Ribar sa Bojane Safet Kolari (52) često je sa svojom brodicom “Era“ na 18 kilometara od ulcinjske obale. Višedecenijski život s morem naučio ga je kako i gdje da dođe do kapitalnog ulova. U njegove mreže nerijetko zalutaju pagar, jastog, kernja, škorpina, pena, san pjero, kokot, ljucevi pešikani...
Brancinima je mjeru uzimao štapovima, a ajkulama – parangalima, priča Safet za “Vijesti“.
“Bojana i more su moj život. Od njih i živim“.
Na deset milja od obale, dok ga predio iz kojeg se zaputio na pučinu sve više podsjeća na beskonačnu tanku liniju, uživa u plavetnilu koje ga okuje sa svih strana.
“Lov je zanimljiv, dinamično je sve to, a i ne znaš kakve si sreće i šta ćeš izvući iz mreža. Ali, nemam puno vremena za razmišljanje, znam da familiji moram da obezbijedim sve jer živimo od mog ribolova“.
Kući ga sa nestrpljenjem očekuju supruga i tri kćerkice. Po jednoj od njih i dao je ime brodici.
Poslovično, kaže, uzbudljiv život na moru skopčan je sa ogomnim rizikom. Do mjesta na kojima će baciti mreže, treba mu oko sat i po.
Iako slovi za beskompromisnog ribara, priznaje da mu nije svejedno samom na pučini.
“To su uvijek pomiješana osjećanja. Jedan tebe divi se prirodi, tom beskrajnom plavetnilu i ljepoti, ali onaj drugi dio brine da ne dođe do nekog nevremena, ili da se ne pokvari motor. Iako ne želim o tome da mislim jer redovno pratim vremensku prognozu i održavam motor skoro svakodnevno, slutnja da mogu ostati sam na tolikoj daljini, u nevremenu i sa kvarom, uvijek je prisutna“.
Dodaje da zbog toga uvijek sa sobom nosi napunjene mobilne telefone i radio-stanicu.
“Mreže često treba izvući prije najavljenog nevremena. A šta ako mi brodica, koja ima samo jedan brodski motor od 122 konja, ostane baš tada u kvaru. Ko može da garantuje da će pomoć stići na vrijeme. To je rizik, ali mora se“.
Kolari važi za majstora u lovu na pagrove, odnosno zubace.
“Oni ne vole čisto dno, uvijek su tamo gdje ima nekih olupina“.
Zna za četiri mjesta gdje ih često lovi - na tri su brodske olupine, a na jednom davno potonuli avion.
Iako tvrdi da je ribe u moru sve manje, ljetos se nije žalio na ulov.
“Bilo je pagrova, a jednom prilikom, u avgustu, ulovio sam nekoliko jastoga od po kilo i po“.
Pojašnjava da je cijena pagra 20 eura po kilogramu, a jastoga i do 45 eura, san pjero, kernje i škorpine idu po 25.
Sve je počelo 1979. kada je Safet uzeo štap i prvi put u lov pošao.
“Tada je sve bilo drugačije, i Bojana i more i ljudi. Bilo je mnogo više ribe, posebno brancina, ljudi su bili veseliji. Bojana je bila pusta, a more kristalno čisto“.
Od tada je prošlo skoro 40 godina, a on se Bojani i moru vraća skoro svaki dan.
“To mu dođe kao puni radni staž, jubilej...“.
Prije 16 godina, na mjestima na kojima i danas lovi, parangalom je ulovio ajkulu, modrulja teškog oko 150 kilograma i dugačkog 2,2 metra.
Satima se, kaže, borio sa alom i na kraju, pošto je nije mogao izvući na suvo, vezao je i živu dovukao u Bojanu gdje su mu pomogli drugovi.
“Nijesam se uplašio, znao sam samo da je nešto veliko. Tek kada sam je doveo do površine vidio sam šta sam zakačio“.
Onda su došle mreže, stotine metara, barka i brodica...
Strani gosti, kako kaže, vole da pojedu ribu iz mora.
“Kod njih, kao i kod nas u većini restorana - riba je tovljena. Majstori prepoznaju ukus prave ribe. Zato je i traže, nekad i ne pitaju za cijenu“.
Priča da je nedavno ulovio kernju i škorpinu za gozbu u jednom ulcinjskom restoranu.
“Za njih je to uživanje, nijesu oni tu samo zbog sunca i plaža“.
Ističe da „nije lako živjeti ovakvim životom, posebno ako imaš porodicu, a lov ti je jedini izvor prihoda“.
“Ljeti se nešto i zaradi, ali zima je samo za opstanak. A svi znamo koliko traje ljeto“.
Od 365 dana, tvrdi da ima samo oko 100 lovnih, a od toga 70 do 80 onih kada može da kaže da je zadovoljan.
“Desi se da mi je lov dovoljan da podmirim samo gorivo jer brodica potroši oko 30 litara nafte za jedan izlazak, plus gorivo za auto“.
Zimi ima manje ulova, ali i manje troškova jer je obično na oko 10 kilometara od obale i treba mu u oba pravca po sat vremena.
Tada je i više smeća.
„Sa kišama, Bojana donese flaše, plastiku, kese... Jak jugo utiče na struje i sve to ide prema Hrvatskoj. Tome se mora stati na kraj“.Pena kao piletina
Kolari ima i problem koji nije uobičajen za porodice koje žive od ribolova - njegove kćerke Era, Sibora i Ljovena ne vole da jedu ribu.
“Evo ovu penu nosim kući i djeci ću je poslužiti pohovanu i reći im da je to piletina“.
Dodaje da pena skoro i da nema kostiju i da djeca teško mogu da prepoznaju razliku.
“Pa eto, makar i tako, ali neka jedu zdravu hranu“.Haos na Bojani
Na Bojani, u posljednjih nekoliko godina najveći problem predstavljaju skuteri i gliseri, kaže Kolari.
Ističe da u Hrvatskoj, prilikom ulaska u luku, na tablama stoji natpis da je maksimalna dozvoljena brzina plovila četiri čvora.
“Ovdje voze i do 40 čvorova i nikom ništa. Stradaju ribari i njihove barke koje prouzrokovani talasi lome“.
Bonus video:
