuni danas u do sada nezabilježenim razmjerima zadiru u živote ljudi.
Špijuni sa druge strane tvrde upravo suprotno, da ne mogu da idu u korak sa teroristima, njihovim šiframa i konstantnim razojem internet infrastrukture.
Šifrovanje je postalo standard. Ukoliko je poruka poslata preko aplikacije poput Telegrama ili WhatsApp, identitet primaoca je takođe zaštićen. U principu moderno šifrovanje je nemoguće provaliti. Ukoliko neko ne napravi računar koji može simultano tražiti više ješenja, rad na permutacijama bi trajao beskonačno.
Prije nekoliko godina jedan agent je mogao pratiti nekoliko džihadističkih meta; danas vam je potrebno mnogo više ljudi. Obavještajne službe imaju samo djelić složene slagalice.
Nakon Snoudenovih otkrića, zapadne bezbjednosne službe, a naročito one u Americi i Britaniji našle su se na meti žestokih kritika. Većina ih se odnosila na događaje u godinama nakon 11. septembra 2001. CIA je podvrgavala zatvorenike brutalnim tehnikama ispitivanja, uključujući i simulirano utapanje. „Vašington post“ je 2005. otkrio postojanje tajnih zatvora u istočnoj Evropi. General Hejden koji je tada bio šef CIA je kazao da su se sastanci između njegove agencije i Bezbjednosno obavještajnog odbora Kongresa pretvarali su bučne sparing mečeve. Na jednom od tih sastanaka upitali su ga da bi bi tehniku simuliranog utapanja primijenio na svoju kćerku. Određeni niz godina CIA je spovodila i program prisluškivanja telefona bez prethodnog odobrenja suda. Taj program je kasnije proglašen nezakonitim.
Međutim, čak i pored svega toga, kritike američkih i britanskih obavještajne službe su pretjerane.
Pravi obavještajci su mnogo više birokrate, koje se strogo pridržavaju pravila, nego slobodumni Džejms Bondovi. U redu je dovoditi u pitanje način prikupljanja i pohranjivanja podataka, pristup bazama podataka i hakovanje, ali tvrdnja je masovno prisluškivanje zavjerenički poduhvat mekolicine mastermajndova u NSA i GCHQ je samo mit.
Takve kritike su naročito nepravedne kada dolaze izvan engleske govorne obavještajne alijanse koja obuhvata Ameriku, Australiju, Britaniju, Kanadu i Novi Zeland, koje su poznate kao „pet očiju“.
Vraća se rivalitet između Zapada i Rusije
Rijetke su zemlje koje puno govore o svojim obavještajnim službama ili imaju jasan okvir za njihovo upravljanje. Britanija je do 1990-ih djelovala skoro potpuno u tajnosti, a neke od svojih aktivnosti je priznala tek 2015. Ipak do kraja ove godine njene obavještajne službe će biti stavljene pod sistem nadzora. Amerika je otvorenija kada su u pitanju njene obavještajne službe od bilo koje druge zemlje. Većina država ima špijunske agencije jedne ili druge vrste i njihovi napori mogu često biti usmjereni protiv sopstvenih građana, a u Kini i Rusiji bezbjednosne službe odgovaraju direktno i isključivo ljudima na vrhu.
Mnoge službe su zaostavština kolonijalne uprave. Nije rijetkost da obim i snaga agencije nijesu srazmjerni poziciji te države u svijetu. Tako je na primjer obavještajna služba Brazila slabašna u poređenju sa onima u Peruu u Kolumbiji. Indijska obavještajna služba je mala u odnosu na pakistansku. Izraelski Šin bet i Mosad su svjetska klasa. U eri terorizma, veliki broj ovih službi sarađuje sa velikim zapadnim agencijama. Lokalci uspješnjije infiltriraju svoje agente i bolje poznaju svoje region. U zamjenu za prikupljanje podataka na terenu oni dobijaju drugu vrstu pomoći često u vidu obavještajnih podataka ili satelitskih slika.
Ruska sajber prijetnja
Međutim, ponekad se sve svodi na rivalitet i to uglavnom između Zapada i Rusije i Kine. Rusija je tu istaknutija, makar na međunarodnoj sceni. Džejms Klaper, direktor američke nacionalne obavještajne službe, je 2015. azao Kongresu da je Rusija najveća sajber prijetnja Amerike. Na tom polju samo posljednjih mjeseci ostvarila je niz trijumfa.
Jedan je bio kada je ponizila NSA dajući na prodaju ukradene hakerske instrumente pod imenom „Brokeri iz sjenke“. Drugi trijumf je hakovanje medicinskog kartona Simon Bejls, američke gimnastičarke koja je osvojila četiri zlatne medalje na Olimpijadi u Riju. I na kraju Rusija je podrila predsjedničku kampanju, a po mišljenjui nekih uticala na ishod predsjedničkih izbora, Hilari Klinton objavljivanjem mejlova koje je hakovaa od Demokratskog nacionalnog komiteta i bivšeg državnog sekretara Kolina Pauela.
Sa druge strane sa usponom Kine na međunarodnoj sceni i njenim preuzimanjem uloge jedne od vodećih svjetskih sila, raste i uticaj njene obavještajne službe koja je specijalizovana sa industrijsku špijunažu, a glavna meta su joj SAD.
U smislu odnosa sa javnošću, zapadne obavještajne službe su pregurale teških 15 godina. Međutim u smislu operativnosti u godinama nakon 11. septembra došlo je do izuzetnih promjena u fokusu i kapacitetina. Međutim, mada su tehnologija i terorizam obavještajni svijet okrenuli naglavačke, sasvim je izvjesno da će Kina i Rusija ponovo postati glavne mete zapadnih obavještajnih službi.
Specijalisti za industrijsku špijunažu
Kina je tek odnedavno isplivala kao velika sila u obavještajnom svijetu. Tokom Kulturne revolucije njene bezbjednosne službe su progonile protivnike Mao Cedunga. U okviru tog progona, Centralni istražni odsjek – koji će kasnije postati Ministarstvo državne bezbjednosti (MSS) – eliminisao je oficire sa iskustvom u inostranstvu što je uključivalo i one u obavještajnoj službi.
Međutim, kako su interesi Kine postajali sve više međunarodni to se održavalo i na njenu obavještajnu službu. Godinama je njihova specijalnost bila industrijska špijunaža. Jedan od prvih primijećenih hakerskih upada je bio 2003. kada su terabajti podataka izvučeni iz NASA i kompanija koje imaju ugovore sa ministarstvom odbrane. Tokom godina vjeruje se da su kineski hakeri izvukli detalje o B1 i B2 bombarderima, naprednim sistemima za podmornice, bojevim glavama kao i brojnim industrijskim i naučnim procesima. Kina se takođe sumnjiči za krađu nacrta nove zgrade sjedišta australijske obavještajne službe.
Kineska špijunaža je prvenstveno odraz njenog uspona kao velike sile i rastućeg rivaliteta sa Amerikom – isto kao što stvaranje moderne špijunaže i kontrašpijunaže datira od njemačkog izazova Britaniji na početku 20. vijeka. Kina više nije prvenstveno zainteresovana za praćenje kineske dijaspore. Danas nju zanima američka politika u Japanu i Južnoj Koreji, kao i u Brzilu, gdje kupuje hranu i Saudijskoj Arabiji gdje kupuje naftu.
Špijunaža će djelimično definisati odnose između Kine i Amerike. To ne mora da znači da će dovesti do neprijateljstva. Pomažući stranama da se bolje razumiju, aktivnosti obavještajnih službi mogu pomoći u popuštanjuu tenzija kao što su sateliti i špijunski avioni 1950-ih pomogli da se ublaže američki strahoviu od Sovjetskog Saveza. Međutim, činjenica je da u ulozi izuzetno visoki.
Galerija
Bonus video:
