U utorak veče, u svom stanu na drugom spratu jedne od vojnih zgrada na Seljanovu u Tivtu, poslije duže borbe sa koronavirusom, preminuo je jedan stogodišnjak.
U vrijeme teških posljedica pandemije kovida-19 koje svakodnevno doživljavamo, ova informacija ne bi izazvala preveliku pažnju javnosti, da njome zapravo, nije i faktički završena jedna velika epoha značajna za sve ljude i narode na području bivše Jugoslavije.
Preminuli stogodišnjak, naime, bio je jedan od najznačajnijih vojno-političkih rukovodilaca bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, admiral flote Jugoslovenske ratne mornarice u penziji Branko Mamula.
Čovjek od kojeg su svojevremeno mnogi u zemlji, ali i u svijetu zazirali jer je bio kreator JNA kao osamdesetih godina prošlog vijeka, jedne od najjačih vojnih sila Evrope i ovog dijela svijeta, a mnogi mu se neskriveno divili, dok su ga drugi, pogotovo od 1990. naovamo napadali, Branko Mamula je otišao u povijest i za sobom ostavio “cipele koje će malo ko moći da popuni”.
Otprilike isto onako kako današnjih šest-sedam državnih provizorijuma na prostoru ex YU, nikako ne mogu da popune prazninu koju je u smislu ozbiljnosti, snage, prosperiteta i međunarodnog ugleda koji je imala, za sobom ostavila ozbiljna država kakva je bila SFRJ…
Rođenjem Srbin iz Hrvatske, ali po ubjeđenju veliki i iskreni Jugosloven koji je do posljednjeg daha vjerovao u tu plemenitu ideju, admiral Branko Mamula je posljednju trećinu svog života proveo u Crnoj Gori.
Tivat u kojem je kupio stan i sa suprugom Mirjanom Jakelić-Mamula živio posljednjih dvadesetak godina, bio je mjesto koje je admiral svjesno odabrao da provede smiraj svog burnog i bogatog života. Možda je podsvjesno smatrao i primjerenim da sopstveni fizički kraj dočeka u gradu u kojem se, iste godine kada je Mamula i rođen - 1921, počela stvarati jugoslovenska Ratna mornarica, i u mjestu gdje je početkom 21.vijeka, ta ista jugoslovenska Mornarica i definitivno umrla.
Odlaskom admirala Mamule, definitivno se završava jedno značajno poglavlje u novijoj istoriji Zapadnog Balkana - vrijeme kada smo svi mi od “Triglava do Đevđelije” zajedno bili NEŠTO, a što smo uspješno uništili da bismo se transformisali u današnje pojedinačno NIŠTA.
Branko Mamula rođen je 30. maja 1921. u selu Slavsko Polje u opštini Vrginmost na Kordunu u Hrvatskoj. Porodica Mamula je srpskog porijekla, a na tim prostorima Hrvatske živi duže od 500 godina. Branko Mamula je osnovnu školu završio u rodnom selu, četiri razreda Realne gimnazije u Glini, a Državnu trgovačku akademiju u Karlovcu.
Učesnik je Narodnooslobodilačkog rata i nosilac Partizanske spomenice 1941. Prošao je mnoge bitke od početka ustanka u Hrvatskoj 1941. do konačnog oslobođenja Jugoslavije u maju 1945. Nakon rata, obavljao je visoke dužnosti u Floti Jugoslovenske ratne mornarice, odnosno Vojnopomorskom školskom centru, kao i Petoj pomorskoj zoni JRM koja je kontrolisala Sjeverni Jadran.
Obavljao je potom dužnosti u Glavnoj političkoj upravi Ministarstva narodne odbrane, ali je odbio zahtjev da preuzme dužnost načelnika Uprave državne bezbjednosti za oblast Hrvatskog primorja i Istre, te se vratio na visoke vojne dužnosti u Komandi JRM.
Avgusta 1958. završio je Višu vojnopomorsku akademiju kao prvi u rangu, a u jesen iste godine poslat je na dalje jednogodišnje komandno štabno školovanje u Veliku Britaniju. Kasnije je završio kurs operatike u Ratnoj školi JNA u Beogradu i kurs viših pomorskih oficira pri Mornaričkom školskom centru u Splitu.
Tri godine je početkom šezdesetih službovao u Sudanu na dužnosti vojnog savjetnika (u suštini nezvaničnog načelnika Generalštaba) u vojsci tek oslobođene republike u Istočnoj Africi.
Nakon povratka u Jugoslaviju, obavljao je brojne visoke komandne i štabne dužnosti u jedinicama JRM i JNA, te saveznom Sekretarijatu za narodnu odbranu. Juna 1979. postavljen je na dužnost načelnika Generalštaba JNA na kojoj ostaje do maja 1982. kada je imenovan za saveznog sekretara (ministra) za narodnu odbranu koju je obavljao do penzionisanja u najvišem mornaričkom činu - admiral flote, 1988. godine.
Govorio je engleski i ruski jezik, a napisao je više stručnih knjiga iz oblasti vođenja rata na moru: “Mornarice na velikim i malim morima”, “Savremeni svijet i naša odbrana”, “Odbrana malih zemalja”, kao i knjige memoarsko-političko-analitičke sadržine “Slučaj Jugoslavija” i “Rat u novom stoljeću”. Prošle godine, u izdanju Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba, uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, izašla je i njegova posljednja memoarska knjiga, “Admiral sa Korduna”.
Objavljivao je naučne radove u brojnim domaćim i stranim publikacijama, a američki stručni mornarički časopis “US Navy Proceedings” dodijelio mu je godišnju nagradu za 1973. godinu. Admiral Branko Mamula nosilac je 11 jugoslovenskih visokih odlikovanja, te još deset drugih visokih ordena kojima su ga odlikovale Poljska, Sudan, Italija, Francuska, Indonezija, Nepal, Tunis, Grčka, Austrija i Jordan. Dobitnik je i više spomen-medalja u SFRJ, SSSR, Ruskoj Federaciji i Crnoj Gori.
Iza ovih impozantnih, ali ipak šturih podataka o njegovoj biografiji, krije se mnogo slojevitija i kompleksnija životna priča Branka Mamule, jedne od najmarkantnijih ličnosti koje su učestvovale u formiranju i razvoju nekadašnje “Titove Jugoslavije”, od Drugog svjetskog rata do krvavog raspada SFRJ u građanskim ratovima početkom devedesetih.
U svom privatnom životu i karijetri Mamula kao da je sažeo i životni put države kojoj je posvetio čitavog sebe: od mladosti inspirisane idealima pravednijeg i jednakijeg društva zbog kojih je, iako je poticao iz imućne porodice, pristupio komunističkom pokretu, preko ogromnih napora koje je preživio kao partizanski prvoborac i jedan od ustanika u Drugom svjetskom ratu, žrtava koje je njegova porodica podnijela u borbi za oslobođenje zemlje, preko izgradnje karijere uglednog oficira i vojnog stručnjaka koji učestvuje u oblikovanju nove, moderne države i njene snažne oružane sile, zenita njegove karijere koji se poklopio sa zenitom političke-vojne i ekonomske moći SFRJ, do napuštanja visokih državnih dužnosti u vrijeme kada je i sama SFRJ počela stagnirati i polako nepovratno urušavati.
Branko Mamula bio je možda i posljednji živi svjedok jugoslovenske revolucije i pravog, nepatvorenog antifašizma iskovanog u najtežim vremenima Drugog svjetskog rata.
Kao takav, admiral Mamula bukvalno je posljednjih godina štrčao među savremenim, u najvećoj mjeri karikaturalnim “antifašistima” iz zemalja regiona, a koji se poput krpelja, kače na veliko političko i ratničko djelo svojih prethodnika, te koji su na svakojake načine pokušavali za sebe “ogrebsti” i dio Mamuline harizme i zasluga.
Nije im se čuditi jer je stari admiral bio prepoznatljivi pripadnik pokreta koji je prije skoro sedam decenija oslobodio zemlju od fašističkog okupatora, porazio domaće kvislinge i koljače, zaslužio većinsku podršku jugoslovenskog stanovništva i međunarodne zajednice, te izgradio neuoporedivo pravednije i emancipovanije društvo od društva ekstremne nejednakosti, endemskog siromaštva i generacijske neprosvijećenosti u kojem su na ovim prostorima do tada živjele brojne prethodne generacije.
Mamula je bio iskreni Jugosloven i iskreni pristalica teorije o bratstvu južnoslovenskih naroda, te samoupravljanju baziranom na solidarnosti. U tim uvjerenjima ga nisu poljuljaji čak ni vlastiti veliki gubici i trauma porodične tragedije jer su mu u Drugom svjetskom ratu ustaše za samo jednu noć, zvjerski ubile majku, brata i dvije sestre.
Bez obzira na to, Mamula nikada nije bio sposoban da zamrzi narod čije su ustaše bile i ostale najveća sramota i poniženje. Naprotiv, do zadnjeg dana je vjerovao i govorio o zajedništvu i ljubavi Hrvata i Srba, iznoseći u intervjuima koje je davao za medije iz obiju tih danas nezavisnih džava, obilje istorijskih dokaza za takve svoje tvrdnje i zalaganja.
“Život Hrvata i Srba iz Hrvatske stoljećima je bio u zajedništvu. Zajedno smo se u Habsburškoj Monarhiji borili za cara. Zajedno smo pod banom Jelačićem gušili pobunu u Mađarskoj i branili Hrvatsku od mađarskih imperijalnih namjera. Zajedno smo išli u europske ratove sve do Nizozemske.Sjetite se velikog europskog ‘Sedmogodišnjeg rata’. Na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu bilo je 42 tisuće dobrovoljaca, među njima i Hrvati. Srbija je izgradila svoju veličinu na tom ratu, ali nije taj ugled izgradila sama. U Drugom svjetskom ratu zajedno smo se u Hrvatskoj borili protiv fašista i Srbi su podržali komunističko političko rukovodstvo sastavljeno pretežno od Hrvata. Moj praprapradjed bio je Stefan Mamula, zapovjednik Krajiškog bataljuna, koji je vodio pokrajinu Ilirik, a kojoj su bili i Hrvati i Slovenci, koju je formirao Napoleon osvojivši ove prostore”, rekao je u jednom od posljednjih svojih intevjua admiral Mamula.
Zbog svog iskrenog jugoslovenstva on međutim, nije odgovarao ni jednima ni drugima jer su ga podjednako mrzjeli i osporavali i “veliki Hrvati” i “veliki Srbi”.
U izazovnim odsamdesetim godinama prošlog vijeka Mamula je kao tadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ (čitaj, minister odbrane) činio što je mogao da JNA zadrži kao jednu od rijetkih preostalih integrativnih kopči jugoslovenskih naroda i da sistem odbrane bude oslonac državnog jedinstva Jugoslavije, dobrano načetog bukvalno konfederalnim Ustavom iz 1974.
Stoga je, kada je već sve “pošlo po đavolu”, Mamula iako penzioner, postao najviši oficir koga su direktno targetirale jedne od novina u toj do tada monolitnoj, komunističkoj državi - slovenačka “Mladina” u već istorijskom tekstu o admiralovoj vili u Opatiji sa porukom “Mamula, go home!” i indirektnim impiciranjem da vrh savezne države radi na štetu jugosloevsnkih republika i običnog naroda.
Sve, što je na planu jačanja jugoslovenskog jedinstva preko Armije Mamula postigao, (a to nije bilo malo), “rasuli” su njegovi nasljednici na funkcijama sa kojih se admiral povukao 1988. kada je otišao u penziju. Ipak, Mamula u svojim knjigama i javnim nastupima nije ostavio dilemu da su za tragičnu sudbinu SFRJ i svih njenih naroda jednako odgovorni politički ekstremi iz redova Hrvata i Srba - za njega su razbijači Jugoslavije jednako bili i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.
Jednako je osuđivao ratne zločine i etničlka čišćenja, koja god da ih je od zaraćenih strana u ex YU činila. Nije štedio ni samu JNA iako joj je posvetio čitav svoj život: “Najmanje razuman i tragičan za zemlju bio je konačan izbor armijskog rukovodstva da se JNA stavi u službu velikosrpskog projekta.
Nije se smjelo dopustiti Miloševiću da Armiju povuče na tzv. srpske granice u Hrvatskoj, pa odatle u BiH, u Srbiju, odnosno SRJ. Nije mu se smjelo dopustiti da raspolaže njezinom golemom opremom, naoružanjem i kadrovima koje je, naposljetku, zloupotrijebio”, rezolutan je bio Mamula.
Smatrao je da je JNA u krizi i blokadi institucija savezne države do koje su SFRJ 1990. dovela republička rukovodstva, morala preuzeti stvar u svoje ruke i vojnim udarom i uz podršku međunarodnog faktora, spasiti zemlju i spriječiti katastrofalni građanski rat koji je uslijedio. Zbog toga na njega i dan-danas u Hratskoj ne gledaju sa simpatijama.
Čak su ga se i kao onemoćalog starca, indirektno pribojavali javno u medijima spominjući do prije neku godinu, teoriju o “Mamulinih 100” koji su navodno i danas prisutni u Hrvatskoj - aludirajući na toliki broj, idejama jugoslovenske države odanih hrvatskih uglednika i intelektualaca, koji su navodno, po Mamulinom planu, trebali preuzeti vlast u toj republici kada bi JNA početkom 90-ih zbacila HDZ i Tuđmana.
I dok ga i danas kritikuju kao “oštrog protivnika hrvatske neovisnosti” iako je on u godinama raspada SFRJ bio penzioner, a ne aktivan vojni rukovodilac koji bi osamostaljene Hrvatske mogao spriječiti vojnom silom, u hrvatskoj javnosti zaboravljaju međutim, Mamulinu ulogu u vješto odigranoj političkoj igri jugoslovenskog partizanskog rukovodstva pred kraj Drugog svjetskog rata.
Ta politička igra je, naime, dovela do toga da djelovi jadranske obale koji su prethodno bili u sastavu fašističke Italije, poput slovenačkog primorja, Istre, Rijeke, Zadra i kvarnerskih ostrva, poslije Drugog svjetskog rata pripadnu Jugoslaviji, odnosno današnjima Sloveniji i Hrvatskoj.
Branko Mamula je, osim vojno-političke, imao i indirektno izuzetno značajnu ulogu za ekonomiju svih bivših jugoslovenskih republika jer je upravo za vrijeme njegovog mandata kao načelnika Generalštaba i saveznog ministra odbrane, SFRJ, modernizujući svoje oružane snage razvila i impozantnu tzv. namjensku industriju koja je proizvodila bukvalno sve - od municije, ličnog i teškog naorušanja i vojnih vozila, do najkomplesnijih sredstva poput podmornica i borbenih aviona.
U najvećoj mjeri njegova je zaostavština to što se jugoslovenska industrija strahovito brzo razvila tokom osamdesetih i došla do impozantnih izvoznih dostignuća koja su se mjerila sa godišnjim deviznim prihodima i do milijardu dolara od eksporta vojne tehnike i naoružanja proizvedenog u našim fabrikama.
Prilično impresivno dostignuće za jednog “komunističkog tvrdolinijaša” kome je nepoznata i strana efikasna zapadnjačka industrijska privreda? Mamula je drugovao sa najvećima u svojoj, vojno-pomorskoj struci, poput “oca” Sovjetske Mornarice admirala Sergeja Gorškova, a znao je impresionirati strane sagovornike poznavanjem nekih njihovih vrlo povjerljivih aspekata.
I danas se prepričava anegdota kada je načelnik Generalštava JNA, admiral flote Branko Mamula početkom osamdesetih boravio u službenoj posjeti oružanim snagama SAD. Amerikanci su tada visokog gosta iz Jugoslavije odlučili počastiti posjetom jednoj svojoj vazduoplovnoj bazi i obilaskom tada najmodernijeg i još uvijek veoma povjerljivog aviona E-3 Sentry, javnosti poznatijeg kao AWACS.
”Neka, mogu se ja i sam snaći, pustite me da probam” - rekao je svojim zaprepašćenim domaćinima Mamula, kada su ga uveli u avion, a dežurni oficir Amerikanac gostu počeo u glavnim crtama objašnjavati detalje opreme i unutrašnjosti aviona. U opštoj konsterniranosti domaćina, čelni čovjek JNA je tada Amerikancima sam, idući od jedne do druge borbene stanice u AWACS-u, bez greške objasnio što je koji uređaj, čemu služi i kako radi.
Mamulina promišljanja na geopolitičkom i strateškom nivou još su impresivnija - još od onda kada je kao visoki mornarički oficir sa rukovodstvom SFRJ znao odigrati tako da su sredinom sedamdesetih u sred Hladmog rata, u jugoslovenske vode i brodogradilišta istovremeno na remont dolazili i sovjetski i američki ratni brodovi, naša država pare uzimala objema stranama, a da ni jedna od njih ni ne pokuša zemlju domaćina- Jugoslaviju, uvesti u svoju interesnu sferu.
Imao sam i ličnu čast poznavati i povremeno se družiti i razgovarati sa admiralom flote Brankom Mamulom tokom njegovih penzionerskih dana u Tivtu. Kao neko ko je ponesen za svime što ima veze s a Mornaricom i ko je još kao klinac čitao Mamulinu knjigu “Mornarice na velikim i malim morima”, znao sam da ima rijetku priliku da razgovaram sa nekim ko je za naše okolnosti, zaista veliki čovjek, ali i ličnost značajna u međunarodnim okvirima.
Najbolji dokaz toga koliko je Mamula zapravo ugledan i cijenjen kao starješina, oficir, stručnjak i vojno-politički lider, dobio sam po neskrivenim izrazima poštovanja, pijeteta i svojevrsne naklonosti koje su mu, u svakoj prilici kojoj sam svjedočio, iskazivali bivši ili još uvijek aktivni pripadnici JRM - bez obzira da li je riječ o ljudima iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, BiH…
Za sve njih je on, bez obzira i na njjhova lična politička opredjeljenja ili sudbine tokom tragičnog raspada SFRJ, uvijek bio i ostao njihov komandat i čovjek pod čijim su starješinstvom oni proživjeli naljepše djelove svojih života i karijera.
Intelektualac i gospodin kakav je bio, Mamula je i u starosti nastojao da doprinese opštoj kulturi i zajednici u kojoj je živio. Njegov i legat njegove supruge u knjigama koje su joj poklonili, jedan je od najvećih koje je ikada dobila Gradska biblioteka Tivat, a Mamula je prije desetak godina bio i jedan od inicijatora da se bogata vojno-pomorska zaostavština bivšeg tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal zvanično proglasi za materijalno kulturno dobro pod državnom zaštitom i adekvatno muzeološki prezentuje.
Poklonio mi je pokojni admiral nekoliko svojih knjiga (i ja njemu obje moje) kao i jedan nikad ranije u širim razmjerama publikovan, svoj rad o nastanku i formiranju JRM. Ipak, nikada neću prežaliti to što sa njim nisam napravio pravi, veliki intervju u kojem bismo popričali i o mnogim zanimljivim i kontroverznim aspektima novije naše vojnopomorske povijesti - poput čuvenih “Incidenata u Krfskom kanalu”.
”Pusti to sada, nemoj to dirati, nije još vrijeme za tu priču”, govorio bi mi, a ja se stalno čudio zašto je tako samozatajan o nečemu što se desilo prije skoro 70 godina.
Međutim, kada sam prije par godina vidio jednu pravosnažnu presudu međunarodnog suda s time u vezi, shvatio sam koliko je stari admiral bio u pravu i što za života nije želio javno pričati o toj epizodi, isto kao što je izbjegavao da govori o svojoj ulozi osnivača i prvog komandanta Ratne mornarice Sudana.
Žalim što je neke tajne koje bi danas javnosti djelovale skoro naučno-fantastično, sa sobom odnio u grob. Ipak, možda je i bolje tako jer, ovakvi kakvi jesmo, teško da bismo ih danas na pravi način razumjeli. Kao što nismo razumjeli ni veličinu i vrijednost Jugoslavije u koju je admiral flote Branko Mamula ugradio čitav svoj život.
Bonus video:
