Prvi korak da pomognemo našoj djeci je da se sami suočimo sa ranjivošću i bespomoćnošću, jer jedino na taj način možemo biti model svojoj djeci, rekla je u Bojama jutra psihološkinja Milena Račeta Stojanović.
Ona je objasnila da nakon neke tragedije budemo prvo preplavljeni osjećajem šoka, tuge, ljutnje, a da teže dolazimo u kontakt sa našom ranjivošću.
Dječiji psihijatar Ivan Krgović kaže da tragedije mogu ostaviti trajne posljedice, pogotovo na one koji su prisustvovali ili kojima je neko blizak stradao.
"Mogu biti različiti stepeni problema, da li neka akutna reakcija na stres do nekih relativno trajnih posljedica u vidu posttraumatskog stresnog sindroma nesanica, noćne more... Zavisi od uzrasta. Smatra se da je granica predškolski, školski uzrast, da od osme godine djeca reaguju kao odrasli", navodi Krgović.
Ističe da je pitanje koliko treba raspravljati sa malom djecom, i u kojoj mjeri se koristiti bijelim lažima, posebno kada nisu u pitanju oni direktno pogođeni i kada ih moramo zaštititi.
"Djeci treba davati jednostavne odgovore koje mogu da razumiju, prilagoditi im."
"Kod psihijatra ili psihologa postoji medikamentozna terapija koja se daje do godinu kod posttraumatskog stresnog sindroma, kad trauma ostavlja ožiljke, i koja može da bude uvod u veće probleme.. Prediktivni faktor za razvoj depresije je gubitak jednog od roditelja do 11. godine, kao vrlo značajna indikacija da negdje stvaramo podlogu za kasnije probleme, fobije deluzije...", navodi Krgović.
Znak da djeca imaju problem i da im je potrebna pomoć su iritabilnost, nesanica, noćne more, dijete se povlači u sebe...
Račeta Stojanović poručuje roditeljima da budu svjesni koliko ih je događaj pogodio i da tom sviješću razdvojimo naše reakcije i osjećanja.
"Djecu treba da više slušamo, gledamo... Često odgovaramo na pitanja koja djeca nisu postavila. Ako djeca imaju puno pitanja treba da ih usporimo. Možemo da kažemo stvari u više navrata, ne moramo sve odjednom, u našem ritmu", zaključila je Račeta Stojanović.
Bonus video:
