U nedjelju je 20 godina od početka NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije čiji dio je tada bila i Crna Gora.
Tokom 78 dana bombardovanja poginulo je više od dvije i po hiljade ljudi od čega u Crnoj Gori 10, srušene su brojne zgrade, putevi, mostovi i druga infrastruktura.
Bombardovanje je završeno kada je jugoslovensko rukovodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem pristalo da strane trupe dođu na Kosovo.
Iako se o NATO napadu šuškalo već danima, Crna Gora se u martu 1999. godine ponašala na jedan čudan način, kao da se ništa ne dešava, prisjeća se Slavoljub Šćekić, u to vrijeme zamjenik glavnog urednika lista "Vijesti".
"Dan prije je recimo bio promotivni let Montenegroairlinesa za Frankfurt, bio sam u tom avionu. Uveče pri povratku mi je tadašnji potpredsjednik Vlade Jusuf Kalamperović rekao, svi su pregovori propali, sjutra počinje bombardovanje. I narednog dana su se ljudi ponašali kao da se ništa ne događa, i tako je to izgledalo negdje do podne. Već popodne osjetilo se komešanje, stizale su vijesti iz inostranstva, o tome da se sve sprema za napad", istakao je Slavoljub Šćekić, dugogodišnji urednik lista "Vijesti".
Bukvalno u trenutku kada se pale motori i uzlijeće prvi avion iz italijanske vojne baze Aviano, uredništvo "Vijesti" donosi odluku da naprave vanredno izdanje novine i sa njim izađu na ulicu.
"Sjećam se naslovne strane, bila je poletjeli avioni iz Aviana, i znalo se ustvari da je počeo rat. Tako da smo negdje oko 7 i po, izašli tu na trg, 50-ak metara odavde. Izašli smo zajedno sa novinarima, novinari su prodavali novinu, vanredno izdanje, i ljudi su grabili, kupovali, i negdje usred toga su se začule prve detonacije, i bilo je jezivo, svi smo bili zgroženi, tek smo tada shvatili da je rat počeo", rekao je Šćekić.
Prve bombe pale su na kasarnu u Danilovgradu, i u tom napadu je nastradao mladić, regrut, koji je po kazni ostavljen da čuva kasarnu, priča dalje Šćekić.
"Za svo to vrijeme ratovanja, uvjeren sam, a imao sam i puno tada takvih informacija, da su vlasti znale šta je označeno kao vojni cilj, i nije moralo da se desi bar na tim lokacijama nijedna žrtva", kazao je Šćekić
Šćekić kaže da je u Crnoj Gori tokom bombardovanja bila vrlo neprijatna situacija, jer se Vojska Jugoslavije, kojom je komandovao Milošević, a koja nije blagonaklono gledala na crnogorsku vlast koja mu je otkazala poslušnost, ponašala u velikoj mjeri kao okupator.
"Ovdje je postojala stalna tendencija da se preuzmu, prije svega državna televizija. Tada je i državno rukovodstvo i rukovodstvo državne televizije, i glavni i odgovorni urednik Velibor Čović, su to rezolutno odbili. Ali oko televizije, Javnog servisa, oko Pobjede tada državne novine, bili su postavljeni kordoni crnogorskih specijalaca da čuvaju, nas nije imao ko da čuva. Već u prva dva dana, zbog teksta u Monitoru su iz zemlje morali da pobjegnu, i da se sklone od vojnih vlasti novinar Nebojša Redžić i osnivač Monitora, Vijesti i ovog sistema, profesor Miodrag Perović, zbog toga što je vojna policija došla u redakciju Monitora i tražila da ih uhapse", rekao je Šćekić.
Šćekić priča da mu je mnogo kasnije tadašnji predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović ispričao da je došao do informacija, da su jedne večeri, pripadnici specijalne jedinice Vojske Jugoslavije - "Kobre", planirale da upadnu i zauzmu Javni servis.
"Televizija je inače bila puna policije. Čekali su naredbu da krenu u napad, i jednostavnno pobiju crnogorske policajce, i preuzmu medij. Nekako pred zoru je stigla komanda da se povuku. Šta se u međuvremenu desilo, ne znam", kazao je Šćekić.
Šćekić navodi da su u "Vijestima", u tom periodu povlačili poteze o kojima nijesu mnogo razmišljali, a koji su bili veoma opasni.
Tako su im zbog naslovnica u novinu dolazili i pukovnici Vojske Jugoslavije i optuživali ih da rade za agresora.
Jedna od stvari u koju je sada teško povjerovati je i da su se npr. "Vijesti", koje su tada oštro kritikovale Miloševića i "Dan", koji je bio na njegovoj strani, štampali u istoj štampariji.
Bonus video:
