Neizmjerno ponosan na svog 14 godina starijeg brata Uroša, je Ljubiša Tošković.
"Toliko sam radostan što sam imao takvog brata, svjetskog velikana. Kao dječak bez papira, bez olovke, crtao je ugljenom na pločama bratonoškog kamenjara. Ostaće upamćen po njegovim radovima i po njegovom ponašanju, kao ratnika, borca za umjetnost ", kazao je Ljubiša.
Komemoracija povodom smrti, po mnogima, jednog od najboljih crtača svih vremena, održana je u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
"Uroš je ostavio djelo koje nije ni povlađivalo niti flertovalo već je uznemiravalo i tjeralo posmatrača da se zagleda u duboku tamu ljudske egzistencije", poručio je na komemoraciji ministar kulture Aleksandar Bogdanović.
"Crtež je Uroševa samoodbrana, on je njegovo izabrano izgnanstvo, robija i kazna, na koju je sam sebe osudio, ali i osama koja ga čuva, osvojena sloboda samodovoljnosti. Nisam bio ničiji rob, ja sam samo rob umjetnosti, govorio je Tošković", kazala je direktorka Narodnog muzeja, Anastazija Miranović.
Tošković je za života dobio stan, monografiju i zlatnik sa njegovim likom.
Šta je država uradila u smislu Uroša Toškovića, je li moglo više?
"Moglo je naravno više, ali ipak ja se zahvaljujem Crnoj Gori, zahvaljujem se predsjedniku današnjem Milu Đukanoviću, koji ga ipak nije ostavio na ulici, nego je zajedno sa republičkim vlastima dodijelio stan u kojem je živio do zadnjih dana života", kaže njegov brat Ljubiša.
Šta bi država mogla još da uradi?
"Država bi mogla da uradi na primjer da hajde, po mom mišljenju, da mu da ulicu u Podgorici", dodaje on.
To je minimum koji je ovaj umjetnički genije, zaslužio.
Bonus video:
